Hrvatska srednjovjekovna književnost: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 12:
Najstariji spomenici proze u širem smislu potječu iz 11. i 12. stoljeća. To su glagoljski epigrafski spomenici: ''[[Valunska ploča]]'', ''[[Plominski natpis]]'' i ''[[Krčki natpis]]'' iz 11. st.; [[Bašćanska ploča]] iz 11/12. st., prvi cjelovito sačuvani spomenik na narodnom jeziku s elementima knjiške crkvenoslovjenštine; ''Senjska ploča''; ''Plastovski'' i ''Kninski natpis'' te ''Supetarski ulomak'', svi iz 12. stoljeća; datacija je ćirilične [[Humačka ploča|''Humačke ploče'']] nesigurna, moguće je iz 11/12. stoljeća.
Od rukopisnih knjiga iz najstarijega razdoblja do nas su došli tek fragmenti, što svjedoče o postojanju bogate književne tradicije na hrvatskome prostoru. To su odlomci biblijsko-liturgijskoga značaja: fragmenti apostola, npr. ''[[Mihanovićev apostol]]'' i ''[[Grškovićev fragment]]'', oba iz 12. stoljeća, fragmenti misala, npr. prva stranica ''[[Kijevski listići|Kijevskih listića]]'' iz 11-12. st.; ''[[Bečki listići]]'' iz 12. st., najstariji hrvatski spomenik misnoga sadržaja; fragmenti brevijara, npr. ''Londonski'', ''Vrbnički'' i ''Ročki fragmenti'', svi iz 13. st. Svi su ti glagoljski spomenici u kontinuitetu s istodobnim spomenicima nastalim na bugarskom, makedonskom, češkom i ruskom području. No, od 12. i 13. st. u Hrvatskoj se razvija vlastita uglasta stilizacija glagoljskoga pisma, a jezik se pomlađuje u skladu s hrvatskim (napose čakavskim) osobitostima. Tako je stvorena indigena hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika koja je trajala do u 16. st. Istovremeno su se, od 12. stoljeća dalje, biblijske knjige redigirale prema latinskoj ''Vulgati''. Iz tog su doba fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne, pasijske i apokrifne proze: npr. ''Budimpeštanski fragment'' (12. st., s odlomkom ''Legende o sv. Simeonu Sulitu Starijemu''; ''Legenda o sv. Tekli'' (13. st., dio apokrifnih ''Djela Pavla i Tekle'').
Prvi spomenici pisani zapadnom ćirilicom potječu iz 11. - 13. st., od kojih je najstariji u Hrvatskoj iz 1184. god. ''Natpis povaljskoga praga'' na [[Brač]]u. Taj korpus obuhvaća i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatičko-pravne spise. Zasebnu cjelinu čine [[bosančica|hrvatskom ćirilicom ili bosančicom]] pisani tekstovi na području [[Bosna|Bosne]] i [[Hum (država)|Hum]]a, od kojih su najpoznatiji tekstovi ''Povelja Kulina bana'' iz 1189., kao i niz spisa naravi diplomatsko-trgovinske, te vjerskonabožne za potrebe krstjana [[Crkva bosanska|Crkve bosanske]]. Narodni jezik štokavsko-čakavske stilizacije protkan crkvenoslavizmima nalazimo na mramorovima ili stećcima, ponajviše na prostoru istočno od [[Neretva|Neretve]] do [[Vrbas]]a. Važno je spomenuti da se na listovima glagoljskih rukopisa nerijetko nalaze zapisi i marginalije na ćirilici, kao i obratno. [[bosančica|Bosančicom]] je pisan i »[[Poljički statut]]« (XV. st.) te dubrovački »Libro od mnozijeh razloga« (1520.) (v. dolje).. Istim je pismom Dmine Papalić oko 1510. prepisao »Hrvatsku kroniku«. U 16. st. [[zadar]]ski kanonik [[Šime Budinić]] (između 1530. i 1535.-1600.) tiskao je ćirilicom svoju »Summu nauka kristjanskoga«. U tom razdoblju, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je »Vinodolski zakon« iz 1288., zatim »[[Krčki statut]]« iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, početci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.
| |||