Euharistija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m korekcija gramatičke greške |
m sitno, typos fixed: domačin → domaćin using AWB |
||
Redak 1:
[[Datoteka:Última Cena - Juan de Juanes.jpg|thumb|right|230px|Isus je ustanovio Euharistiju na Posljednjoj večeri.]]
[[Datoteka:Glenbeigh St. James' Church Nave Triple Window Omnis Honor et Gloria 2012 09 09.jpg|230px|minijatura|desno|[[Vitraj]] u [[Irska|Irskoj]] s temom Euharistije]]
'''Euharistija''' ili '''pričest''' ili '''Presveti oltarski sakrament''' kršćanski je [[sakrament]]. Ustanovio ga je [[Isus]] na [[Posljednja večera|Posljednjoj večeri]] kao "spomen-čin" svoga potpunog predanja i žrtvovanja.<ref>http://www.hkmm.de/index.php?option=com_content&view=article&id=19&Itemid=14 Preuzeto 28. svibnja 2012.</ref> Euharistija je izvor svih ostalih sakramenata, zato što je u euharistiji u najpotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu.<ref>http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=417 Preuzeto 28. svibnja 2012.</ref>
== '''Shvaćanje euharistije u različitim kršćanskim crkvama''' ==
Redak 19:
Prema katoličkoj teologiji za vrijeme mise žrtvu prinosi sam [[Isus]] Krist, koji se služi osobom [[svećenik]]a i zato svećenik namjesto Isusa izgovara riječi: "Ovo je moje tijelo" i "Ovo je moja krv".
Prema katoličkom shvaćanju, dakle, misna žrtva odgovara na nekrvan način žrtvi na [[križ]]u, koju je Isus podnio za ljude, za oproštenje [[grijeh]]a. Isus u misnoj žrtvi dijeli iste milosti: euharistija uvećava [[ljubav]] Božju, čuva čovjeka od ropstva grijeha i prianjanja uz zlo i uzrokuje oproštenje grijeha. Tako ostaje Kristova žrtva na križu u [[Katolička Crkva|Crkvi]] kroz cijelu povijest živa i djelotvorna.
Žrtveni karakter euharistijskog slavlja igra u katoličkoj [[teologija|teologiji]] veliku ulogu, dok ostali elementi kao karakter zahvale i zajedništva odlaze u drugu plan. Pa je tako moguće da u izvanrednim situacijama [[svećenik]] sam, bez prisutnosti vjernika slavi misu ili takozvana «tiha misa» kada svećenik tiho izgovara misne tekstove, a propovijed ispušta. Neovisno o zajednici vjernika valjanost mise ostaje nepovrijeđena i misa ima svoj potpuni učinak.
Pored žrtvenog karaktera zajednica vjernika okupljenih na misnom slavlju doživljava trajno zajedništvo s uskrslim i preobraženim [[Isus]]om i zahvaljuje na tom zajedništvu. Ovaj aspekt je ipak u drugom planu, a službeni nauk Tridentskog sabora kaže ovako: «Tko kaže da [[Bog]] u misi ne prinosi stvarnu žrtvu, ili da se žrtva ne sastoji ni u čemu drugom doli u Kristovom davanju za hranu, neka je izopćen».
Okupljeni narod Božji kod stola večere Gospodnje blagujući Tijelo Kristovo i sam postaje (mistično) Tijelo Kristovo.
Redak 29:
==== Realna prisutnost ====
[[Datoteka:2014 Nysa, Bazylika św. Jakuba i św. Agnieszki, witraż.jpg|desno|thumb|250px|[[Vitraj]] u [[Poljska|Poljskoj]]: Klanjanje [[Presveti Oltarski Sakramenat|Presvetom Oltarskom Sakramentu]].]]
Prema [[katoličanstvo|katoličkom]] nauku su tijelo i krv Kristova u euharistiji «istinski, bitno i stvarni prisutni». Po euharistijskoj [[molitva|molitvi]] koju izgovara [[svećenik]], a posebno po [[epikleza|epiklezi]] (zazivu [[Duh Sveti|Duha Svetoga]]) i riječima pretvorbe (konsekracije) događa se [[misterij]] [[pretvorba (transupstancijacija)|pretvorbe]] [[kruh]]a i [[vino|vina]] u tijelo i krv Kristovu. Budući da je Kristova zapovijed «ovo činite meni na spomen» bila upućen apostolima danas samo zaređeni svećenici mogu valjano slaviti euharistiju i vršiti pretvorbu, jer su samo oni nasljednici [[apostol]]a.
