Inačica od 11. lipnja 2016. u 02:33 vidi izvor Potoksedeslav (razgovor \| doprinosi) 2.203 edits Nema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 22. lipnja 2016. u 02:48 vidi izvor Potoksedeslav (razgovor \| doprinosi) 2.203 edits Nema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 129: Veliki napredak i bogatstvo Srebrenice privukao je pozornost susjednih vladara, Hrvatsko-Ugarske Žigmunda Luksemburškog i srpske despotovine Stefana Lazarevića.<ref name="Zirdum"/> Promjeni vladara pridonio je uskogrudni carinik ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda. Sve je više ometao dubrovačke trgovce i domaće stanovništvo, proizvođače srebra. Posljedica je bila pobuna 1411. u kojoj su njegovi kraljevi vojnici porušili gradsko naselje. Zbog toga je u gradu osobno boravio sami kralj Žigmund. Vjerojatno je da je tad grad povjerio srpskom despotu Stefanu Lazareviću.<ref name="Zirdum"/> === Srpska despotovina === Taj čin nije umirio stanovništvo, nego su se neredi nastavili. Despot ih je krvavo ugušio, a neke dubrovačke trgovce dao osakatiti. Osorni čin prema dubrovačkim državljanima nije prošao nekažnjeno. Dubrovačka Republika je na to zapovijedila [[embargo\|prekid]] svake trgovine i uz to je dio trgovaca otišao iz grada. Promjena srpskog vladara na prijestolju nije ništa riješila. Lazarević je umro 1427. i umjesto njega došao je despot [[Đurađ Branković]] koji nije bitno poboljšao stvari. Uskoro su se aktivirali bosanski vladari i oni su preuzeli Srebrenicu pod svoju vlast. No, osmanska osvajanja postajala su sve izvjesnija svakodnevna realnost.<ref name="Zirdum"/> Gospodarska djelatnost preživjela je ta turbulentna vremena srpskih despota. Od 1431.-1435. rastao je broj obrtnika i trgovaca iz Dubrovnika, bilo je mnogo zlatara, krojača, suknara, mesara i drugih te se 1434. broj obrtnika i trgovaca skoro podvostručio.<ref name="Zirdum"/> === Povratak pod Bosnu i naizmjenična bosanska i turska vlast === Godine 1439. prvo je osmansko osvajanje Srebrenice. Bosanski kralj [[Stjepan Tomaš]] vratio ga je 1444. godine. Na kraju su ju zauzeli 1462. godine. <ref name="Zirdum"/> === Osmansko doba === Posljedica osmanskih osvajanja u srednjem Podrinju bilo je zamiranje gospodarstva. Napustili su ju dubrovački i drugi poduzetnici, obrtnici i trgovci. Vremenom je od rudarskog, obrtničkog i trgovačkog grada Srebrenica postala obično rudarsko naselje bez ozbiljnijeg gospodarskog značenja. Smanjuju se obrtnički i ini poslovi i općenito opada broj katolika. Zbog toga je sve više osiromašivao ovaj utjecajni samostan. Usprkos tome, tijekom 16. (Franjo Gonsaga) i 17. (Varadinac) stoljeća pa sve do nestanka samostana, srebrenički je samostan bio vodeće časti u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Samostan je nestao 1688. godine.<ref name="Zirdum"/> Osmanlije su nakon desetljeća naizmjeničnih smjena bosanske i osmanske vlasti zauzele Bosnu pohodom 1462. godine koji je vodio sultan Mehmed II. Sami sultan smatrao je franjevce za predstavnike grada. Zato ih je osobno pohodio franjevce radi toga da se nastavi proizvodnja srebra. Izdao im je [[ahdnama\|ahdnamu]] (Srebrenička ahdnama). Mehmed II. franjevcima je tom prigodom darovao "srebreni lakat" za koji se pretpostavlja da je to vjerojatno neki [[relikvijar]] iz Dalmacije. Franjevci ga nisu smatrali za blagoslovljenog pa su ga držali u blagovaonici. Sultanov dar ponekad je stvarao neugodnosti i teškoće franjevcima, jer su znatiželjni muslimani dolazili u franjevačku blagavaonicu vidjeti taj relikvijar. Mehmedov sin Bajazit potvrđuje očevu ahdnamu 1499. godine. <ref name="Zirdum"/> Line 143 ⟶ 147: Popisu samostana i župa iz 1623. Srebrenici su područne župe Beograd i Smederevo. Pripadalo im je samo devet franjevaca. 14 godina poslije biskup [[Jeronim Lučić]] zapisao je da je srebrenički samostan najsiromašniji zbog siromaštva okolnih katolika. Vizitacija Pavla Rovinjanina 1640. ubicirala je položaj samostana usred naselja. Vizitacija biskupa Maravića 1650. donosi bilješku o velikoj islamiziranosti ovog kraja: srebrenički je samostan imao pod sobom samo ovo naselje s 53 kuće i 379 katolika, dok je usporedbe radi, sutjeski samostan služio devet župa sa 2228 katoličkih kuća i 18940 katolika. Biskup [[Nikola Ogramić]] 24 godine poslije bilježi još veće smanjenje: samo 25 katoličkih kuća u kojima je živjelo 125 katolika, bilježi nešto pravoslavaca ali manje nego katolika. Pravoslavci nemaju svoje crkve. Muslimana je bilo u 120 kuća i četiri džamije.