Mladen Juran: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
korekcija velikog slova Š u korektno malo |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 22:
U samostalnoj Hrvatskoj, 1998., Juran konačno realizira cjelovečernji Transatlantic, po vlastitom scenariju i u suradnji Mate Matišića i Božidara Violića, koji potvrđuje «vizuelnu kulturu, osjećaj za uvjerljivu sumornu atmosferu, metafizički doživljaj prostora, snagu slike i moć čistog filma, osebujnu kompoziciju kadra, stil dostojan sjećanja na Sergija Leonea, bogatog intelektualnog i umjetničkog nasljedstva...» - filmski kritičari: Ivan Starčević, Janko Heidl, Rodrigo Carlos Sabio, Magella Blinksell... (...) „…kao da se nadovezuje na tradiciju hrvatskog romana, na onu u kojoj se realističke komponente prepliću s romantičarskim, atraktivnim (npr. Šenoa, Kovačić, Aralica), s tematikom koja se u nas iznova aktualizira i koja ima vrlo suvremene «reference» - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. Cjelovečernji Transatlantic, ponovno s glumačkim performansama spomenutih konceptualista i nizom izvanrednih svjetskih glumaca: - od australske dive hrvatskog podrijetla Melite Jurišić (koprotagonistica najboljeg svjetskog filma 2015. po Fripesci kritičarima - Mad Max: Fury Road), Filipa Šovagovića , Borisa Dvornika, Alena Liverića, Relje Bašića, Ive Gregurevića, Matije Prskalo - do gostujućeg off glasa jednog Martina Sheena - uz liričnu glazbenu pratnju songa i teme filma Nenad Bacha (Can We Go Higher? – sa Vince Welnickom iz rock grupe The Greateful Dead), svjetski je prihvaćen kao rijetko koji hrvatski film, dobitnik 4 Zlatne arene na festivalu u Puli 1998. i nagrade Kodak , rekordno gledan na Hrvatskoj televiziji (do 2014. sveukupno preko 4 milijuna gledatelja!) i videu, selekcioniran kao prvi film samostalne Hrvatske u službenoj konkurenciji jednog od sedam priznatih svjetskih festivala "A" kategorije - nominacija Golden Ombu, Mar del Plata 1999. gdje ga je na samom otvorenju festivala i u festivalskoj distribuciji u Argentini gledalo preko 30.000 gledatelja - selekcioniran za službeni program još jednog festivala "A" kategorije - Moskva 1999. Uspješno je bio predstavljen kao hrvatski kandididat za Oscara - za najbolji strani film za 1998., po prikazivanju u kinima Los Angelesa i, prema reakcijama akademičara, slavnih filmaša Hollywooda i hrvatskog iseljeništva, stekao dobru poziciju za nominaciju za najveću filmsku nagradu, te sjajne komplimente svojim "superiornim izgledom".
Cjelovečernji igrani film Potonulo groblje, 2002. - po romanu Gorana Tribusona, nadrealistički je prikaz, ovaj put ratne katastrofe u Hrvatskoj devedesetih: "Horror Mladena Jurana Potonulo groblje koji je osvojio Sci-Fi festival u Bruxellesu portretira sredovječnog čovjeka koji se vraća u svoj grad dugo godina poslije lutanja Europom u potrazi za unutarnjim mirom (...) ...razvoj drame, nadograđen elementima trilera i povremenim komičnim ili grotesknim situacijama. Redatelj vodi film izvanrednim osjećajem za ritam, rafiniranim okom za detalj, stvarajući istinske karaktere. Unatoč provokativnoj temi radi se o neospornoj kvaliteti. " - Andre Deutsch, Variety, 2004. «Radi se o vrlo ambicioznom projektu, zatim o vrlo originalnom projektu jer se priča ne kreće u krugu tehnoloških (npr. elektronskih) dometa kao današnja fantastika, jer je to fantastika «duševnoga» i, napokon, jer je originalna, čak vrlo originalna, predstavlja doprinos trendu fantastičkoga u razmjerima znatno širima od Hrvatske.» - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. O filmu «osebujne atmosfere, stravičnog ugođaja, u miljeu emigranata povratnika u katastrofičnoj domovinskoj, post totalitalističnoj situaciji devedestih, modernom i demonskom vremenu svakojakih katarza - u stilu ponajboljih američkih noir filmova» - pisali su filmski kritičari [[Mate Ćurić]], Bruno Kragić, Frank Lafond... Uz tankoćutnu interpretaciju Svena Medvešeka i Barbare Nole, te scenarističku i glumačku suradnju oskarevca Jiri Menzela, film je bio nominiran za Melies d'Or Award - najbolji europski film fantastike - Bruxelles 2003.
Vjeran ponajviše temama korijena i emigracije , Mladen Juran je, još 1982., realizirao cjelovečernji dokumentarac o pionirskoj povijesti hrvatske kinematografije Živuće fotografije, s tada nikad viđenim prvim filmskim snimkama Hrvatske, izdvojen od uvaženih teoretičara filma (prof dr sc Peterlić, dr sc Kukuljica) kao "izuzetan kulturni iskorak koji je stvorio svijest o povijesti hrvatske kinematografije, a zbog inovativnosti bio višestruko nagrađivan, zaslužan za uspostavu nove perspektive o povijesti filma u Hrvatskoj i utjecaju obrazovanja budućih hrvatskih filmskih autora i filmske znanosti.", Zlatna medalja, Beograd, 1984. Projekt bez presedana, jer će četvrt stoljeća kasnije, 2006. i 2008., dobiti nastavke trilogije Živuće fotografije 2 i 3.
| |||