Martin Luther: razlika između inačica

U studenome [[1510]]., zbog poslova svoga reda, posjetio je [[Rim]] gdje je obnašao dužnosti uobičajene za svećenika-gosta i bio šokiran raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva.<ref name="moljac"/> Godine 1511. postao je profesor biblijske [[Egzegeza|egzegeze]] u Wittenbergu. Iako još uvijek nesiguran u vlastiti spas Luther je postao aktivni propovjednik, učitelj i administrator.<ref name="moljac"/> Negdje u vrijeme proučavanja Novog Zavjeta u pripremama za svoja predavanja počeo je vjerovati kako kršćani nisu spašeni zahvaljujući vlastitim naporima već Božjom milošću, koju oni prihvaćaju u vjeri ("''Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji''" Ef 2.8). [[31. listopada]] [[1517]]. Na vrata crkve dvorca u Wittenbergu{{Nedostaje izvor}} izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o [[Indulgencija|indulgencijama]], dogmama i uređenju crkve, u latinskom izvorniku "Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum". OvajDokument seslijedi stil rasprava o tezama uobičajenih kod akademskih promocija u ono vrijeme. Pribijanje teza prvi puta spominje Lutherov čintajnik iGeorg temeljniRöder, mitkoji reformacije1540. ili 1544. u literaturijednoj bilješci o Novom zavjetu izvješćuje na latinskome o objavljivanju teza na vratima nekoliko crkava u Wittenbergu: "U predvečerje blagdana Svih svetih godine 1517. doktor Martin Luther pribio je na vrata wittenberških crkava teze o oprostu". Ova je bilješka pronađena 2006. godine. Doduše, nije vjerojatno da je Röder bio očevidac pribijanja teza na vrata. Phillipp Melanchton je to kasnije posebice popularizirao, spominjući to 1547. godine u predgovoru drugog sveska njegovih izdanja djela različitoo tumačiLutheru. Povod za to bio je dolazak dominikanca [[Johann Tetzel|Tetzela]], papinog opunomoćenika za prodavanje [[oprost]]a. Tetzel je tada naime, u papino ime prodavao oproštajnice od prošlih i budućih grijeha, bez potrebe vjere i pokajanja, oproštenje se moglo kupiti ne samo za žive, već i za mrtve koji navodno borave u [[čistilište|čistilištu]]. Luther, doduše, prvotno dopušta oprost za kazne, koje je Crkva naložila. No, njegova je kritika striktno usmjerena na olako obećanje sigurnosti za spas, koja bi proizlazila iz pogrešne prakse oprosta. Zanimljivo je spomenuti da prethodno opisani događaj Luther nijednom riječju nije spomenuo ni u jednom svom djelu iako je tim događajem obilježen početak vjerske reformacije. Lutherov je proglas izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na [[njemački jezik "Propositiones wider den Ablas"]]. (izvornoVjerojatno ga je Lutherprije Božića 1517. Kaspar Nützel iz Nürnberga napisaopreveo na latinskomnjemački, jezikukao "Disputatiošto proje declarationenavedeno virtusu indulgentiarum"pismu upućenom Christophu Scheurlu od 8. siječnja 1518. (izvor: Franz von Soden, izdavač: Christoph Scheuerl's Briefbuch. Potsdam, 1872., sv. 2, br. 160, str. 43)., te je proširen diljem [[Njemačka|Njemačke]]. Objavljivanje Lutherovih 95 teza bio je jedan od najznačajnijih događaja ranog novog doba sa nepredviđenim djelovanjem, i imale su eminentan učinak na gotovo sve društvene, kulturne i političke strukture, što sam Luther jedva da je mogao predvidjeti. Potreba za reformom Crkve bila je odavno gorući problem.

Kada je [[papa]] ponovno osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa (''An den christlichen Adel deutscher Nation; Von der babylonischen Gefangenschaft der Kirche i Von der Freiheit eines Christenmenschen''), u kojima je iznio vlastite osnovne koncepcije: spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu otkupnu žrtvu, a ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego [[Sveto pismo]]; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam [[Bog]]. "Samo Isus", "samo Pismo", "samo milost" i "samo vjera" poznata su četiri načela kojima je obuhvatio reformacijski nauk povratka na izvorno, novozavjetno, kršćanstvo. U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti pridonijela je i njegova elokvencija jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil (papu je, na primjer, zbog njegova razvratna života, zapostavljanja novozavjetnoga kršćanskog nauka i uvođenja kojekakvih hereza nazivao antikristom, što je u ono vrijeme bilo veoma šokantno). Međutim i Luther kasnije nije bio sasvim otporanimun prema porocima kao što će priznati: "Kao što ne mogu otkotrljati brda, stvarati nove zvijezde, odgristi si nos, tako se ne mogu ostaviti razvratnosti" (izvor: Briefe aus Homberg, Luthers Werke II, Jena, 215).Krajem [[1520]]. godine Luther javno spaljuje papinu bulu, a u siječnju [[1521]]. papa ga je zauzvrat ekskomunicirao svojom bulom Decet Romanum Pontificem. Car [[Karlo V., njemačko-rimski car|Karlo V.]], kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u [[Worms]] (u travnju 1521.) kako bi tu Luther opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru, ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države (''Reichsacht''). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu [[Wartburg]]. U Wartburgu Luther počinje prevoditi [[Novi zavjet]] s originalnog grčkog na njemački jezik, iako sa mnogim prevodilačkim greškama, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. Prije Luthera do u njegovo vrijeme, od 1466. do 1522. godine bilo je 18 njemačkih prijevoda Biblije, ali u malim nakladama i 70 prijevoda Novog zavjeta na različitim njemačkim narječjima. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.