Antonio Gramsci: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Raspoređuje se u godinama i ispravak.
Redak 21:
==Životopis==
 
===Rani životMladost i školovanje===
Antonio je rođen 22. siječnja 1891. godine kao četvrti od sedam sinova nižeg gradskog službenika grada Gaete na Sardiniji, - Francesca Gramscija (koji je bio u daljnjoj liniji
[[Albanija|albanskog]] podrijetla iz mjesta [[Gramsh]]).<ref>Dante L. Germino, ''Antonio Gramsci: Architect of a New Politics'', Louisiana Press University, 1990 ISBN 0807115533 str. 157 [http://books.google.com/books?id=kBmXoVa9HaYC&pg=PA157&dq=Antonio+Gramsci+albanian&hl=en&ei=u5bMS5WVCIP_8AbO4umIBQ&sa=X&oi=book_result&ct=book-thumbnail&resnum=4&ved=0CEMQ6wEwAw#v=onepage&q&f=false]</ref> Stvari su po obitelj krenule nagore kad je otac Francesco zatvoren zbog optužbe za prijevaru [[1898.]] godine, - obitelj je ostala bez sredstava za život i Antonijo je morao napustiti školovanje i raditi kojekakve poslove sve dok mu otac nije pušten iz zatvora [[1904.]] godine. Još kao mali teško je ozlijedio kralježnicu, - tako da je cijeli život patio zbog toga (nije rastao kako treba), a i imao je drugih velikih problema sa unutrašnjim organima. No pored svih zdravstvenih problema Antonio je bio odličan učenik, - srednju školu završio je u [[Cagliari|Cagliariju]]. Nakon mature [[1911.]] godine dobio je stipendiju za studij [[lingvistika|lingvistike]] na Torinskom sveučilištu kod Mattea Bartolija. U to isto vrijeme tu je studirao i [[Palmiro Togliatti]] njegov budući stranački prijatelj i kolega. Antonijo puno čita, i studira djela tada
vodećih talijanskih filozofa i mislioca lijeve orijentacije; [[Antonio Labriola|Antonija Labriole]], [[Rodolfo Mondolfo|Rodolfa Mondolfa]], [[Giovanni Gentile|Giovannija Gentilea]] i osobito - [[Benedetto Croce|Benedetta Crocea]], koji je tada slovio za najcjenjenijeg talijanskog mislioca. Svi oni bili su slidbenici i poštovaoci [[Georg Wilhelm Friedrich Hegel|Hegela]] i trasirali su put hegelijanskog marksizma, kojeg je Labriola nazvao ''filozofija [[praxis|praxisa]]''.
[[Torino]] je tih godina bio grad rastuće talijanske [[industrijalizacija|industrijalizacije]], u čije su se novoutemeljene tvornice poput [[Fiat|Fiata]] i [[Lancia|Lancie]] slijevale gomile naglo osiromašenih seljaka koji su postajali gradski [[Proleter|proletarijat]]. Gramsci je obilazio skupove svojih
zemljaka sarda, kao i radničke skupove. Pred kraj [[1913.]] godine upisao se u [[Talijanska socijalistička partija|Talijansku socijalističku partiju]].
 
===Godine sa socijalistima (PSI)===
Zbog siromaštva i zdravstvenih problema napušta studij [[1915.]] godine te radi kao slobodni novinar, piše u brojnim uglavnom lijevo orijentiranim listovima (''Il Grido del Popolo'') i časopisima. Kako se profilirao kao ozbiljni novinar, to je već [[1916.]] godine postao suizdavač časopisa ''Piemont'', posebnog izdanja znanog glasila ''Avanti!'', Talijanske socijalističke stranke. Gramsci je postao cijenjeni komentator koji je pratio sve aspekte društvenog i političkog života Torina. U travnju [[1919.]] godine Gramsci je zajedno s [[Palmiro Togliatti|Togliattijem]], Angelom Tasca i Umbertom Terracinijem osnovao lijevo orijentirani
tjednik ''L'Ordine Nuovo'' (Novi poredak), iz tog kruga se kasnije oformila [[Komunistička partija Italije]]. Te godine došlo je do velikog raslojavanja u Talijanskoj socijalističkoj partiji (PSI) oko načina i metode borbe za radnička prava. I u Torinu je po uzoru na [[Oktobarska revolucija|Oktobarsku revoluciju]] došlo do spontanog osnivanja [[Sovjet|radničkih savjeta]], ali i velikih polemika oko njihove društvene uloge. Gramsci i njegovi rijetki istomišljenici iz kruga oko lista ''L'Ordine Nuovo'' - vjerovali su u ispravnost [[Vladimir Lenjin|lenjinističke]] ideje ''sva vlast sovjetima''. Paradoksalno je da je ljuti protivnik te ideje bio je [[Amadeo Bordiga]] (vođa izvanparlamentarne radikalne ljevice) koji je pak držao da se treba osloniti na sindikate.
 
