Josip Račić: razlika između inačica

Josip Račić je rođen 22.3.1885. u malom naselju [[Horvati]] pokraj [[Zagreb|Zagreba]] (sada Knežija). Otac Mijo Račić bio je ubirač gradskih daća, imao je nešto posjeda i krčmu. Majka Josipa, rođena Zajec, rodila mu je kćer Pepicu. Iz Mijinog prošlog braka bilo je još dvoje djece - Jelka i Ivo. Rođen je u teškim, seoskim uvjetima no ipak to nije bila onakva "crna sirotinja" kako su kasnije brojni pisci izromantizirali – po dvorištu su mu šetale guske, patke i kokoši; iz štale se čulo mukanje goveda, no u očevoj kući i gostionici su se nalazile dvije prostrane sobe gdje je bilo mjesta za sve. Osnovnu školu je polazio u Zagrebu u Krajiškoj ulici, a od 1896. godine pohađao realnu gimanziju. Osnovnu školu je pohađao sa [[Oskar Herman|Oskarom Hermanom]]. Gimnaziju je, navodno zbog slabog učenja, prekinuo.

1894. umire Račićeva majka. Ta će ga smrt još više približiti sestri Pepici, kojoj ostaje jako privržen do kraja života. 1896. upisuje 1. razred Kraljevske realne gimnazije na današnjem Roosveltovom trgu. Račiću u realnoj gimnaziji profesor risanja na prvoj godini bio je Oton Iveković, a kasnije Italo Hochetlinger. Najvjerojatnije su materijalne prilike navele Račićeva oca da sina prebaci u litografski zanat. Učio je to podsredstvom znanca i susjeda Jure Horvata, koji je upravo bio započeo šegrtovanje kod [[Litografija|litografa]] Vladimira Rožankovskog, tada u Berislavićevoj ulici 12, kasnije u Kukovićevoj ulici. Iz tog vremena, osim posve početničkih crteža ''Moj djed'' i ''Moj otac'' ostale su dvije stranice iz spomenara Jelke Devide, sestre njegiva druga, litografskog šegrta Antuna. 1903. dočekao je svoju prvu promociju te dobio svjedočbu "litografskog pomoćnika". Počinje štedjeti od nevelike početničke plaće, te postaje pomoćnik litografa Maravića i Slamela u Dugoj ulici. Taj stari litograf i Račićev drug iz djetinjstva pričao je novinaru Smolčiću :

1904. godine kreće na put sa vlastitom ušteđevinom koju ju zarađivao kao litografski pomoćnik. Poveden pričama njegovih litografskih kolegakkolega o [[Beč|Beču]] kao vodećom europskom središtu nove umjetnosti, [[Secesija|Jugendstila]], odlazi u Beč. U vlaku sretne nekog mladog Mađara, Kalmana, koji ga odvrati od Beča i uvjeri ga da je [[München]] pravo mjesto za njega. On ga uputi u crtačku školu Slovenca Antona Ažbea, koji je MuchenuMünchenu u Georgenstrasse 16 držao veliku privatnu školu crtanja. U njegovoj školi Račić je stekao temelj svog stila, pošto je Ažbe naučavao tzv. ''Kugelprinzip'' – zagovaranje blisko [[Paul Cézanne|Cezanneovoj]] teoriji o svođenju predmeta na temeljne geomterijske forme. Odstupanje od Cezanneove teorije je značajno : tonovi i polutonovi nisu odijeljeni kao posebni ''moduli,'' nego se spajaju i time se gubi apsolutna čistoća tona. Franz Stele objašnjava :

"''Ažbe je zastupao nužnost da pri oblikovanju predmeta ne zaboravimo njegov optički prihvatljiv vid, i na tom je metodskom načelu zasnovao svoju obradu slikarskih problema. Ako u crtežu samo ton predstavlja temljenotemeljno sredstvo oblikovanja tjelesnih oblika, u slikarstvu samo boja može riješiti zadatak donošenja realnih predmeta koji okružuju umjetnika. Tako je u Ažbeovoj školi suprostavljanje crtanja slikarstvu postalo obavezno i značajno za njegovu pedagošku metodu. Po njegovu mišljenju crtanje mora naučiti umjetnika da da točnu svjetlostnu karakteristiku predmetu da bi snimio njegov tjelesni oblik''"<ref>Franz Stele, ''Anton Ažbe - učitelj, u katalogu Anton Ažbe in njegov šola'', Ljubljana, 1962.</ref>

