Razlika između inačica stranice »Južni Slaveni«

Obrisano 13.729 bajtova ,  prije 4 godine
Restored revision 3925717 made by Addbot (HG) (3.1.22)
Oznake: mobilni uređaj m.wiki
(Restored revision 3925717 made by Addbot (HG) (3.1.22))
 
[[Datoteka:Myzhka nosiya ot Gabra.jpg|70px|right|thumb|Mladi Bugarin iz Gabre, Sofijska oblast.]]
 
<h1>Povijest</h1>
Srbija lažira povijest od 7 stoljeća da prikrije hrvatski gen
 
U Srbiji je zabranjena tema doseljenja na ove prostore u sedmom stoljeću. U Beogradu, Sarajevu ili u Podgorici, tih prvih pet stoljeća, od VII – XII, se namjerno već desetljećima preskače. Tako školarci u osnovnoj i srednjoj školi, zatim i studenti na Filozofskom fakuletu na odsjeku povijesti civilizacije ostaju uskraćeni spoznaje ključnih pitanja. Da su ikada teledirigirani “povjesničari” u razdoblju titoizma, a sad vidimo bjelodano i post – titoizma predočili istinu mladima, sve bi bilo drugačije.
 
Svi bi znali da smo od doseljenja na Balkan svi mi etnički čisti Hrvati i da ne postoje nikakvi Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, koji su tijekom stoljeća odvajani od hrvatstva, neki prije, a neki kasnije, a danas su ti bivši etnički Hrvati najveći neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda. Ne znaju i pojma nemaju o svojim korijenima i zato im je Hrvatska svima trn u oku. Ljudi poput Dominika Mandića, Krunoslava Draganovića, Frana Milobara, Ćira Truhelke, koji su svi kao svestrani i polivalentni znanstvenici, a dvojica među njima i svećenici – pisali o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj, argumentirano i činjenično, na temelju znanstvenog istraživanja uz obilje dokaza, materijalne i pisane građe. Stvarali su u mnogo težim uvjetima od ovih današnjih jer u njihovo vrijeme nije bilo samostalne hrvatske države, te su neki potpisivali svoja djela i pseudonimima. Recimo, Krunoslav Draganović je povjesnu raspravu na temu Herceg Bosna i Hrvatska potpisao kao Hrvoje Bošnjanin, a dr. Ivo Pilar je “Balkanski poluotok”, svoje legendarno djelo potpisao kao Zidland, jer je objavljeno 1937. godine u doba srbijanske strahovlade Karađorđevića, dvije godine prije službenog početka drugog svjetskog rata 1939. godine. Poučan i zanimljiv je i tekst Vatroslava Murvara koji je također pisan u osvit drugog svjestkog rata.
 
I središnja Srbija je heterogena zemlja s 800 000 Roma i 300 000 Vlaha, a ostalo su Crnogorci i Hercegovci
 
Da je itko od tih današnjih “povjesničara i profesora” čitao djela suvremenog hrvatskog povjesničara Nevena Budaka, eksperta za rano srednjovjekovlje i prva stoljeća dolaska Slavena na Balkan, ne bi ovako izobličavali povijest. U samoj Srbiji među onima koji se danas službeno i pišu kao Srbi ima između 500 000 – 800 000 Roma, a službena statistika kaže da ih je svega 130 000, u centralnoj Srbiji ima oko 300 000 Vlaha, nacionalno Vlasima izjasnilo se oko 40 000, no Srbi kao i obično krivotvore sve, pa i službene podatke službenog popisa i strancima lažno prikazuju, da bi Srbiju predstavili kao etnički homogenu i monolitnu zemlju, a ona to u zbilji nije. U Šumadiji, dakle u srcu Srbije, od dva milijuna ljudi svi su podrijetlom iz Crne Gore i Hercegovine, a kako znamo i prema analizi Instituta za genetska istraživanja smještenog u Vancouveru, a koja je objavljena 2013. godine, to su sve Crveni Hrvati. Sam Institut je ustvrdio da su samozvani Bošnjaci 99,9% Hrvati, a tzv. Crnogorci u postotku od 65 – 70% su genima dokazano Hrvati. Još je stari hrvatski povjesničar češkog podrijetla, rođenjem Osječanin dr. Ćiro Truhelka ( 1865 – 1943 ) pisao o posrbljavanju Hrvata, Mađara i Bugara u centralnoj Srbiji. Truhelka je bio ne samo povjesničar, nego i etnololog i arheolog koji je skupljao godinama materijalne dokaze o dalekoj prošlosti i korijenima Hrvata. Više je taj Čeh iz Osijeka učinio za hrvatsku kulturnu baštinu, nego što bi to mogli učiniti Jakovina, Markovina i Klasić kad bi sva trojica poživjeli po stotinu godina, svaki ponaosob. S druge strane, Jakovina, Markovina i Klasić usred Hrvatske očito preferiraju srpske “istoričare” Čubrilovića, Samardžića, Krestića (Šešeljevog osobnog povjesničarskog uzora ) i njima slične, a nije im dalek ni stran zasigurno i fočanski odvjetnik Stevan Moljević, koji je početkom XX stoljeća doradio program Načertanija iz 1844. i predao ga Draži Mihailoviću i njegovim suradnicima za konkretnu uporabu.
 