Od [[9. stoljeće|9. st.]] pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista sve više objektivizira i o tome se pod utjecajem [[Aristotel]]ove filozofije sve više filozofira i teologizira. Tako da [[1215.]] g. [[Četvrti Lateranski koncil]] proglašava [[dogma|dogmu]] o transupstancijaciji. Od tog vremena su se u katoličkoj tradiciji razvili razni oblici štovanja presvetog sakramenta: klanjanja hostiji, izlaganja u monstrancama konsekriranih [[hostija]] i vina, [[tijelo]]vske procesije itd. Izvještaji o čudima vezanim uz presveti sakrament kao npr.: hostije koje krvare, pretvaranje hostije u tzv. Čovjeka boli, i sl. potkrepljuju i potvrđuju ispravnost dogme.
Redak 37:
==== Pričest ====
[[Datoteka:Pricest Kapucinska crkva Gospe Lurdske 06052012 2.jpg|mini|Jedan od načina primanja svete pričesti. Dlanovi se postave u znak križa.]]
Sakrament euharistije se događa po korektno izvršenom činu pretvorbe, dakle ex opere operato. [[Katolička Crkva]] preporuča čestu pričest pa čak i dnevnu, a primanje svete pričesti drugi put u istom danu je dozvoljeno jedino u tijeku svete mise na kojoj vjernik sudjeluje. Dakako pričestiti se može samo onaj koji ispunjava potrebne uvjete. Jedan od glavnih uvjeta je vjera da je u posvećenoj hostiji [[Krist]] stvarno prisutan, i zbog toga se djeci ne dijeli pričest jer ne mogu razlikovati euharistiju od običnog kruha. Izuzetak su istočne katoličke crkve kod kojih je praksa da se kod [[krštenje|krštenja]] djeci podijeli u pričest. Drugi uvjet za primanje pričesti je biti u stanju bez teškog [[grijeh]]a, u protivnom onaj koji se želi pričestiti mora se izmiriti s [[Bog]]om u sakramentu svete [[ispovijed]]i.
Prema katoličkoj vjeri je [[Isus]] Krist pod prilikom kruha kao i pod prilikom vina potpuno i živo, tijelom i [[krv]]lju, dušom i božanstvom potpuno prisutan, za razliku od nekih drugih uvjerenja koja kažu da je u kruhu prisutno samo tijelo, a u vinu samo krv. Tako za potpunu i pravu pričest nije nužno da bude pod obje prilike, teološki promatrano dovoljna je pričest pod samo jednom prilikom. Iz ovakvog vjerovanja u visokom [[srednji vijek|srednjem vijeku]] se razvila praksa da se laicima ne pruža prilika za pričest pod obje prilike, a kasnije je i izrijekom zabranjeno [[laik|laicima]] dijeliti pričest pod obje prilike, što je bilo utemeljeno opasnošću da se zbog gužve i sl, [[kalež]] prolije i tako obeščasti krv Kristova. Danas je pričest pod obje prilike opet moguća za sve vjernike koji se mogu pričestiti pod jednom prilikom, Crkva preporuča podjelu pričesti pod obje prilike posebno na [[Veliki četvrtak]]. No to još nije posvuda praksa.
Redak 43:
=== Pravoslavne Crkve ===
Također [[Pravoslavlje|Pravoslavne Crkve]] su mišljenja da su [[kruh]] i [[vino]] uistinu tijelo i krv [[Krist]]ova. Pravoslavna liturgija ima paralele sa židovskim bogoslužjem u hramu. Za razliku od [[Rimokatolička Crkva|rimokatoličkog]] nauka o euharistiji pravoslavna [[teologija]] ne poznaje konkretnu formulu po kojoj [[svećenik]] izvršava pretvorbu. Misterij euharistije događa se po liturgiji kao cjelini pri čemu zaziv [[Duh Sveti|Duha Svetoga]] nad darove ipak ima središnje značenje. Pravoslavna Crkva ne poznaje filozofsko objašnjenje o načinu na koji se pretvorba događa. Izraz transupstancijacija se obično ne upotrebljava, a djelomično se čak i eksplicitno odbacuje. Euharistija vrijedi kao žrtva, točnije kao uprisutnjenje žrtve Kristove.
