Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine: razlika između inačica

Ova starohrvatska crkva je najvjerojatnije izgrađena u [[9. stoljeće| zadnjoj četvrtini 9. st.]] za vrijeme vladavine [[Branimir]]a, hrvatskog kneza [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Primorske Hrvatske]]. Crkvu je podigao "cetinski župan Gastika (Gostiha)" u sjećanje na svoju majku i svoje sinove kako je zabilježeno na pronađenim ulomcima oltarne ograde <ref>http://web.archive.org/20071018012226/www.geocities.com/kijevo01/sv_spasa.html Crkva sv. Spasa na geocities.com</ref> Svojim načinom gradnje gotovo je istovjetna sa starohrvatskim crkvama iz nedaleke Biskupije kod Knina od kojega je udaljena oko 25 km. U prilog tomu, tijekom iskapanja pronađeno je nekoliko arhitektonskih fragmenata i dijelova kamenog namještaja ukrašenih hrvatskim pleterom. Najvažniji od njih je gredaarhitrav sa poluuncijalnimposvetnim natpisom iz kojeg se saznaje da je posvećena Kristu i po naređenju [[župan]]a Gastike, NemirovogNemirinog sina. Oko crkve je također pronađeno oko 1162 starohrvatska [[grob]]a s bogatim arheološkim nalazima<ref>http://www.vrlika.hr/podstranice/povijest.html Službene stranice grada Vrlike.</ref> Nekoliko grobova je pronađeno u samoj crkvi, od kojih je većina (više od 800) izvorno imalo nadgrobnu stelu. Prema obliku crkve s westwerkom i tri apside i pronađenim arheološkim nalazima, utvrđeno je kako je na ovu kulturu snažno utjecala [[Franačka država]]. Najvrjedniji nalaz je pozlaćena [[Karolinzi|karolinška]] [[kadionica]] franačkih misionara koji su pokrštavali Hrvate krajem u 8. Ii 9. st.

Prvi pisani spomen crkve sv. Spasa u srednjem vijeku nalazi se u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz [[1185.]] godine, kada se velika Splitska nadbiskupija reorganizirala u nove biskupije u Kninu, Senju, Krbavi i Tomislavgradu. Tijekom 13. i 14. st. crkva je proširena, trijumfalni luk i središnja apsida su srušeni i pregrađeni u kvadratičnu, no graditelji su na sjevernom stupu (pilastru) trijumfalnog luka, iz štovanja, ostavili ulomak sa starohrvatskimkamene grede s pleterom.

U ranom [[15. stoljeće|15. st.]] [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić]], hrvatski [[ban]], [[Bosansko Kraljevstvo|bosanski]] vojvoda i [[split]]ski Herceg, je ojačao [[Utvrda Prozor|utvrdu Prozor]] iznad Vrlike i većina stanovništva se preselilo iz okolice crkve (Vrh Rika) u Vrliku gdje su uživali zaštitu utvrde. Nakon prodora [[Osmansko Carstvo|Turaka]] 1492. god., crkva je znatno oštećena, a stanovništvo je trajno ostalo u Vrlici. Tijekom [[17. stoljeće|17. st]] u područje oko crkve doselilo se stanovništvo iz Bosne ([[Musliman]]i, [[Srbi]] i [[Grkokatoličanstvo|Hrvati grko-katolici]]), većinom pravoslavci čiji su grobovi danas pomiješani sa starorvatskimstarohrvatskim.

Arheološka istraživanja na ovom lokalitetu prvi je poduzeo fra [[Lujo Marun]], i pritom zamalo stradao od lokalnog pravoslavnog stanovništva. Potom ju je istraživao hrvatski povjesničar i arheolog [[Stjepan Gunjača]] (1909. – 1981.) koji je u crkvi pronašao nekoliko ulomaka urešenih hrvatskimdekoriranih [[pleter]]om, među kojima je najvažniji [[arhitrav]] [[oltar]]ne pregrade iz 9. st. s natpisom koji spominje donatorstvo kninskog župana Gastike i posvetu Kristu Spasitelju.

[[Srpska pravoslavna crkva]] i srpski doseljenici uvjeravaju javnost da je ova crkva srpska pravoslavna ''crkva Vaznesenja Hristovog'', iako je sagrađena pet stotina godina prije njihovog dolaska – što je potvrdio i utemeljitelj srpske arheologije Miloje Vasić koji navodi crkvu Vaznesenja Hristovog ''"koju je koncem XIV vijeka podigao srpski pravoslavni kralj Bosne Stevan Tvrtko za svoje srpske podanike na Cetini"''. Pravoslavni svećenici iz manastira Dragović su sredinom [[1983.]] god. zdrobili ugrađeni ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom, a ulaze na pročelju i sjevernom zidu zatvorili željeznim vratima s rešetkama. Prozore su pregradili suhozidom i zatim održali pravoslavnu liturgiju. Zbog toga crkva nije srušena u agresiji ujedinjenog srpstva na Hrvatsku, a čak su je namjeravali i rekonstruirati po projektu Ilije Protića, dipl. inž. arh., koji bi iznad glavnog broda izgradio i kupolu.

Nekada su katolički vjernici u procesijama iz Vrlike i [[Kijevo|Kijeva]] hodočastili na Sveti Spas, a onda su procesije i slavljenje blagdana [[Spasovo]] (Uzašašća Gospodinova), na ruševinama ove starohrvatske crkve, bile zabranjene više od pedeset godina. Slavljenje Spasova (koji se nazivao i Križevo) obnovljeno je tek nakon [[Operacija Oluja|Oluje]], a te [[1996.]] godine postavljena je i kopija hrvatskog pletera na mjesto otučenog. Danas su i spomenute srpske intervencije u hrvatsku graditeljsku baštinu uklonjene, ali provokacije lokalnog stanovništva prigodom blagdana Spasova nisu prestale. <ref>http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=1834:sfsf&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112 Reportaža: Starohrvatska crkva Svetog Spasa na izvoru rijeke Cetine</ref>

Ova crkva je izgrađena od velikih komada kamena lomljenca i ističe se svojom originalnom arhitekturom. Ona je jednobrodna longitudinalna crkva sa troapsidalnim ili trolisnim [[svetište]]m od tri trolisne apside. KasnijeNaknadno je središnja apsida srušena i zamijenjena većom, kvadratičnomkvadratnom. Crkvom dominira snažan [[zvonik]] na mjestu ulaza (vestverkwestwerk), a zidove joj podupiru polukružni potporni polu-[[stup]]ovi koji joj daju dojam [[fortifikacija|utvrde]].

Nastanak i svrha karolinškog ''Westwerka'' (predbroda) nije potpuno jasna. Po jednom tumačenju predbrod je privatni prostor vladara (donatora ili nekog drugog velikodostojnika) unutar crkve (ili [[samostan]]a), s kraljevom kriptom u prizemlju i kapelicom na katu, koji simbolizira stapanje feudalne države i crkve u kojoj se liturgijske funkcije prožimaju s funkcijama nove feudalne upravne vlasti (kakve u Bizantskojbizantskoj Dalmaciji nema).<ref>http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=1834:sfsf&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112 Reportaža: Starohrvatska crkva Svetog Spasa na izvoru rijeke Cetine.</ref> Obzirom na donatora, cetinskog župana Gastihu, očito je da su ambicije prilikom izgradnje bile usmjerene na dostizanje uzora karolinške dvorske arhitekture.