Wikipedija

Đuro Daničić: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
uklanjanje izmjene 4861344 suradnika Nesmir Kudilovic (razgovor)
m uklonjena promjena suradnika 89.216.17.97 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Nesmir Kudilovic
Redak 8:
Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u [[Novi Sad|Novom Sadu]] i [[Bratislava|Bratislavi]] (tada: Požun), nastavlja sa studijem prava [[Pešta|Pešti]], te - od 1845. god.- [[Beč|Beču]]. Ondje se približava [[Vuk Karadžić|Vuku Stefanoviću Karadžiću]] i slovenskom filologu [[Franc Miklošič|Miklošiču]], pod čijim se utjecajem počinje baviti filologijom - koja će s vremenom posvetiti cijeli profesionalni život.
 
Makar austrijski državljanin, primao je tijekom studija pomoć iz Srbije (koja je tada bila državica pod zaštitom Austrije) - od kneza [[Mihailo Obrenović|Mihajlo Obrenovića]], te od Karadžićevog pokrovitelja (i jednog od vodećih ljudi u Srbiji) Jovana Gavrilovića.
 
Godine 1856. postaje bibliotekar Narodne biblioteke u Beogradu i tajnik "Društva srpske slovesnosti", a od 1859. je profesor [[Beogradski Licej|Beogradskog Liceja]] (Velike škole). Godine 1865. ostavlja profesuru i na kratko vreme radi kao činovnik u Upravi pošta. 1866. je imenovan za tajnika tadašnje (novoosnovane) [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti]] u Zagrebu,
Redak 19:
Kao student prava s velikim interesom za [[Filologija|filologiju]], u [[Beč|Beču]] pomaže [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] u prevođenju ''Novog Zavjeta'', 1847. Te je iste godine objavio poznati polemički spis ''Rat za srpski jezik i pravopis'' u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa.
 
Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika (u to vrijeme u [[Kneževina Srbija|Kneževini Srbiji]] uopće nije bilo višokoskolskih ustanova, nego se značajniji počeci srpskog školstva zapravo nalaze u [[Srijem|Srijemu]] u- tada tadašnjojdijelu AustrougarskojHrvatske) vrlo mladi, ali daroviti Daničić dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: ''Mala srpska gramatika'', 1850., ''Srpska sintaksa'', 1858., ''Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1872., ''Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1874., ''Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1876., ''Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku'', 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.
 
Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša idejekaradžićevske Vuka Karadžićaideologije o jezičnom pansrpstvu (atribuiranje štokavskoga narječja, tj. njegovih izvornih govornika i pisane baštine srpskomu etnosu). Početne je radove ostentativno posvećivao «Srbima katoličke vjeroispovijesti», što mu je izravno zamjerio i mladi [[Vatroslav Jagić]] - a za njim i praktično svi drugi hrvatski [[Ilirski pokret|Ilirci]])<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=76024 "Ljudevit Gaj i Vuk St. Karadžić"], Miodrag Popović, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.3 No.1 Lipanj 1973.
</ref> .
 
Godine 1857. Daničić objavljuje tekst ''Razlike između jezika Srbskog' i Hrvatskog'' (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojem identificira hrvatski s [[Čakavsko narječje|čakavskim narječjem]] (kao primjere hrvatskoga jezika uzeo je tekstove [[Hanibal Lucić|Lucića]], [[Petar Hektorović|Hektorovića]] i još neke pretežito čakavske jezične spomenike) - dakle, posve na crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije Vuka Karadžića. No, Daničić je evoluirao u shvaćanjima, što je razvidno iz sljedećega: situacija se mijenja raspravom ''Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika'', 1867. u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dijalekatske podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti (doduše, sama je rasprava više posvećena onom što bismo danas nazvali povijesnom dijalektologijom). Otprilike od sredine šezdesetih Daničić je uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, te «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. izabran je za glavnoga tajnika [[HAZU]] (onda JAZU) u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».
 
Daničićeva koncepcija jezika se može označiti kao rafinirana ideja Vuka Karadžićakaradžićevska. Nije nikad doveo u pitanje štokavski folklorni purizam, niti položaj puka kao primarnog jezičnoga suca. To je malo neobično, uzme li se u obzir da je Daničić (za razliku od [[Vuk Karadžić|Karadžića]]) izvrsno poznavao staru srpsku književnost koju je, u više navrata, izdavao u pretiscima: primjeri su ''Rječnik iz književnih starina srpskih, I.-III.'', 1863-4, ''Teodosije: Život sv. Save'', 1860., ''Domentijan: Život sv. Simeuna i sv. Save'', 1865., ''Arhiepiskop Danilo II: Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih'', 1866.
 
Česti su prigovori Daničiću, poglavito s hrvatske strane, da je zanemarivao hrvatsku [[Kajkavsko_narječje|kajkavsku]] i čakavsku književnost u početnom radu na Akademijinom rječniku. No, te zamjerke ne mogu izdržati ozbiljnijih ispitivanja: svakoga čovjeka treba prosuđivati u kontekstu vremena, a Đuro Daničić je djelovao u ozračju jugoslavenske ideologije i zamišljenoga [[Srpskohrvatski_jezik|hrvatsko-srpskog jezičnog jedinstva]] koje je forsiralo novoštokavski purizam, bilo gluho kako za tronarječnu dimenziju hrvatskog, tako i za umjetnički vid književnojezične baštine. Ukratko, inzistiralo se na prijesjeku hrvatskoga i srpskoga jezika, a to je novoštokavski folklorni izraz, što je imalo za posljedicu zabacivanje bitnih značajki kako hrvatskoga, tako i srpskoga jezika i jezičnopovijesni nihilizam koji je, zbog višestoljetne književne djelatnosti na vernakularu, djelovao osiromašujuće prije svega po fizionomiju hrvatskoga. No, uzme li se obzir rana Daničićeva smrt, vidljivo je da ta pogrješka u uređivanju ide ponajviše na račun najutjecajnijega hrvatskoga filologa na prijelazu stoljeća, [[Tomislav Maretić|Tome Maretića]], koji je i sam odustao od te koncepcije u 20-im godinama 20. stoljeća, uvidjevši njenu ograničenost. Osim gramatičkih, publicističkih i tekstoloških radova, Daničićevo je najvrjednije djelo prijevod «Starog Zavjeta» na [[srpski jezik]]. Slično svom hrvatskom suradniku Maretiću, koji je najživlji u svojim prijevodima Homerove «Odiseje» i «Ilijade», i ovaj je filolog nazočan u suvremenoj javnosti više kao prevoditelj nego kao neprijeporno stručni jezikoslov.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Đuro_Daničić"