>>> Genetika Hrvata – znanstveno potvrđen identitet?
 
Dokaz o genocidu nad Hrvatima
I prva i druga Jugoslavija su bile i ostale tamnica i grobnica za Hrvate – a to samo hrvatski “ljevičari” ne zamjećuju i uporno ignoriraju. Godine 1910. kad je napravljen posljednji popis stanovništva uoči Velikog rata od 1914 – 1918. mnogi krajevi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, istočnom Srijemu i Boki Kotorskoj bili su apsolutno hrvatski , ali su u razdoblju od 1918 – 1991. za doba obje Jugoslavije pretvoreni u srpske ili muslimanske etničke oblasti. To hrvatski “ljevičari” ne žele vidjeti, a srbijanska politička elita, znajući za sve to, uživa u plodovima otimačine hrvatskih zemalja.
 
Konkretno, Petrovaradin je 1910. godine imao 95% Hrvata, a danas nešto više od stoljeća nakon toga, dva svjetska rata i agresije Srbije na Hrvatsku od 1991 – 1995., Petrovaradin ima samo oko 7% Hrvata, dok je broj Hrvata sa udjelom od 35% u Srijemskim Karlovcima, odnosno 40% u Srijemskoj Kamenici za 105 godina spao na 2%- 3% U Srijemskoj Mitrovici, Rumi, Inđiji,Šidu i Zemunu je 1910. bio podjednak broj Hrvata i Srba. U svim tim mjestima bio je i razmjerno veliki broj Nijemaca i Mađara. U Zemunu su Mađari činili relativnu većinu s nekih 6 600 žitelja od ukupno 17 000 ljudi u cijelom Zemunu. Mađara je bilo 4 400, Srba 3 300, Hrvata 2 200. Danas Zemun ima 95% Srba. Time je sve rečeno. Stara Pazova je imala apsolutnu većinu Slovaka evangelika, a bilo je i Nijemaca, Mađara, a najmanje Srba. Danas je tamo 95% Srba. Protjerali su ne samo Nijemce nakon drugog asvjetskog rata, nego i Mađare i Slovake, koji su sa 75% udjela populacije iz 1910. spali na 3% stanovništva 2015. godine. Nijemci i Mađari su protjerivani i iz Mitrovice, Inđije, Šida, Rume, a devedesetih su desetkovani i Hrvati. U brojkama, najveći progon su doživjeli Hrvati u Šidu, gdje je do 1991. bilo 7 000 Hrvata, a danas je ostalo samo 2 000 Hrvata. Šid je još 1939. imao blagu hrvatsku većinu, te je zato sporazumom Cvjetković Maček i pripao Banovini Hrvatskoj. Danas Šid ima preko 90% Srba. Godine 1910. cijeli istočni Srijem je imao 42% Srba pravoslavaca, dok su apsolutnu većinu od 58% činili skupa katolički narodi Hrvati, Nijemci, Mađari i Slovaci. Ovih potonjih je bilo i nešto evangelika u Staroj Pazovi i oko nje.
 
Pojedinačno, Hrvata je u ukupnoj masi populacije bilo 25%, odnosno 108 000, a Srba 180 000. Danas je ostalo samo nekoliko desetina tisuća Hrvata, a Nijemaca, Mađara i Slovaka ima samo u kategoriji statističke pogreške.
 
Još veći pogrom Hrvati su u dvije Jugoslavije pretrpjeli u Boki Kotorskoj, nevjesti Jadrana i zaljevu hrvatskih svetaca. Godine 1910. omjer Hrvata katolika i Srba i Crnogoraca pravoslavaca bio je 35% naprema 65%. Ali, iako su Hrvati bili tek nešto više od trećine pučanstva, svi gradovi na obali s iznimkom Risna bili su etnički katolički i hrvatski, a i južnije od Boke Kotorske bilo je hrvatskih naselja popu Budve, Bara i Spiča (danas Sutomora). Jedino je Ulcinj bio i ostao čisto albanski. U Tivtu je prije stotinu godina bilo 95% Hrvata, u Herceg Novom 70% Hrvata, u Perastu isto 70% Hrvata, a u Kotoru za postotak manje, točno 69% Hrvata. Budva je imala 82% Hrvata, Sutomore 90% Hrvata, a Bar 40% Hrvata. Oko 55% Barana je bilo pravoslavne vjere koje je u pravoslavlje po pisanju akademika Josipa Pečarića koji potječe iz tih krajeva, a danas živi u Zagrebu, preveo 1905. crnogorski kralj Nikola dekretom da se svi imaju “istoga dana pokrstiti u pravoslavnoj crkvi, da bi postali Srbi pravoslavne vjere i dobili nova imena i prezimena.”
 