Primanje euharistije od ne-pravoslavaca je nemoguće, jer prema pravoslavnom vjerovanju Crkva su oni koji primaju euharistiju, i na taj način nepravoslavni pričešću postaju automatski pripadnici Pravoslavne Crkve. Kada vjernik želi primiti euharistiju obično se mora prijaviti dan ranije [[svećenik]]u. Ovo vrijedi prije svega za strance koje svećenik ne poznaje osobno. Prisutnost vjernika je jednako tako važna za slavlje euharistije kao i prisutnost samog svećenika – euharistijska [[liturgija]] bez vjernika je jednako nemoguća kao i bez svećenika. Svećenik smije slaviti euharistiju najviše jednom dnevno. Euharistija se smije slaviti u svakoj pojedinoj [[crkva|crkvi]] najčešće jednom dnevno. I također vjernik smije najviše jednom dnevno sudjelovati na euharistiji. Dnevna pričest je kod pravoslavaca također i za svećenika prilično neuobičajena. Obično se i svećenici pričešćuju jednom tjedno. Svi [[krštenje|kršteni]] pravoslavci smiju primati pričest također i mala djeca iz razloga što Pravoslavna Crkva vjeru razumije u smislu povjerenja, a ne spoznaje. Za takvu vjeru su i mala djeca sposobna. Dakako neke Crkve zahtijevaju od odraslih pričesnika potpunu sakramentalnu [[ispovijed]] večer prije. To je dovelo prakse da u nekim pravoslavnim crkvama odrasli primaju pričest samo nekoliko puta godišnje a inače sudjeluju u euharistiji samo kao promatrači. U današnje vrijeme ima mnogo nastojanja da se ponovno oživi praksa tjedne pričesti.
U Pravoslavnim Crkvama kruh koji se posvećuje je napravljen od kvasnog [[kruh]]a koji je za vrijeme pečenja označen [[kršćanstvo|kršćanskim]] [[simbol]]ima. Kvasni kruh označava prispodobu o Kraljevstvu Božjem, [[vino]] koje se rabi u euharistiji je obično crveno i miješa se s jednom trećinom kipuće [[voda|vode]] tako da se dobije tjelesna [[temperatura]] «bevande» kojom se služi [[misa]]. Kruh i vino se prije podjele vjernicima pomiješaju u jednom [[zlato|zlatnom]] [[kalež]]u i onda se ta smjesa s malom zlatnom žlicom dijeli vjernicima. Ako preostane, taj ostatak svećenik jede još za vrijeme liturgije, ne čuva se. Kao što čuvanje nije uobičajeno, tako ni čašćenje euharistijskog kruha nije uobičajeno izvan liturgije. Pravoslavna Crkva ne poznaje [[Tijelovo|tijelovske]] procesije. Samo ako se pričest nosi nekom bolesniku koji je u [[krevet]]u, odvaja se dio kruha koji se ne mješa s vinom. Preostali, vanjski dio kruha kojeg se blagoslovi ali ne konsekrira (tzv. Antidoron) dijeli se nakon liturgije vjernicima koji ga odmah pojedu ili ponesu kući. Taj blagoslovljeni kruh mogu konzumirati i ne pravoslavni vjernici.
=== Luterani ===
[[Martin Luther]] je kritizirao pojedina mjesta [[Rimokatolička Crkva|rimokatoličkog]] poimanja sakramenta euharistije. Pri tome se pozivao na [[evanđelje]] i na svoje interpretacije evanđelja. Njegovo kritika je najviše pogađala rimokatoličko poimanje mise kao žrtve i nauk o transsupstancijaciji.
