Martin Luther: razlika između inačica

Od 1501. do 1505. godine apsolvirao je u Erfurtu osnovni studij na humanističkom fakultetu, "artes liberales" (slobodne umjetnosti): latinsku gramatiku, retoriku, logiku (dijalektiku), aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu. Težište studija tvorile su tri discipline: gramatika, retorika i logika. Martin Luther namjeravao je studirati pravo, što je bila očeva želja, ali u ljeto 1505. napušta studij, prodaje knjige i pristupa [[Augustinci|augustinskom]] redu u [[Erfurt]]u.<ref name="moljac">[http://www.moljac.hr/biografije/luther.htm moljac]</ref>. Pored teorije o grmljavini i žestokoj oluji kod Stotternheima, kada se Luther u smrtnom strahu zavjetovao postati monah, postoji i Lutherovo svjedočanstvo da je razlog njegovog stupanja u red Augustinaca-pustinjaka 17. srpnja 1505. bio bijeg od zakona, kako ne bi bio uhapšen (izvor: Weimarsko izdanje, Govori za stolom WA Ti 1, 134,32-35 "Prema izvanrednoj Božjoj odluci učinjen sam za monaha, kako me ne bi uhapsili. Inače bi vrlo lako bio uhapšen. No, ovako to nisu mogli, jer se cijeli Red za mene zauzeo"). Godine 1517. objavio je spis o crkvenom azilu "O onima koji bježe u crkve", u prvom izdanju anonimno, a u drugom izdanju iz 1520. sa njegovim imenom. U Govoru za stolom (izvor: WA Tr, 1, 46, 18), iz 1531. godine Luther kaže: "Nisam rado postao redovnik". U jednoj propovijedi iz 1523. godine kaže: "Nisam imao volje za to (tj. redovništvo) od srca, nego sam bio prisiljen na to, i morao sam to učiniti zbog kazne i sramote (izvor: Otto Scheel, Dokumente zu Luthers Entwicklung, str. 29, Nr. 69, 2. Aufl., Tübingen, 1929.). U njegovom spisu "De votis monasticis Martini Lutheri iudicum" iz 1521. godine, Luther kaže: "Nisam sa zadovoljstvom i dragovoljno postao redovnik, a još manje zbog trbuha, nego zbog straha i trepeta pred nenadanom smrću sam prisilno i iz nužde položio zavjet (izvor: WA 8, 573, 31). Ta je odluka iznenadila njegove prijatelje i zgrozila njegova oca.<ref name="moljac"/> Kasnije će taj svoj potez Luther objašnjavati reakcijom na neke događaje iz svoga života koji su ga učinili svjesnim prolaznosti života. U samostanu je promatrao pravila koja se nameću novacima, ali nije našao vlastiti mir kako je očekivao uz mnoga unutrašnja previranja i krize od kojih je iznova patio, doživljavajući Božji gnjev, ponekad gnjušeći se kod pogleda na Raspelo itd. Ipak u jesen 1506. ili [[1507]]. godine u Erfurtskoj je katedrali zaređen za svećenika, a svoju prvu misu održao je 2. svibnja 1507. godine uz "krizu" kod pretvorbe. "Lutherova previranja nisu prestala ni nakon reformacijske spoznaje, već su se dalje javljala u određenim razmacima, premda uglavnom u ponešto drugačijem obliku" (izvor: Bernhard Lohse, Martin Luther-Život i djelo, izd., Teološki fakultet Matija Vlačić, Zagreb, 2006. str.33). Melanchton izvješćuje 1546. godine u predgovoru svog Drugog latinskog izdanja o Lutheru da je upravo prije stupanja u redovništvo 1505. godine imao strašne napadaje straha i tjeskobe, od kojih je bio sav izvan sebe: "Ove strahote bile su najjače u godini kada je izgubio jednog dobrog prijatelja (Hieronymusa Buntza), koji je, ne znam kakvom nesrećom, ubijen" (izvor: Melanchton, str. 46). Lutheru je ponuđeno da studira teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih sveučilišta koje su utemeljili redovnici. Godine [[1508]]. postavljen je u službu [[Johann von Staupitz|Johanna von Staupitza]], vice-generala augustinskog reda, na novom sveučilištu u [[Wittenberg]]u (osnovano [[1502]].). Diplomirao je teologiju [[1509]]. i vratio se u Erfurt, gdje je boravio do [[1511]]. godine.

Papa gnjevan{{Nedostaje izvor}} zbog Lutherove nauke izdao je [[1520]]. bulu ''Exsurge domini'', kojom je osudio 41 navodnu Lutherovu zabludu, naredio spaljivanje njegovih knjiga, te mu dao 60 dana da mu se podčini. Luther nimalo dirnut tom bulom, baca je u oganj, odnosno spaljuje skupa sa spisima onih koji su podržavali papinu nadležnost pred skupinom profesora, studenata i građana WittnebergaWittenberga 10. prosinca te iste godine. Time on jasno pokazuje da raskida sa Rimom. Nakon spaljivanja Bule izdaje spis: "''Zašto je Dr. Martin Luther spalio papine knjige i knjige njegovih učenika''", u tom spisu on kaže: "''Mislim da tko god je tvorac te Bule, on je pravi [[antikrist]]... Ali ja ti kažem antikriste, da Luther koji je naučio da se bori, neće se dati zaplašiti tvojim praznim Bulama, jer je on navikao da pravi razliku između komada papira i svemoguće Božje riječi''". Proučavajući Ivanovo "Otkrivenje" i knjigu proroka Danijela on izjavljuje 15. kolovoza [[1520]].: "''Mi ovdje smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antikrista''". [[1521]] papa izdaje novu bulu ''Damnatio et excommunicatio Martini Lutheri''. Luther i njegove pristalice bili su sada isključeni iz crkve i stavljeni pod prokletstvo.

Oženio se 1525. godine Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Time je on jasno pokazao što misli o [[celibat]]u. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala važan oslonac u životu. O braku je zastupao liberalan stav sudeći prema njegovim izjavama poput: "Nije u suprotnosti prema Svetom Pismu ako čovjek ima više žena" (izvor: De Wette, vol. 2, str. 459), ili iz spisa "O bračnom životu": "Ako suprug ne može, ima drugi koji može; ako supruga ne da, uzmi sluškinju" ili "Rastava je diskutabilno pitanje da li je dozvoljena. Što se mene tiče, ja preferiram bigamiju". Na vjerskom planu, međutim, Luther je doživljavao sukobe i unutar svoga pokreta te se tako razišao s radikalnim Münzerom, kao i s nekim drugim velikim reformatorima svoga vremena - [[Erazmo Roterdamski|Erazmom Roterdamskim]] (koji zapravo nije bio reformator, jer je do smrti ostao katolik, a samog je Luthera još prije njegove ekskomunikacije upozoravao na pogubnost djela koje je započeo) i Zwinglijem. Luther je 1536. oštro istupio i protiv [[Anabaptizam|anabaptista]] tražeći za njih progon i smrtnu kaznu (izvor: Jena, Tomos 8, str. 383. i LD, 9, 272), kao i protiv vještica (izvor: WA 16, 551), lihvara 1540. (Jena, Tomos 7, 415), prostitutka 13. 05. 1543. (izvor: Jena, Tomos 8, 172) i hendikepirane djece, tzv. njem. "Wechelbalg" od đavla "podmetnuta" i "nakazna" djeca, koja su "bezdušni komad mesa", za koje je tražiozahtijevao neka ih se utopi (izvor: EA II, 127).