Rečeno – učinjeno i tako je hrvatski grad Bar postao srpsko-crnogorska luka na Jadranu još 1905. kad se kralj Nikola sa svojom vojskom spustio niz planinu Rumiju, poviše grada, kako to detaljno opisuje akademik Josip Pečarić. Danas je Tivat sa 95% hrvatskog pučanstva spao na 19% Hrvata u samom gradu, Kotor je sa udjelom od 69% Hrvata sveden na 7,5% Hrvata. U Herceg Novom je od 2 5 – 3% Hrvata, kao i u Baru. U Budvi od nekadašnjih 82% Hrvata sada je tek 0,5 – 1% Hrvata u toj “srpskoj” turističkoj Meki. Sutomore je sa 90% Hrvata za 105 godina progona, asimilacije i ubijanja, (što je bila sudbina i svih ostalih mjesta na Crnogorskom primorju), spalo na samo 0,5% hrvatskog življa. Kako se sve ovo skupa nazivati drugim imenom osim etnocidom uz primjese memoricida tamošnjih ljudi kojima je zabranjeno i pravo na povjesno sjećanje na svoje pretke, a kamoli isticanje nacionalnih obilježja, bilo kad i bilo gdje?!
 
Posebno poglavlje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, koja je kolijevka hrvatske državnosti i jezgro najstarijih hrvatskih kraljevina. Do turske najezde i provale na Balkan u Bosni i Hercegovini su živjeli samo Hrvati. Danas je slika potpuno drugačija. Daleko je više Srba i sada novokomponiranih Bošnjaka – muslimana koji su zanijekali svoje hrvatsko podrijetlo i zanemarili činjenicu da je još uoči drugog svjetskog rata u Skupštini krajevine SHS od 24 zastupnika muslimanske stranke iz Bosne njih 21 izjavio da se izjašnjava Hrvatom islamske vjere. Svega dva su bila neoprijedeljena a samo je jedan rekao da je bio Turčin. Bio je to Mehmed Spaho, čiji unuk je 90 – tih u Srbiji bio na tragu svog djeda, pa se učlanio u Šešeljevu radikalnu stranku i bio njihov lokalni zastupnik u Loznici gdje je tada živio. U knjizi dr. Jakova Gela “Stanovništvo Bosne i Hercegovine” tiskanoj u travnju 1995. godine, a pohranjenoj u DZS ( Državnom zavodu za statistiku Hrvatske ) nalazi se prikaz uspona i padova stanovništva sve tri glavne vjerske i nacionalne zajednice u BiH od 1910 – 1991. godine.
 
Dati su i podaci za gradsko stanovništvo 30 reprezentativnih gradova u BiH u periodu od 1910 – 1991. godine.
 
Godine 1910. Hrvati su imali apsolutnu većinu u Bosanskom Brodu od 58%, u Fojnici 52% Hrvata, u Jajcu 53% Hrvata, Varešu 80% Hrvata i Zavidovićima od 59% Hrvata. Relativnu hrvatsku većinu imali su Bugojno sa 46% Hrvata, Kotor Varoš sa 49% Hrvata, Livno sa 45% Hrvata. Za Sarajevo, Zenicu i Travnik je interesantan detalj da su imali za samo po jedan postotak više Hrvata nego Bošnjaka – muslimana. U Sarajevu je bilo 34% muslimanskog pučanstva, a 33% Hrvata. Srba je u Sarajevu bilo samo 16% od ukupnog stanovništva. U Zenici je bilo 40% Hrvata i 41% muslimana, a isti omjer katolika i muslimana je zabilježen i u Travniku, znači 41% naprema 40% u korist muslimana. Značajan upliv Hrvata bio je i u gradovima koji nisu imali niti muslimansku, a niti srpsku većinu. Tako je u Banjaluci s relativnom muslimanskom većinom od 43%, bilo i 28% Hrvata i 26% Srba.U Bihaću je bilo 60% muslimana, ali i 28% Hrvata te svega 9% Srba.U Doboju su muslimani tvorili apsolutnu većinu od 52% stanovnika, slijedili su Hrvati sa 32%, a Srba je bilo samo 10% stanovništva. U Mostaru muslimana je bilo 44%, Srba 28%, a Hrvata 27% stanovništva. U Drvaru, gdje su 27. srpnja združenom akcijom partizani i četnici ubili 2000 Hrvata, još 1910. godine bilo je 40% Hrvata i oko 58% Srba. U Tuzli je bilo 52% muslimana, Hrvata 29%, a Srba 18%. Trebinje je pored 42% muslimana i 39% Srba imalo i 18% Hrvata. U Goraždu je bilo nastanjeno 10% Hrvata, a u Bijeljini 12 % Hrvata, mada se te tri općine smatraju tradicionalno nehrvatskim područjem, ali stari popisi govore nešto drugo.
 
