Inačica od 30. svibnja 2015. u 18:59 uredi Dexbot (razgovor \| doprinosi) 5.958 edits m Removing Link FA template (handled by wikidata) ← Starija izmjena		Inačica od 12. kolovoza 2016. u 22:44 uredi ukloni ovu izmjenu Ingenium 7 (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 9.948 edits Nema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 1: [[Datoteka:Vetements cardinal Gamarelli.jpg\|mini\|desno\|210px\|Odjeća kardinala]] {{dz\|[[Kardinal (razdvojba)]]}} '''Kardinal''' ([[Latinski\|lat.]] ''cardinalis'' – stožerni); (skraćeno od '''Kardinal Svete Rimske Crkve''') u [[Katolička Crkva\|katoličkoj]] je hijerarhiji, nakon [[papa\|pape]] najviša crkvena služba. Imenuje ih papa uglavnom među [[biskup]]ima, a može i među [[svećenik\|svećenicima]]. Nose odijelo crvene boje s karakterističnim šeširom, imaju poseban grb i oslovljavaju se titulom ~~uzoriti~~[[Vaša uzoritost]] (''eminencija''). Kardinalska titula je čast koja je označena kao ~~„uzvišena“~~"uzvišena", ali onaj kojemu je dodijeljena nema nikakvu moć. Kardinali mogu biti i obični svećenici (danas vrlo rijetki slučajevi), a do [[1917]]. g. čak i obični laici, poput kardinala [[Giacomo Antonelli\|Giacoma Antonellija]] ([[1806]].-[[1876]].) koji je bio državni tajnik pape [[Pio IX.\|Pija IX.]] Kardinalska titula označava stanje pripadnosti rimskoj biskupiji. Svaki svećenik ~~„inkardiniran“~~"inkardiniran" je, tj. upisan u jednoj biskupiji. Inkardinacija –, riječ nepoznata u rječnicima –, pravni je akt kojim biskup prima jednog svećenika u lokalnu crkvu za koju je zadužen. Od trenutka svoje inkardinacije svećenik je podređen biskupu kojega mora slušati i od kojeg dobiva pastoralne dužnosti. Uzvisivanje na kardinalsku čast podrazumijeva inkardinaciju u rimskoj biskupiji onoga koji je promaknut u kardinala. Kardinal je inkardiniran (odatle i njegov naziv) u rimskoj biskupiji. Purpurna boja njihove odjeće simbolično predstavlja njihovu spremnost u čvrstoj obrani vjere i [[Katolička crkva\|Katoličke crkve]] do prolijevanja vlastite krvi ako to bude potrebno. Kardinali su pripadnici rimskog [[kler]]a kao počasni biskupi jedne od sedam biskupija u okolici [[Rim]]a ([[Albano]], [[Ostia]], [[Palestrina]], [[Porto (Rim)\|Porto]]{{newdsm}} i [[Santa Rufina]], [[Frascati]], [[Sabina]] i [[Poggio Mirteto]], te [[Velletri]]) ili jedne crkve ili diaconije u Rimu. Slijedom toga [[Dodatak:popis zagrebačkih biskupa i nadbiskupa\|zagrebački nadbiskup]] kardinal [[Josip Bozanić]] je počasni biskup crkve [[Sveti Jeronim\|sv. Jeronim]]a u Rimu, što je bio i njegov prethodnik zagrebački nadbiskup kardinal [[Franjo Kuharić]] ([[1919]].-[[2002]].). Iako se na prvi pogled čini da kardinali osim titule nemaju puno veze s njihovom naslovnom crkvom, to nije tako, veza je mnogo dublja i čvršća nego što se misli. Bilo je slučajeva da su se pojedini kardinali doslovno upropastili da bi obnovili Rimsku crkvu koje su bili počasni biskupi. == Kardinalski zbor == {{glavni\|Kardinalski zbor}} Nakon papine smrti kardinali biraju novog papu kao članovi rimskog klera. Svi zajedno čine Kardinalski zbor. To tijelo neprestano se povećavalo od svog osnutka. U početku ih je bilo svega petnaestak, da bi u vrijeme pontifikata pape [[Pio IV.\|Pija IV.]] ([[1559]].-[[1565]].) dosegnuo broj od 76 članova. Papa [[Siksto V.]] ([[1585]].-[[1590]].) odlučio je apostolskom konstitucijom '''Post quam verus ille''' od [[3. prosinca]] [[1586]]. g. ograničiti broj kardinala koji biraju papu na najviše 70. Taj broj je papa odredio prema broju od 70 staraca koje je [[Mojsije]] odredio kao vođe izabranom narodu. Odredbe pape Siksta V. potvrđene su kanonom 231. [[Kanonski zakonik\|Kanonskog zakonika]]. Odredbe Sikstovog dokumenta ostat će nepromijenjene sve do pontifikata pape [[Ivan XXIII.\|Ivana XXIII.]] ([[1958]].-[[1963]].) Uzimajući u obzir razvoj Crkve na drugim [[kontinent]]ima izvan [[Europa\|Europe]], posebno u [[Latinska Amerika\|Latinskoj Americi]], papa Ivan XXIII. prekršio je tada važeći zakon i povećao broj članova de facto , ali i ne de jure, na 90. To je učinio njegov nasljednik papa [[Pavao VI.]] (1963.-[[1978]].) konstitucijom '''Romano Pontifici eligendo''' od [[1. listopada]] [[1975]]. g. kojom je podijelio kardinale na kardinale elektore i ne elektore, odredivši da kardinali prestaju biti elektori (kardinali koji mogu birati i biti izabrani za papu) kad navrše 80 godina života. Broj kardinala elektora ograničen je na 120 članova, a broj ne elektora ovisio je o dobi onih koji su prešli kritičnu granicu od 80 godina.

Kardinal: razlika između inačica