Grobnica za Borisa Davidoviča: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
cetvrta prica |
5. i 6. prica |
||
Redak 52:
U jednoj kartaškoj partiji odigranoj u ćeliji, Koršunidze gubi od Segidulina i time preuzima na sebe obvezu ubojstva doktora Taubea. Doktor, međutim, saznaje za prijetnju (vjerojatno od samog Segidulina) te biva već sutradan premješten u drugi, udaljeni logor, i Koršunidze ne uspijeva doći do njega sljedećih osam godina. Najzad, Koršunidze slučajno saznaje da je Taube rehabilitiran i da je postao upravnik u jednoj udaljenoj bolnici, odmah odlazi tamo i ubija Taubea u kancelariji, sleđa.
=== Grobnica za Borisa Davidoviča ===
Priča je posvećena „uspomeni Leonida Šejke“.
Boris Davidovič Melamud, poznatiji pod prezimenom Novski, značajan je sudionik [[Oktobarska revolucija|revolucije]], kog povijest nije dostojno upamtila. Rođen je iz veze kćeri lokalnog učitelja i Davida Abramoviča, jedinog Živodva u regimenti. Već u ranoj mladosti, bio je buntovan: bježao je od kuće, potom je kojekuda nadničio, a sa dvadesetak godina ulazi u petrogradsko visoko društvo gdje se predstavlja kao Zemljanikov i šarmira dame. Ipak, ubrzo pada na niske grane, nakon što je par puta uhićen zbog učešća u krijumčarenju oružja, u jednoj velikoj pljački, i u revolucionarnim bombaškim akcijama, te je zatvoren u ludnicu, iz koje uspijeva pobjeći i prebaciti se u [[Pariz]] gdje postaje sindikalni zvaničnik.
Početkom [[Prvi svjetski rat|Pvog svjetskog rata]], sklanja se na jug Francuske gde je ponovo uhićen, a potom seli u Berlin gdje u novinama objavljuje socijalističke tekstove. Nakratko se primiruje u Švicarskoj, a na vijest da je u Petrogradu izbila revolucija, ponovo se aktivira, na strani [[boljševici|boljševika]] te se bori u [[Ruski građanski rat|građanskom ratu]] u kom je i lakše ranjen. U ovom periodu se i ženi, ali je brak trajao kratko. Novski službuje i kao diplomat, a po okončanju rata nastupa kao predstavnik na pregovorima s Engleskom i stupa u kontakt s tamošnjim sindikatima.
Boris Davidovič Novski uhićen je krajem 1930. godine, nakon što ga je potkazao jedan zatvorenik svojim priznanjem da je špijunirao za Englesku. Novski pada u nadležnost istražitelja Fedjukina i biva podvrgnut mučenju ne bi li dao lažno priznanje na svoju štetu. Novski se, sada u svojim kasnim tridesetim, iscrpljen i izmučen, ipak odupire i odbija da lažnim priznanjem ukalja svoj bogati životopis. Međutim, Fedjukin mijenja taktiku i dvije večeri zaredom izvodi Novskog iz samice i suočava ga sa po jednim, tek uhićenim zatvorenikom; ucjenjuje ga zatvorenikovim životom, a pošto Novski ne prizna, zatvorski čuvari ovog odmah ubiju.
Treće večeri, Novski pristaje na razgovor, ali je odmah smejšten u bolnicu. Nakon djelimičnog oporavkua suočava se s Fedjukinom i dvojac provodi noći u rapravi oko teksta priznanja (prvobitna optužnica o špijuniranju za Engleze je odbačena); nakon dva tjedna ubjeđivanja, Novski je najzad zadovoljan postignutom inačicom svog priznanja. Dva mejseca kasnije, Fedjukin, neočekivano, ponovo mijenja optužnicu jer je u međuvremenu iznudio lažna priznanja od neke druge dvojice zatvorenika. Na to, Novski u ćeliji se pokušava ubiri, ali ga spasavaju i Fedjukin ponovo mijenja optužnicu u kojoj ovog puta imenuje Novskog za vođu grupe sabotera, smatrajući da mu, uzdizanjem na bitniju ulogu, čini uslugu. Najzad, na suđenju, Novski se nada smrtnoj kazni strijeljanjem kao časnom skončanju, ali ipak, nakon još godinu dana tamnovanja, prognan je u Sibir.
U zimu 1937. godine, Novski je ponovo uhićen, ali iz gulaga uspjeva ponovo pobbjeći. Četvrtog dana bejekstva, stražari ga nalaze kod neke livnice, žure ga uhititi, ali on umire skočivši sa skele u kotao užarene šljake.
=== Psi i knjige ===
Priča je posvećena [[Filip David|Filipu Davidu]] i zapravo je prijevod zapisa jednog svećenika iz vremena [[inkvizicija|inkvizicije]] na jugu Francuske.
Krajem 1330. godine, monsinjor Jacques Fournier, biskup Palmeirsa,<ref> Jacques Fournier je 1334. postao [[papa]] [[Benedikt XII.]]</ref> saznaje da se David Neuman, lokalni Židov, nakon što je bio pokršten, vratio se [[judaizam|judaizmu]], i daje ga uhititi. Neuman tijekom saslušanja prepričava događaje koji su doveli do njegovog krštenja:
Mjesec dana ranije, u Grenadi kraj [[Toulouse|Toulousa]] silom su pokrštena dvojica Židova koji zatim dolaze u Toulouse da se s Neumanom posavetuju oko toga da li je nasilno [[krštenje]] važeće. Neuman se raspituje kod lokalnog katoličkog svećenika i, po odobrenju ovog, dvojica se ipak vraćaju judaizmu.
Nakon jednog thedna, vlasti Toulousea dovode u grad desetine uhićenih za pokolj nad Židovima u jednom drugom gradu. Kako su ih provozili kroz grad, ovi počeše dozivati u upomoć, na šta im građani pomogoše da se oslobode, te svi zajedno pohrliše u židovsku četvrt, željni krvi. Dolaze tako do Neumanove kuće, upadaju u nju i uništavaju mu dragocijene knjige, a njega odvode na krštenje. On najpre odugovlači, ali ipak pristaje nakon što je uvidio da su odmah ubijeni svi koji su krštenje odbili. Pogrom traje cio dan, a počevši od večeri, Neuman traži načina poništiti svoje nasilno krštenje i odlazi u obližnji Monžiskar po savet. Tamo ga ponovo zarobljava rulja i sutradan ga sprovode u Palmeirsa, gde su Židovi imali određene građanske slobode.
Tijkom dugotrajnog isleđivanja biskupa Fourniera, dolazi do obimne rasprave o postulatima vjere i Neuman najzad, pod mukama, pristaje se odreći judaizma. Godinu dana poslije, Neumanu je ponovo suđeno jer je posumnjao u svoju novu vjeru, a još šest godina kasnije, mu je ponovo suđeno, kojom prigodom vjerojatno umire na mukama.
U napomeni nakon priče, Kiš tvrdi da je na ovaj zapisnik naišao nakon završetka pisanja naslovne novele, i navodi mnoge sličnosti između Davida Neumana i Borisa Davidoviča Novskog – njihova imena, istrajnost, tematiku, datume uhićenja, itd.
| |||