<ref name="Zirdum"/> Prema kraju 17. stoljeća Osmansko Carstvo nije više na svom vrhuncu. Već 1686. samostan su muslimani zauzeli, jer su se bojali da ju ne zaposjedne kršćanska vojska, kojoj bi ova kamena građevina mogla poslužiti kao tvrđava i uporište. Tih su ga godina u tajnosti radi čuvanja ostali gvardijan Luka Kreševljak i dvojica franjevaca. Nada u oslobađanje kršćana postojala je 1688. i 1689. godine. Ovim se krajevima povlačila kršćanska vojska. Dolazak kršćana natjerao je osmanske snage u bijeg. S njima je pošao gvardijan Kreševljak kojemu su Osmanlije jamčile život "na vjeru". Druga dvojica franjevaca nastavila su se skrivati. Osmanslijska riječ gvardijanu nije se pokazala iskrenom: uskoro su ga ubili iz imovinskih motiva. Nadali su se da će kod njega naći novaca. Mijenjanje ratnih okolnosti i neizvjesnost opstanka u Srebrenici dovelo je Osmanlije do odluke da ne drže samostan kao utvrdu, nego su ga odlučili zapaliti. Crkva i samostan su izgorili, a dvojica skrivajućih franjevaca spasili su se bijegom. Svaki se zaputio na drugi kraj. Jedan se potajice provukao do u Dalmaciju. Drugi je pošao s katoličkom vojskom koja se ovuda provlačila i produžio do u Mohač gdje se nastanio. Baranjski grad Mohač namjerno je izabrao, jer su srebrenički franjevci svojedobno kao misionari djelovali u obližnjoj Bačkoj. Ondje je podignuo mohački samostan.<ref name="Zirdum"/> === Austro-Ugarska === U 18. i 19. stoljeću, za Osmanlija i poslije za Austro-Ugarske, ovdje je najčešće boravio redovnički i crkveni starješina za Bosnu i Hercegovinu.<ref name="Salimović"/> Podrinjski je kraj prema Garašaninovu planu morao postati jedan od strateških ciljeva Kraljevine Srbije. Prema tom srpskom velikodržavnom projektu plan je bio "da će na području 50 km zapadno od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko". [[Jovan Cvijić]] je oblikovao prijedlog za ove krajeve u vrijeme [[aneksijska kriza\|aneksijske krize]] u BiH 1908. Da bi Austro-Ugarska dobila suglasnost Srbije za pripajanje BiH, Cvijić je predložio neka to Srbija uvjetuje time da se se Srbiji ustupi Podrinje, "odnosno koridor duž njene istočne granice dubine oko 50 km, sa 12 srezova i površinom preko 10.000 km2." Zapadnu granica Podrinja bila bi razvodnica rijeka Drine i Bosne, pod izlikom "prometnih razloga". Južni dio tog koridora išao bi duž puta Foča – Trebinje i izašao bi na Jadran u Sutorini u Trebinjskom srezu. Taj je projekt služio Srbiji da svoju saveznicu Kraljevinu Crnu Goru izolira od Austro-Ugarske, a [[Novopazarski sandžak]] od Bosne i Hercegovine. Cvijić je u traktatu naglasio da se silom mora riješiti srpski problem.<ref name="Čekić">(boš.) [http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=34727 Bosnjaci.net] Smail Čekić: ''Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici'', 8. srpnja 2009. (pristupljeno 22. lipnja 2016.)</ref> === Prvi svjetski rat === Poslije pobjede na [[bitka na Ceru\|Ceru]], srpske snage izbile su na Drinu i Savu. Po planu Vrhovne komande, radi preduhitrenja nove austro-ugarske ofenzive, savezničkih zahtjeva za ofenzivu radi rasterećenja ruskog fronta a prije svega radi ispunjenja svojih velikodržavnih planova, Srbija je razradila napadni plan. Srpska vojska (Užička vojska) je u zajedničkom djelovanju sa crnogorskom vojskom (Sandžačka vojska) morala je prijeći Drinu i djelovati prema Višegradu, Srebrenici i Vlasenici. Namjera je bila ugroziti bok i pozadinu austro-ugarskih snaga na srednjoj Drini. Srpska 2. i 3. armija privremeno su morale ostati u obrani na srednjoj i donjoj Drini, čekajući pogodni trenutak za prijeći u napad.<ref>(srp.) [http://prvisvetskiratt.weebly.com/srbija-i-crna-gora-u-prvom-svetskom-ratu.html Prvi svetski rat] ''Srbija i Crna Fora u Prvom svetskom ratu'' (pristupljeno 22. lipnja 2016.)</ref> [[Vojska Kraljevine Srbije]] je sredinom rujna 1914. zajedno sa crnogorskim snagama pošla u napad preko Drine. Počinili su zločine, što je izazvalo žešći otpor braniteljskih snaga. Srpsko-crnogorski napad na Podrinje okončan je 24. listopada 1914. neslavno, krahom i morali su se povući. <ref name="Čekić"/> === Kraljevina Jugoslavija ===

Srebrenica: razlika između inačica