Foča: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 180:
Posljednji autohtoni katolici u ovom kraju živjeli su do kraja 19. stoljeća u selu [[Ivanovci (Foča, BiH)|Ivanovcima]] kod Foče.<ref>M. S. Filipović, Foča, u: Glasnik Ferijalnog saveza II., Beograd 1924., br. 6/7, str. 7; Alija Bejtić, nav. dj., str. 35</ref> Prema zabilješkama u pismu od 5. rujna 1840. od dubravskog župnika i biskupskog vikara Trebinjske biskupije don Vidoja Maslaća (Novakovića), u nevesinjskom i fočanskom kotaru žive katolici Trebinjske biskupije.<ref>Pismo provikara Trebinjsko-mrkanske biskupije don Lazara Lazarevića Zemaljskoj vladi glede granica hercegovačkih biskipija, Provikarski arhiv u Stocu, godište 1887./N/47.)</ref> Trag kršćana očuvao se u toponimima. Dva brijega nedaleko od grada i danas se nazivaju – Križevac. Prema Goraždu, nešto dalje, nalazi se mjesto Kosače s većom nekropolom stećaka.
Druga [[crkva u Kaurskom Polju u Foči|crkva]] za koju se zna u fočanskom kraju bila je u Kaurskom Polju, na desnoj obali Čehotine. Otkrivena je 1886. kad su iskopavani temelji za austrougarsku vojarnu i kapelicu. Crkva u Kaurskom Polju spominje se u popisu fočanskoga [[has|hasa]] iz 1470. godine. Tad su nađene monolitne škrinje od kojih se danas jedna čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a druga je u Foči pred zgradom Muzeja Stare Hercegovine. Slične kamene škrinje otkrivene su još i u starom katoličkom groblju u [[Guča Gora|Gučoj Gori]] kod Travnika. U Foči su nađeni [[stećak|stećci]] različitih dimenezija prilikom izgradnje športske dvorane uz lokaciju bivše, danas porušene vojarne. Na stećcima su tri ukrašena ornamentima križa, mača i vinove loze. <ref
Bile su u fočanskom kraju još mnoge crkve, ali ih se ne može točno locirati.
Redak 187:
Četrnaest godina poslije pada Bosne, 1477. službeni osmanski defteri bilježe da je u Hotči, sjedištu hercegovačkog sandžaka, bilo 227 kršćanskih kuća, 33 odrasla neoženjena muškarca i 5 udovica, a samo 3 muslimana, dok 1573. francuski veleposlanik bilježi da su "svi kršćani iz ovoga mjesta prešli na tursku vjeru".<ref>Iz knjige Franje Marića. [http://shp.bizhat.com/F.Maric.html Neke procjene o broju i stanju katolika na prostorima današnje Bosne i Hercegovine za vrijeme turske vladavine do 1700. godine prema nekim turskim i drugim izvorima.], Stina hrvatskih pradidova </ref>
1478. Hoča je zabilježena kao varošica ili kasaba koja pripada nahiji Sokolu, no napretkom Hoče odnosi se okreću i uskoro nahija Soko pripada Hoči.
Za osmanske vlasti Hoča je iskoristila svoj važni prometni položaj na križanjima trgovačkih puteva Dubrovnik – Hoča - Srednja Bosna, Hoča - Carigrad. Bila je jako trgovačko središte. Bila je došla na glas po svojim obrtima kao što je izrada predmeta od kože, vune, metala i drveta, velikih handžara, pušaka kremenjača, sjekira, jatagana, dimiskija. Djelovali su majstori terzije, abadžije, bojadžije, svilare i ćilimari. Osim obrta, rudarstva, Hoča je bila stočarski kraj što je bila podloga za obrte kao što su tabaci, sarači, čizmadžije i ćurčijama. Bila je i na glasu po proizvodnji ukrasnih predmeta i nakita, a najpoznatija je bila po svojim kujundžijama i čuvenim fočanskim tokama, kopčama, belenzukama, alalima, broševima i cigarlucima. Fočaci su proizvode prodavali na tržnicama (bazarima), a jedna od glavnih bila je na Suhoj (između Tjentišta i Vratara), gdje su Fočaci trgovali s trgovcima iz Dubrovnika, Carigrada i Beča. Zabilježeno je da je Hoča imala vodovod od gline i drveta 1474., što svjedoči da je postojao i prije. 1504. je harala velika kuga Podrinjem, koja je pobila mnogo stanovnika, a mnoga su djeca posvojena u Dubrovniku. 1530-ih je francuski putopisac Lefevre zabilježio veliki karavansaraj koji je mogao primiti više od 300 konja. Zabilježeno je i postojanje poreza na vinograde, što znači da je u tom kraju nekad rasla vinova loza koja je podnosila klimu i visine. Nestanak te loze vezuje se ili uz promjenu klime i uz tursku odluku o vađenju vinograda koji traže dosta rada, a namjeravali su uvesti šljivu iz Azije i rakiju koju su oni donijeli. [[Evlija Čelebija]] zapisao je 1664. da su u Hoči živjeli i Židovi u svojoj mahali.