=== Lutherovi argumenti protiv rimokatoličkog poimanja misne žrtve ===
Kod [[katoličanstvo|katolika]] je misa shvaćena kao žrtva koju svećenik prinosi [[Bog]]u. Luther ponovno postavlja milosni karakter mise u kojem vjernicima na večeri Gospodnjoj milost po smrti Kristovoj biva podijeljena od [[svećenik]]a. Prije svega iz tog razloga je za njega rimska misa predstavljala "najveći i najstrašniji zločin od svih papinskih bezbožništva".
Sakrament je bio samo pod jednom prilikom podjeljivan vjernicima. Umjesto toga je Luther zahtijevao podjelu pričesti po uzoru na [[Posljednja večera|posljednju večeru]] gdje su svi pili iz kaleža.
«Luther se protivi tradicionalnom učenju o objektivnoj djelotvornosti (ex opere operato) sakramenta.» Da bi se od sakramenta euharistije imalo duhovne koristi nužna je nazočnost vjernika na euharistijskom slavlju. Vjera i sakrament spadaju skupa. Inače sakrament djeluje, ali ne za spas nego za posljednji sud.
Za vjernika je korisno i puno blagoslova prisustvovanje bogoslužju i gledanje čina pretvorbe. Iz tog razloga su srednjovjekovni vjernici prisustvovali misi, ali bez pričesti. To jest, pričest je bila vrlo rijetka. Čest je bio slučaj da su vjernici išli manje jednom od tri godine na pričest. Luther je protestirao protiv takve prakse i naglašavao da je primanje sakramenta u pričesti bitni dio mise, tvrdeći da onaj tko samo pasivno sudjeluje na misi nema nikakve duhovne koristi od sakramenta euharistije.
U to vrijeme su ceremonije za vrijeme mise su toliko bile bogate, da se često išle na uštrb propovijedi, za koju više jedva da je bilo vremena. Za Luthera je to bilo nedopustivo jer je on smatrao da propovijed igra jednaku ulogu kao i sama pretvorba.
Redak 75:
I nakon Lutherova odcjepljenja od [[Rim]]a i nakon njegove smrti u Luteranskim Crkvama je ostala praksa izlaganja presvetog sakramenta u monstrancama i pohranjivanja u svetohraništu ili [[tabernakul]]u. Dakako da su i Lutherani dugo godina nakon njegove [[smrt]]i razlikovali konsekrirani [[kruh]] od običnoga i prema [[hostija]]ma preostalim nakon mise se odnosili na sličan načina kao što to čine i rimokatolici. Sam Luther je otpuštao [[župnik]]e iz službe koji nisu pravili razliku između konsekriranih i nekonsekriranih hostija. Lutherov odnos pun strahopoštovanja prema kosekriranim hostijama i vinu potvrđuje njegovu osobnu vjeru u [[Krist]]ovu realnu prisutnost.
Prema Lutherovom uvjerenju da je Krist u slavljenju mise realno prisutan, njegovu krv i tijelo mogu primiti i vjernici i nevjernici. Dakle, vjera ne uzrokuje sakrament, nego Isusovo obećanje «Ovo je moje tijelo – Ovo je moja krv». Po Kristovoj prisutnosti u euharistiji, koja nije uvjetovana osobnom vjerom, svaki pričesnik bio on vjernik ili ne prima okrepu i snagu. Sakrament stvara vjeru, a ne vjera sakrament.
U pogledu realne prisutnosti Kristove u euharistiji tek nakon Lutherove smrti dolazi do različitosti među Lutheranima. Prema shvaćanju [[Philipp Melanchton|Philippa Melanchtona]], koje je kasnije bilo zapisano u luteranskim Vjeroispovijestima, je Krist prisutan «u, s, i pod» prilikama kruha i vina. Ali to se shvaća tako da je realna prisutnost aktualna samo za vrijeme euharistijskoga slavlja, ne nakon toga.