Novi profesor mjenja način rada te već početkom 1906., pretvara crtačku u slikarsku klasu. Legendarne su i priče o Račićevom sukobu sa Habermannom. Habermannov moderni, novi stil se sukobljavao sa Račićevim idejama o oblikovanju i čistoj boji koju je naslijedio od Ažbea i one Manetove koje je htio postići. Habermann heje bio umjetnik manire, šablone i htio je na diskretan način nametnuti svoja shvaćanja i gledanja na slikarsku umjetnost. Svađe su nekad znale biti toliko žustre da je Račić, povlačeći za sobom većinu klase, jednom odbrusio profesoru u sijedu bradu : "'''''So hat Manet nicht gemalt!'''''<ref name=":0" />". No Herman smatra da je upravo Habermann potakao Račića na otkriće osobnosti. On mu je otvorio put prema leiblovskom [[Realizam (likovna umjetnost)|realizmu]] i [[Diego Velázquez|Velazquezu]]. Račićevo uže društvo su činili Herman, Kramstyk i Hoffer. Na drugom semestru, oni su se prebacili u klasu drugog profesora, ali je Račić ostao u klasi starog Habermanna.

Te jeseni je Račić, osokoljen upisom zatražio stipendiju od ''Hrvatske zemaljske vlade'', ali je nažalost, nije dobio. U proljeće 1906. traži od ''[[Hrvatsko društvo likovnih umjetnika|Hrvatskog društvu umjetnosti]]'' jednokratnu pomoć i školarina mu je odobrena.U srpnju se obratio pismom Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, traži stipendiju za nastavak školovanja. UyUz molbu, svjedodžbu i preporuku prof. Habermanna, prilaže 21 crtež i studiju, kojima se zametnuo svaki trag. U to vrijeme također uspostavlja kontakt sa urednikom novopokrenutih ''Kopriva'' i za potrebe toga humorističko-satiričkog časopisa izradio je 18 [[litografija]]. Većina ih pripada socijalno-političkoj karikaturi, dok su neke <nowiki>''</nowiki>kritike običaja<nowiki>''</nowiki>. Uspio se zamjeriti vlastima, Crkvi, onodobnim tajkunima i dijelu <nowiki>''</nowiki>zagrebačkog općinstva<nowiki>''</nowiki>, što mu i nisu bile osobite preporuke za dobivanje stipendije. Ipak, od te jeseni mu teče i stipendija ''Kraljevske zemaljske vlade''.

U tom užem krugu prijatelja, uz Račića, Hermana, Becića i Kraljevića, gravitiraju i strani umjetnici – ''Olszewksy, Kramstyk, Hoffer, Schulein, Unold i Eder'', dok su ''Weinberger'' i ''Pascin'' održavali vezu sa krugom i donosili novosti iz Pariza. Kušan je i opisao ovu minhensku boemu, u vremenu kada su nastajala najbolja djela našeg slikara :

Do kraja te školske godine, u [[München|Münchenu]] i [[Zagreb|Zagrebu]], Račić naslikao niz svojih značajnih djela : ''D'''amuDamu u crnom, Portret Pepice i Portret starog prijatelja'''.'' Do kraja godine skuplja novac kako bi mogao otputovati u [[Pariz]], koji ga privlači sve više i više. U jesen upisuje treću školsku godinu koja će biti nepotpuna : biti će na Akademiji sve do 10. veljače 1908. Tada je bio u nešto boljem materijalnog pogledu nego prije, jer je dobivao od ''Zemaljske vlade'' stipendiju. Treba uz to pripomenuti i i pripomoć za koju se zna da je nekim slučajem došao u Ažbeovoj školi. Tamo je upoznao pruskog majora u penziji koji ga je silno zavolio, pa se sažalivši nad Račićevim skromnim materijalnim stanjem, odlučio da ga podupire sa 30 maraka mjesečno, i to tako tri godine. Račić mu se na takvoj pomoći oduživao crtežima i uljima.

