Édouard Manet: razlika između inačica

Rođen je u [[Pariz|Parizu]], kao sin visokog zvaničnika francuske vlade, u obitelji koja jese htjela da se bavibaviti pravom. No, ujak ga je od malena vodio u [[Louvre]], te ohrabrio da se počne baviti slikarstvom. Nakon što nije prošao na ispitu za mornaricu, bio je učenik akademskog slikara Thomasa Couturea. Kopirao je djela velikih majstora u [[Louvre]]u, a na putovanjima kroz Njemačku, Italiju i Nizozemsku na njega su utjecali nizozemski slikar [[Frans Hals]] i španjolski [[Diego Velázquez]] i [[Francisco Goya]]. Najviše je slikao teme koje su tada bile prisutne u [[realizam (likovna umjetnost)|realizmu]], a to su bili prosjaci, pjevači, cigani, ljudi u kafićima i sl. Prihvatio je izravnu i smjelu slikarsku tehniku u realističnom tretmanu svojih motiva.

Proslavio se slikama ''Olimpija'' i [[Doručak na travi]], koje su nakon prvog izlaganja u javnosti početkom druge polovice [[19. stoljeće|19. stoljeća]] svojim temama i kompozicijom izazvale kulturni skandal. ''Doručak na travi'' prikazuje piknik u šumi s nagom ženskom figurom u sjedećem položaju u društvu dva obučena muškarca, što je trenutačno privuklo ogromnu pažnju, ali je doslovno bilo diskreditirano od kritike. Manet biva proglašen vođom od strane mladih umjetnika, i postaje središnja figura u sporu između akadememizamakademskogakademskog slikarstva s jedne, i buntovničke umjetničke grupe slikara, s druge strane. Manet ipak postaje priznat od strane zvaničnog Salona 1864. godine, koji mu priznaje dvedvije slike, i 1865. godine on izlaže „Olimpiju“, portret nage žene zasnovan na [[Tizian]]ovom prikazu [[Venera|Venere]]. Ova slika ponovo izaziva veliku pozornost, i protest akademskih krugova zbog takozvanog „neortodoksnog realizma“.

Francuski pisac [[Emil Zola]] je 1866. godine dao vrlo pozitivne kritike Manetove umjetnosti u francuskom listu „Figaro“ i ubrzo je postao Manetov bliski prijatelj. Manet je služio kao časnik u francuskoj vojsci od 1870. do 1871. god. tijekom [[Francusko-pruski rat|francusko-pruskog rata]]. Po povratku pada pod utjecaj [[impresionizam|impresionista]], pa najveću pozornost pridaje svjetlosnim i atmosferskim efektima i slika snažnim bojama cijelog spektra. Bio je prijatelj s impresionistima [[Edgar Degas|Degasom]], [[Claude Monet|Monetom]], [[Pierre-Auguste Renoir|Renoirom]], [[Alfred Sisley|Sisleyem]], [[Paul Cezanne|Cézanneom]], te [[Camille Pissaro|Pissarrom]], ali nikad nije sudjelovao u njihovim zajedničkim izložbama, zbog toga što nije želio da budebiti viđen kao predstavnik skupnog identiteta, i zbog toga što se nije slagao s njihovim protivljenjem izlaganju u pariškom Salonu.

Umjetničko priznanje dobiva tek u kasnim godinama, kada su njegovi [[portret]]i postali izuzetno traženi. Jedna od njegovih posljednjih slika izložena je u Salonu 1882. god. i njegov stari prijatelj, koji je u to vremevrijeme bio ministar Primijenjenih umjetnosti, dodelio mu je Orden legije časti.