Redak 81:
=== Anglikanska Crkva ===
Anglikancima je teško razumljivi nauk o transsupstancijaciji već ranije bio kamen spoticanja. Ali smatra se da je [[Anglikanska Crkva]] neko vrijeme nakon raskola između [[Engleska|Engleske]] i [[Rim]]a pod [[Henrik VIII.|Henrikom VIII.]] , zastupala istovjetan nauk o euharistiji kao i službeni Rim. Ali dolaskom [[Edvard VI.|Edvarda VI.]] u Englesku dolazi njemački reformator [[Martin Bucer]]. Bucer je kao profesor teologije na [[Sveučilište Cambridge|Cambridge]]u izvršio veliki utjecaj na teologiju Engleske Crkve. U to vrijeme je [[biskup]] [[Thomas Cranmer]] zastupao u određenoj mjeri luteransku poziciju, a njegov kolega Ridley kalvinističko-zwinglijevsku. Bucer se trudio posredovati između njih dvojice i dovesti do pomirenja luteranske i kalvinističke ideje kako je to već bilo učinjeno na kontinentu. On s jedne strane poriče osjetilima dostupnu Kristovu prisutnost u euharistijskom slavlju, dok s druge strane kaže da je [[Krist]] prisutan u prilikama kruha i vina. Kristova prisutnost ne može se shvatiti svjetskim umom, nego samo vjerom. Iz ove kontaverze o euharistiji Bucer se izvlačio pozivajući se na 6. poglavlje [[Evanđelje po Ivanu|Ivanova evanđelja]] koje sadržava bitne misli za shvaćanje euharistije.
[[Ulrich Zwingli|Zwingli]] i Luther su se slagali u dvije stvari a to su: prvo da se u Iv 6 govori samo o duhovnom blagovanju i drugo da se u ovom poglavlju ne radi o uspostavi euharistije. Rimokatolička strana je naglašavala čvrstu vezu između Iv 6 i uspostave euharistije. I baš na osnovu Iv 6 temeljila nauk o pričesti pod jednom prilikom jer se tamo radi samo o kruhu.
Redak 87:
Luther i Zwingli interpretiraju pojam «[[tijelo]]» sasvim različito. Kada piše «… tijelo ne služi ničemu…» to interpretira Luther u smislu ljudskog razuma, a Zwingli u smislu materijalnog tijela. Za Zwinglia je postojala samo mogućnost [[Krist]]a blagovati samo na duhovni način iz razloga što je on Kristovu prisutnost razumijevao samo kao tjelesnu i [[materija]]lnu. Luther ne shvaća tjelesnu prisutnost kao materijalnu. Za njega je [[sakrament]]alno [[jelo]] jedna nadopunjujuća stvarnost duhovnom blagovanju a ne suprotnost. Općenito je Bucer mislio da je mnogo toga u ovoj kontraverzi oko euharistije samo svađa oko terminologije. On niječe religioznu korisnost i nužnost tjelesne [[Krist]]ove prisutnosti. Njegova prednost je to što on za razliku od Zwinglia nije upao u [[metafizički dualizam]]. Bucer razlikuje stoga između izvanjskog i duhovnog ili unutarnjeg i po tome je on u svom razmišljanju bliži misticima. On dolazi do zaključka da se samo kruh tj. znak Kristova tijela prima ustima a istovremeno duša prima istinsko Tijelo Kristovo. To se događa na isti način kao što je [[Isus]] predao svoje tijelo, kako stoji u Iv 6 već na posljednjoj večeri. Bucer ujedinjava dva shvaćanja: prvo shvaćanje jest to da je euharistija namjerno pojašnjenje Iv 6, 51s. I drugo shvaćanje je to da je sakrament vidljivo i zemaljsko predstavljanje božanske Riječi (Augustin). Odatle slijedi za Bucera da se kod mise radi o paralelizmu dviju stvarnosti: jedne predstavljajuće i druge predavajuće. «Usta primaju kruh, dok usta vjere istinsko tijelo Krist». Ova Bucerova izjava našla je svoje mjesto kasnije u «Book of common prayer».
Carnmer se razlikuje u svojim formulacijama od Bucera zato što se on ne služi isključivo [[Biblija|biblijskim]] jezikom i zbog toga su njegove izjave jasnije. «We say not that the body of Crist is corporally, naturally and carually either in the bread and wine or forms of bread and wine, or in them that eat and drink there-of: but we say that he is corporally in heaven only, nad spiritually in them that worthily eat and drink the bread and wine.»
