Turopolje: razlika između inačica

* rezervat sive čaplje [[Kravaršćica]] - [[Kravarsko]]/[[Gornji Hruševec]]<br>Stanovništvo Turopolja

5. NAORODNINARODNI GOVORI – TUROPOLJSKI DIJELEKTDIJALEKT

REČ TUROPOLCEM TER PRIJATELOM > APEL za TUROPLJSKI RJEČNIK I. /rječnik zavičaja autora prvoga kajkavskog rječnika/

Čuvanje i promicanje narodnih govora, posebno rječničkoga blaga, kao jednoga od temeljnih elemenata nacionalnoga identiteta, kulturna je zadaća svake nacionalne zajednice. U posljednjih 20-ak godina sve je više hrvatskih govora koji imaju svoj rječnik. Na žalost, turopoljski dijalekt, jedan od osnovnih kajkavskih dijalekata, do danas nema zabilježen narodni leksik u potrebnom opsegu niti za koji dio svojega područja (ima nekoliko vrijednih zbirki riječi, objavljenih i neobjavljenih). Narodni govori rapidno se, ne samo mijenjaju nego i gube, odnosno gube se pojedini elementi jezičnoga sustava, na svim razinama: fonološkoj (fonetskoj, fonemnoj, prozodijskoj), morfološkoj, leksičkoj. Za pola stoljeća promjene su veće nego prije za više stoljeća. Razlozi: opće školovanje, rad u drugim, gradskim sredinama, urbanizacija, jak utjecaj javnih medija (TV, radio, tisak), demografski (slab natalitet, doseljavanja). Tako je i u Turopolju, u kojem su promjene brže i jače zbog blizine glavnoga grada.

Turopoljski dijalekt veoma je specifičan dio kajkavskoga narječja i hrvatskoga jezika. U okviru Ivšićeve III., mlađe, «revolucionarne» kajkavske grupe, karakterizira ga u prvom redu vrlo važna i specifična prozodijska pojava u okviru kajkavskoga narječja (kajkavske skupine dijalekata), u razvoju ne samo kajkavske i hrvatske nego i općeslavenske akcentuacije. To je prozodijska pojava – pomicanje metatonijskoga, novoga prahrvatskoga i praslavenskoga cirkumfleksa (dugosilaznoga naglaska) prema početku riječi. Primjer: psekel od posȇkel, na-jziku < na-jezȋku a ostaje poskli, jezka, jer se nije razvio metatonijski cirkumfleks. Može se pretpostaviti da je to vrlo stara promjena, iz vremena formiranja osnovne kajkavske akcentuacije, odnosno formiranja glavnih hrvatskih dijalektnih jedinica, dakle iz vremena otpadanja tzv. poluglasa (ǝ) u slabom položaju, prije 12. st. Turopoljski dijalekt karakterizira također i specifičan razvoj drugih osobina, i fonoloških, i morfoloških, i leksičkih, tako vokalizma, npr: – čuvanje refleksa izjednačenih starih vokalskih fonema, čuvanje stražnjega nazalnoga samoglasnika ǫ (on) i slogotvornoga  u posebnoj fonološkoj jedinici, samoglasniku, s vrijednošću zatvorenoga o (ọ), manjim dijelom jednačenje sa starim u, primjer: rọka, sọza (rjeđe ruka, suza) – glasovi ʉ (ü), ø (ö), na mjestu u, o, npr. düša, döbra – zamjena finalnoga o sa ẹ, npr. malẹ liepẹ sεlẹ. Ustrojstvom koje čine te značajke turopoljski se dijalekt izdvaja među drugim kajkavskim dijalektima te ih je potrebno proučavanjem zaštititi.

Drugi je razlog, također od nacionalnoga značenja, tzv. Čunčićev list, najstariji kajkavski dokument, nastao u Kučama 1521. godine. Tome se može pridodati i važna uloga Buševca i drugih sela, iz te skupine, u kulturnom, upravo folkorističnom djelovanju.