"''Sada Vam eto javljam nešto osobito važno. Ja naime putujem 8. veljače u Pariz. Razlog zašto putujem je ukratko radi moje naobrazbe, u mojoj umjetnosti i uopće. Ja bi Vam morao vrlo mnogo pisati ako bih htio da me sasma razumijete. Ali galvnoglavno je da znate da je to od velike važnosti za mene i za moju budućnost. I to znajte da sam ja čvrsto odlučio i da zasigurno putujem. (...) Ja hoću i moram da idem. Kad sam se posvetio umjetnosti, hoću da se pošteno posvetim.''"<ref>Josip Račić, ''Iz pisma Josipa Račića'', Zagreb, 1908.</ref>

Račić stiže u [[Pariz]] 10. veljače 1908., i prvo živi sa svojim ujakom Franjom Zajcem (Rue de Acacias 28), pa kasnije u Avennue Carnot 25, da bi na kraju se preselio u Rue Abbee Gregoire 48. Zdenko Rus spominje da je Račić razmišljao upisati privatnu školu kod Katalonca Anglade, koji ga je želio primiti u školu besplatno, no na kraju od toga ništa nije bilo. Iz pisama Boži Lovriću može se vidjeti njegovo oduševljenje gradom. U Pariz stiže tijekom kaotičnog previranja na francuskoj umjetničkoj sceni (dolazak [[Kubizam|kubizma]] i [[Fovizam|fovizma]]), no to ga ne uznemirava previše pa ostaje vjeran sebi i svom stilu. U Parizu se susreće sa [[Ivan Meštrović|Meštrovićem]], koji kupuje njegove akvarele i Schüleinom, kojeg portretira. Odlazi u [[Louvre]] i kopira [[Francisco Goya|Goyinu]] ''Ženu s bijelim rukavicama'', a ostalo vrijeme luta gradom i u akvarelu bilježi grad i život oko sebe. Njegova najpoznatija pariška slika je svakako '''''Pont des Arts''''', mala slika poznatog pariškog mosta, koja će biti i njegova poslijednja. Također javlja ocu da je uspio prodati jednu sliku. Kobnog dana se trebao naći sa Paolom Broch, starom poznanicom, koja ga je trebala upoznati sa jednom imućnom obitelji oko otkupa slika.<ref>Igor Zidić, ''Josip Račić'', Zagreb, 2009.</ref>

Baš zbog svih ovih činjenica teško je odrediti zašto je 20. lipnja 1908. odlučio izvršiti samoubojstvo u svojoj pariškoj sobi. Njegova smrt je uzbudila mnoge suvremenike koji su o njemu pisali mnoštvo eseja i osvrta, pa je tijekom godina postala sinonim misterija izmučenog umjetnika, no tijekom godina poprimila je realniji oblik. Navodili su se različiti uzroci smrti : od ubojstva na ulici sinfonskom cijevi, pa do samoubojstva zbog nesretne ljubavi iz Münchena ili suicida zbog neimaštine. ZamršenjeZamršenju cijelog slučaja je doprinijelo i Zajcevo pismo Račićevom ocu koje nije sačuvano u potpunosti, no u sačuvanom dijelu se navodi nekakav uzrok smrti. Također i policijski karton ovog slučaja je već davno nestao. Najizglednija je ona teorija da se ubio zbog duboke [[Klinička depresija|despresije]] koja je nastala zbog pogoršanja bolesti. Vjeruje se da je Račić u trenutku samoubojstva bolovao od [[Sifilis|sifilisa]].

Sada u Zagrebu postoji studio Josip Račić koji se nalazi na Cvjetnom trgu, te nagrada časopisa "Vjesnik" za najbolje likovno ostvarenje u protekloj godini. Stalni postav [[Moderna galerija|Moderne Galerije]] u Zagrebu sadrži sva najbolja Račićeva djela.