===U talijanskim komunistima (PCI)===
Nakon propasti torinskih sovjeta Gramsci je uvidio da je jedina mogućnost osnutak jedne radikalne lijeve političke stranke koja bi se po uzoru na sovjetske [[Boljševizam|boljševike]] borila za te interese tako je [[21. siječnja]] [[1921.]] godine u [[Livorno|Livornu]] osnovana [[Komunistička partija Italije]] od simpatizera iz kruga oko ''L'Ordine Nuovo'' i Bordigine grupe. Bordiga i on vodili su stranku zajedno sve do [[1924.]] godine kad je Bordiga odstupio.
Godinu dana nakon toga [[1922.]] godine Gramsci je otputovao u [[SSSR]] kao izabrani delegat PCI na treće zasjedanje [[Kominterna|Kominterne]], tu je upoznao mladu violinisticu Juliju Šuht, s kojom se oženio i imao dvoje djece.<ref>[http://www.antoniogramsci.com/moglie_figli.htm Fotografija Antonija njegove žene i dvojice sinova] [http://www.antoniogramsci.com Antonio Gramsci Website].</ref>
[[datoteka:Antonio Gramsci commemorative plaque Moscow.jpg|mini|200px|lijevo|Komemorativna ploča u moskovskoj ulici Mokovaja 16.]]
Gramsci se dopao sovjetskim rukovodiocima i ušao u krug suradnika [[Kominterna|komunističke internacionale]], zbog toga se [[1923.]] godine preselio u [[Beč]] koji je tad bio važno središte [[Komunizam|komunista]]. No već [[1924.]] godine vraća se u Italiju zbog općih izbora, na njima talijanski [[Fašizam|fašisti]] dobijaju većinu u parlamentu, ali je i Gramsci postao zastupnik Talijanske komunističke partije za [[Veneto]]. Kao mladi zastupnik (33 godine) pokazuje se dostajan povjerene mu zadaće - i otvoreno se upušta u političku borbu s fašistima. Ali predosjeća da će stvari skrenuti prema diktaturi, zbog toga šalje ženu i djecu u [[SSSR]], a on ostaje bez obzira na posljedice. Nakon što je [[Benito Mussolini|Mussolini]] dao pohapsiti većinu vođa komunističke partije nakon neuspjelog [[atentat]]a na njega, Gramsci je preuzeo vodstvo.
 
===Zatvor i smrt===
[[datoteka:Antonio Gramsci Grave in Rome01.jpg|mini|desno|180px|Gramscijev grob u Rimu]]
Njegove crne slutnje pokazale su se točnim - [[1926.]] godine je i on optužen i zatvoren (unatoč zastupničkog imuniteta) pod izlikom da svojim političkim radom izaziva mržnju među staležima, te da zemlju gura na građanski rat uz druge krivnje. Isprva je bio osuđen na 5 godina izgonstva na usamljeni otok [[Ustica]], potom je sljedeće godine osuđen na 20 godina zatvora u Turi pored [[Bari]]ja. Tu je od [[1929.]] počeo pisati, - na školskim bilježnicama svoje opservacije o talijanskom društvu, politici, filozofiji i načinu političke borbe koju bi komunisti trebali primijeniti.
Nakon četiri godine tamnice njegovo ionako krhko zdravlje, znatno se pogoršalo. Obolio je od [[Tuberkuloza|tuberkuloze]], ali i brojnih upala unutrašnjih organa, stanje mu se toliko pogoršalo da je [[1934.]] godine pušten iz zatvora na liječenje, ali je [[27. travnja]] [[1937.]] godine umro u jednoj klinici u [[Rim]]u, s 46 godina (formalno je bio i nadalje zatvorenik).
 
==Ideje i djela==
Gramsci za svojeg života nije izdao nikakvu knjigu. Između [[1914.]] - [[1926.]] godine pisao je novinske članke, političke studije i eseje po novinama i časopisima.
Od [[1929.]] do [[1937.]] godine za robijanja je na više od pedeset bilježnica (3000 str.), pisao svoje čuvene ''Zatvorske bilježnice'' (Quaderni dal carcere), koje su objavljene nakon njegove smrti.
To su bile bilješke i eseji o vrlo različitim temama, često potpuno nepovezene, - a jedina nit koja ih je povezivala bila je Gramscijev temeljni postulat - ''uloga intelektualaca u društvu'' (koji ne smije ostati indiferentan na stanje u društvu). On je držao da je mjesto intelektualca u društvu - aktivno učešće u ''kulturnoj revoluciji'' koja će doprinijeti osvajanju političke moći. Iz zatvora je napisao i brojna pisma svojoj ženi, prijateljima i sinovima.
I njegova pisma su kasnije objavljena u jedinstvenoj knjizi ''Pisma iz zatvora'', koja se sastoji od dva dijela: ''Zatvorske bilježnice'' i ''Pisma iz zatvora''.
 
Nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] jedna skupina talijanskih komunista pod vodstvom tadašnjeg generalnog sekretara Palmira Togliattija počela je raditi na izdavanju Gramscijevih bilježnica, koje su sistematizirane po temama; obitelj, vlasništvo, vjera, kultura itd. i izdala ih u šest svezaka između [[1948.]] i [[1951.]] godine (izdavač - “Einaudi”). Potom je tiskano novo izdanje ''Zatvorskih bilježnica'' [[1975.]] godine (izdanje Instituto Gramsci), u ovom izdanju su spisi poredani kronološki a ne više po srodnim temama.
 
Na filozofskom planu, novost kod Gramscijevog poimanja marksizma je uvođenje ''[[imanentnost]]i'' (urođenosti), nasuprot ''[[Transcendentnost|transcedentnosti]]'' (nečem iznad ljudskog znanja). Čovjeku je ''imanentno'' dato da svojim praktičnim radom ostvari raj (dostojan život) na zemlji.