Carnmer u svome mišljenju pokazuje tendencije slične Bucerovim što je očito u njegovom odgovoru na pitanje postoji li dostojno i nedostojno primanje pričesti: «Nitko ne jede Kristovo tijelo niti pije njegovu krv. Krista blaguje na duhovan način svaki vjernik bez obzira prima li sakrament euharistije, nego samim time što je član Njegovog mističnog tijela – Crkve».
Radikalni anglikanski [[Teologija|teolozi]] su otišli tako daleko da su uspoređivali predodžbu od jedenju Kristova tijela kod mise čak sa kanibalizmom. [[Nadbiskup]] John Tilloston išao je u svojim diskursima protiv transsupstancijacije tako daleko da je pojam hokus-pokus izvodio iz [[latinski jezik|latinskog]] hoc est corpus. Dalje on piše da je to smiješno čak i da je skandal vjerovati da se kod svete mise jede [[meso]] Sina Čovječjega i da se pije njegova krv. «Što li čovjek može učiniti nedostojnije prema svom prijatelju? Na koji barbarskiji način bi on mogao iskoristiti svoga prijatelja nego da na gozbi uživa njegovo živo tijelo i krv?»
[[Anglikanska Crkva]] je doživjela u 19. st. odlučujući preokret za koji je zaslužan tzv. [[Oxfordski pokret]] ([[John Henry Newman]]). Realna prisutnost Krista u euharistiji je bila ponovno otkrivena. Novo shvaćanje euharistije je bilo vrlo srodno katoličkom shvaćanju pa se stoga taj pokret nazivao i anglo-katolicizmom. Danas postoje u Anglikanskoj Crkvi oba shvaćanja euharistije, od anglo-katolicizma do radikalnog anglikanizma.
Redak 97:
=== Metodistička Crkva ===
[[Metodistička Crkva]] koja je izrasla iz anglikanske tradicije polazi od stvarne osobne i žive prisutnosti [[Isus]]a Krista u euharistiji ali to ne želi potpuno objasniti. Nauk o transsupstancijaciji metodisti odbijaju. Euharistija je [[sakrament]], euharistija (zahvala), zajedništvo Crkve, prisjećanje i sredstvo milosti [[Bog|Božje]]. Euharistija je također i žrtva ali ne kao da bi bila ponovljena žrtva Kristova nego ponovno predstavljanje žrtve Kristove, pri čemu [[Crkva]] samu sebe zajedno s Kristom daje za žrtvu (Rim. 12.1). Euharistija je za metodiste slavlje čitave Crkve, svi [[Kršćanstvo|kršćani]] su dobrodošli, čak i nekršteni ako u vjeri žele sudjelovati. Nikom se ne smije odbiti da bude nazočan euharistiji zbog njegove dobi ili manjkavog razumijevanja. Euharistija je liturgijsko slavlje kod kojeg uvijek predsjeda jedan ordinirani svećenik. Metodistička Crkva je u 19. st. Aktivno sudjelovala u antialkoholističkoj kampanji i iz te tradicije polazi da kod euharistija upotrebljavaju sok od [[grožđe|grožđa]] a ne [[vino]].
=== Reformirane Crkve ===
Redak 116:
== Prepuštanje euharistiji kod različitih Crkava ==
Prepuštanje euharistiji se razlikuje od vjeroispovijesti do vjeroispovijesti, pogotovo u pogledu pripadnosti Crkvi i u pogledu prisustvovanja djece kod euharistije.
Line 129 ⟶ 128:
U nekim slobodnim crkvama se svi «ponovno rođeni kršćani» pripuštaju sakramentu euharistije dok kod nekih samo oni koji su kršteni na temelju vlastite vjere u [[Isus]]a Krista.
[[Evangeličko-metodistička Crkva]] ne poznaje nikakva ograničenja kod pripuštanja euharistiji. Tko god poželi može i sudjelovati na [[misa|misi]] i primiti euharistiju. Oni to argumentiraju činjenicom da je [[Isus]] sam
== Euharistijsko zajedništvo među Crkvama ==
Line 153 ⟶ 152:
Scupoli, Lorenzo: Duhovni boj, Split, 2012., str. 157-170
{{
[[Kategorija:Kršćanski sveti sakramenti]]
[[Kategorija:Euharistija| ]]
| |||