Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 39:
Budući da je i [[Miroslav Krleža]] potpisao Deklaraciju, a mnogi su se potpisnici služili tom činjenicom kao alibijem za vlastito potpisivanje, pred političkim rukovodstvom [[SRH|Hrvatske]] postavio se problem adekvatnog političkog kažnjavanja Krleže, koji je u to doba bio i član CK SKH. [[Josip Broz Tito]], međutim, nije dopustio da to pitanje bude riješeno na republičkoj političkoj razini. Pozvao je Krležu na razgovor u [[Beograd]] (prisutan je bio tom sastanku i [[Miko Tripalo]]) te mu je ponudio mogućnost da povuče potpis. U tom duljem razgovoru Krleža je Brozu navodio mnogobrojne primjere zapostavljanja hrvatskoga književnog jezika obrazlažući time opravdanost zahtjeva Deklaracije, iako se načelno složio s Brozom da sam čin njezina formuliranja i demonstrativnog prezentiranja javnosti nije mudar politički čin jer može poremetiti osjetljivu ravnotežu nacionalnih interesa u [[SFRJ|tadašnjoj Jugoslaviji]]. Također je inzistirao na stavu da svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim nacionalnim imenom. Izjavio je da bi povlačenje potpisa bilo suprotno njegovu osjećaju osobne časti te je ponudio kao alternativu podnošenje ostavke na članstvo u [[SKH|Savezu komunista]]. Tu ponudu Broz nije prihvatio, vjerojatno procjenjujući da je Krleža kao ugledan književnik, lijevi intelektualac i njegov osobni prijatelj isuviše dragocjen za Savez komunista da bi bio tako politički žrtvovan. Dogovorili su se stoga da Krleža samo podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH.
Nakon povratka iz Beograda,
{{Quote box|width=100%|align=center|quote=
Poštovani druže predsjedniče,
Redak 59:
== Kažnjavanje potpisnika ==
Dana 31. ožujka u Saboru je [[Vladimir Bakarić]] o Deklaraciji izjavio: »Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije«. Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo sankcionirati.<ref>[http://www.cpi.hr/download/links/hr/7035.pdf Berislav Jandrić, "Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani sastavljača i potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika"], Školski vjesnik - Časopis za pedagoška i školska pitanja, Vol.59 No.3. Rujan 2010., citat stenografskog zapisnika iz 1967., na str. 401, o partijskoj kazni v. str. 404.</ref> [[Vlatko Pavletić]] predsjednik Društva književnika Hrvatske isključen je iz Gradskog komiteta SK. Studentski je list [[4. travnja]] objavio odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U Telegramu je 7. travnja objavljeno kako su iz SK isključeni [[Dalibor Brozović]], [[Petar Šegedin]], Jakša Ravlić, [[Slavko Mihalić]], [[Duško Car]], [[Vojislav Kuzmanović]], [[Branko Hećimović]], [[Zvonimir Komarica]], a dio ostalih sudionika Deklaracije posljednje opomene i opomene (valja opaziti da je članstvo u SK bio preduvjetom bilo kakvog socijalnog napretka: napredovanje na mjesta urednika, sveučilišnih profesora, direktora škola ili bilo kakva druga socijalno istaknutije dužnosti bilo je u to doba posve zatvoreno "ne-članovima"). Na plenumu CK posvećenome Deklaraciji Krležino pismo nije pročitano. Bakarić je samo obavijestio prisutne da je Krleža podnio pismenu ostavku i ona je bez rasprave prihvaćena. ''Vjesnik'' je [[20. travnja]] donio vijest o podnošenju [[Miroslav Krleža|Krležine]] pismene ostavke na članstvo u CK SKH.<ref name="Pavičić"/>
''Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo [[Velika Srbija|velikosrbima]] i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.''
Redak 65:
[[Miko Tripalo]] je, doduše s vrjemenskim odmakom od dvadeset godina (1992. godine), ustvrdio da je objavljivanje teksta Deklaracije bilo potpuno opravdano, jer "''u onakvom sistemu... neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način''." Zbog toga je, kako zaključuje, "''deklaracija, bez obzira na sve sukobe, nepravde i nesporazume, odigrala krupnu ulogu u sveukupnoj emancipaciji i očuvanju samobitnosti hrvatskoga naroda''".<ref>[http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-povijest-6.html Dalibor Brozović, ''Iz povijesti hrvatskoga jezika'', Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje], preuzeto 1. studenoga 2010.</ref>
Godine [[1972.]] hrvatski književni jezik ušao je u Amandmane na Ustav SRH, što je
== Pisci Deklaracije ==
| |||