Poljska književnost: razlika između inačica

Najstarija poljska književnost napisana je na [[latinski jezik|latinskom]] jeziku. Tijekom [[renesansa|renesanse]] nastaje period kada je književnost pisana na poljskom, kojukoji su predvodili pjesnici [[Mikołaj Rej]] (1505.-1569.) i [[Jan Kochanowski]] (1530.-1584). [[Protureformacija]] i političke tegobe tijekom 17. i 18. stoljeća paralizirali su razvoj kulture. Tek 1830-ih, [[Poljaci]] dobijaju značajnog pjesnika, [[Adam Mickiewicz|Adama Mickiewicza]], koji je tumačio novi nacionalizam kroz pjesme, drame i romantični ep ''Pan Tadeusz''. Pjesnicima [[romantizam|romantizma]] pripadali su i također nacionalni pjesnici [[Zygmunt Krasiński]] i [[Juliusz Słowacki]].

Tijekom druge polovine 19. stoljeća, razvija se jaka [[drama]] sa nekoliko [[realizam|realističnih]] pripovjedača, među kojima je bio i dobitnik Nobelove nagrade [[Henryk Sienkiewicz]] koji postaje poznat diljem svijeta sa svojim povjesnim romanom ''[[Quo vadis? (roman)|Quo vadis]]''. Čak i tijekom 20. stoljeća, poljska proza je bila dobro poznata i izvan granica Poljske, čiji su glavni predstavnici bili [[Stefan Żeromski]], nobelovac [[Władysław Reymont]] i [[Jerzy Andrzejewski]]. U okvirima lirike, poznati predstavnici su bili [[Tadeusz Różewicz]], [[Zbigniew Herbert]] i nobelovci [[Czesław Miłosz]] i [[Wisława Szymborska]]. Poljska drama, čiji su glavni predstavnici bili [[Witold Gombrowicz]] i absurdist [[Sławomir Mrożek]], nalazila je čitatelje diljem svijeta. Predstavnici proze [[Bruno Schulz]] i [[Stanisław Lem]], često su pisali na granici fantastike i groteske.

Pisci u [[progonstvo|egzilu]] Witold Gombrowicz i Czesław Miłosz, čitani su tajno u Poljskoj, ali poslije zbivanja 1956. i posebice poslije 1980., to postaje sve više javno istovremeno dok je poljska književnost cvjetala, što se poklopilo s pojavom niza podzemnih malih podzemnih izdavača tijekom 1970-ih. Početkom 1980-ih nastankom sindikata [[Solidarnost (sindikat)|Solidarnost]], javlja se otpor prema komunističkom režimu, s obnovljenim zahtjevima za slobodu književnosti, a dodjelivanje Nobelove nagrade Miłoszu 1980., pojačalo je ovaj trend. Kasnije su, međutim, mladi pjesnici poput [[Adam Zagajewski|Adama Zagajewskog]] bili prisiljeni živjeti i objavljivati svoja djela u egzilu.

Poznati poljski pisci krajem 20. i početkom 21. steoljeća pored ZagajewsogZagajewskog su između ostalih [[Ryszard Kapuściński]], [[Stefan Chwin]], [[Andrzej Stasiuk]] i [[Olga Tokarczuk]].