>>> SRPSKI Kurir: KANAĐANI TVRDE – BOŠNJACI I CRNOGORCI SU HRVATI?!
 
Sveukupno, bosanski muslimani su od 30 reprezentativnih gradova, bili relativna ili apsolutna većina u Banjaluci, Bihaću, Bijeljini ( 59%), Bosanskom Novom ( 63 %), Petrovcu ( 73 %), Brčkom, gradu, ali ne i opčini Derventa, u Doboju, Foči, Goraždu, Mostaru, Prijedoru, Srebrenici, Trebinju, Tuzli, Višegradu, Zenici i u Zvorniku.. Zbirno, to je 18 gradova. Hrvati su bili apsolutna ili relativna većina u Zavidovićima, Varešu,Livnu, Kotor Varošu, Jajcu, Fojnici, Bugojnu i Bosanskom Brodu. Ukupno, to je osam gradova. Srbi su imali većinu, relativnu ili apsolutnu u Bileći od 48% i Drvaru od 58%.
 
Godine 1948. muslimani su bili većina u Bihaću, Bijeljini, Bosanskom Novom, Bosanskom Petrovcu, Brčkom, Derventi, Doboju, Foči, Goraždu, Jajcu, Kotor Varošu, MOstaru, Prijedoru, Srebrenici, Tuzli, Višegradu, Zenici i Zvorniku. Hrvatsku većinu nakon drugog svjetskog rata od ovih 30 gradova imali su Zavidovići, Vareš, Travnik, Livno, Fojnica,Bugojno i Bosanski Brod. Srpsku većinu poslije 1948. imali su Sarajevo, Banja Luka, Bileća, Drvar, Trebinje. Zanimljivo, i pored tzv “genocida” Srbi su nakon tog velikog rata preuzeli vodstvo u Sarajevu i Banja Luci!
 
Danas, poslije rata od 1992. – 1995. u Bosni i Hercegovini situacija izgleda ovako: Muslimani su većina u Sarajevu, Bihaću, Bugojnu, Fojnici, Goraždu, Travniku, Tuzli, Varešu, Zavidovićima i Zenici. Srbi imaju većinu u Zvorniku, Višegradu, Trebinju, Drvaru, Srebrenici, Prijedoru, Kotor Varošu, Foči, Doboju, Derventi, Brčkom, Petrovcu, Bosanskom Novom, Brodu, Bileći, Bijeljini i u Banja Luci, znači u 17 gradova, a 1910. godine držali su samo Bileću i Drvar! O tome da su Hrvati najveći i jedini pravi stradalnici u Bosni i Hercegovini govore i činjenice da su Hrvati danas od 30 navedenih gradova većina samo u Mostaru, Jajcu ( i to je upitno ) i u Livnu, a prije 105 godina bilo je osam većinskih hrvatskih gradova, sa još tri grada sa samo 1 – 2% manje od muslimana u Sarajevu, Travniku i u Zenici. Stoga, svatko tko se bavi politikom u Hrvatskoj ili sebe naziva povjesničarom ili znanstvenikom, mora imati na umu ove podatke i dobro ih poznavati.
 
 
 
 
 
*[[Srbi]] u [[Srbija|Srbiji]], velikim dijelovima [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Crna Gora|Crne Gore]], te dijelom u Hrvatskoj, na [[Kosovo|Kosovu]], u Rumunjskoj, Mađarskoj, Albaniji, Grčkoj, Slovačkoj i Češkoj.
 
Južni Slaveni koji žive u Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori većinom su pravoslavci, dok su južni Slaveni u Sloveniji i Hrvatskoj većinom katolici ([[Hrvati]], [[Slovenci]]). U Bosni i Hercegovini zastupljeni su muslimani ([[Bošnjaci]]), pravoslavci ([[Srbi]]) i katolici ([[Hrvati]]). U svijetu ima ukupno 33 000 000 južnih Slavena. Oni su istovremeno i najveća jezična grupa jugoistočne Europe. Južni Slaveni u Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori i dijelu Bosne i Hercegovine pišu ćirilicom, a u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i dijelu Bosne i Hercegovine latinicom.
 
== Vanjske poveznice ==