<ref name="Aškraba">(srpski) [http://www.foca-online.info/kultura/77-istorija-foce-iii-dio Foca-online] Vuk Petrović Aškraba: Istorija Foče (III. dio) - Foča za turske vlasti, 25. ožujka 2013.</ref> Postojanje židovskog življa potvrđuje jaka usmena tradicija koja se održala do danas. Kazivači pripovjedaju da je Židova u Foči nekad bilo mnogo i da je njihova zasebna mahala bila na južnoj periferiji grada, u Rrežinama.<ref name="academia.edu">[http://www.academia.edu/952672/Povijest_i_umjetnost_Fo%C4%8De_na_Drini Academia.edu] Alija Bejtić: ''Povijest i umjetnost Foče na Drini'' (pristupljeno 30. travnja 2016.)</ref> <ref>Kod mosta preko Ćehotine danas je ''Jevrejska'' (židovska) ulica.</ref> Zbog lukavosti Fočaka Židovi su bili dovedeni u situaciju da su morali otići, jer su trgovišni dan pomaknuli na židovski neradni dan. U Hoči i okolici sagrađeni su mnogi [[han|hanovi]]. Ističu se luksuzni [[han Mehmed-paše Kukavice|han]] Mehmeda-paše Kukavice koji datira od prije 1758. godine te njegova sat-kula (simbol Foče, sagrađena od kamena u obliku četvrtaste prizme, visine 20 metara, a u njoj je ugrađen najstariji spomen-sat iz 1493. godine koji je bio poklon Dubrovčana Foči), te Avdagića han (bio na mjestu današnje Begove kuće).<ref name="Aškraba"/> Danas je u ruševnom stanju.<ref>(boš.) [http://www.klix.ba/vijesti/bih/nestaje-han-mehmed-pase-kukavice-simbol-starog-grada-foce/130622028 Klix.ba] ''Nestaje Han Mehmed-paše Kukavice'', simbol starog grada Foče, 22. lipnja 2013. (pristupljeno 30. travnja 2016.)</ref>
Turski popis od 1477. spominje vinograde u neposrednoj okolini Foče i porez na proizvodnju vina, što pokazuje razvijenost te gospodarske grane u srednjem vijeku. U osmansko doba ta grana gospodarstva zamire, kao i sama kultura vinove loze, kao i u drugim bosanskim mjestima. Zadnji ju spominje putopisac Evlija Čelebija polovinom 17. stoljeća. Uz to se napušta rudnike željeza iz okoline kao i ribolov, unosna grana još 1477. godine. Sve dovodi do postupnog sporog orijentiranja građana na trgovačku i obrtničku privredu. Još 1477. Foča nije imala nijednog starosjedioca zanatliju. Jedina dva zanata u gradu, drže u rukama muslimani, od kojih je onaj Dogan kovač mogao biti i mještanin renegat. Foča dugo vremena na prijelazu u osmansku vlast nije pokazivala neku naročitu živost. Tome su pridonijele nesigurne prilike u zemlji, osobito na putovima, kojim se vršio prijevoz robe. Ni dolazak Osmanlija nije to ubrzano promijenio, premda su donijeli i onaj levantski smisao za trgovinu. Godinama po dolasku nove vlasti Foča ne generira pojedince gospodarskog života. Dapače i carinu u Foči zakupljuju ljudi koji nisu iz Foče. 1471. od od hercegvačkog sandžakbega Hamzabega zakupio je carine u Foči, Goraždu i Cernici dubrovački trgovac Živan Pripčinović za 70.000 aspri. Uvjet otplate su tromjesečni obroci. Uvidjelo se nužnost obnove veza s Dubrovnikom i traženja novih puteva privredi. Hercegovački sandžak-bezi sami rad na tome, bilo da se i sami bave trgovinom, bilo da drugim načinom pomažu gospodarski razvoj. Sinan-beg, gospodar Hercegovine, bio je u odličnoj vezi s Dubrovčanima. Godine 1475. izdao je u stolnom mjestu "na Hoči" Dubrovčanima slobodni list, kojim im osigurava punu zaštitu njihovim trgovcima. Zajamčio im je dobre uvjete zaštite. Nitko od carevih ljudi na području Sinan-begova "vladanja", niti iko od varošana, seljaka i Vlaha ne smije učiniti nijedne "zavrtnice" dubrovačkim trgovcima i ljudima. Dubrovačkim je trgovcima dana puna sloboda kupovati za svoje aspre gdje i kod koga žele, gdje im draže bude i gdje cijenu bolju vide. Zajamčio je i oštro kažnjavanje svatkog tko ugrozi dubrovačke trgovce. Sinan-beg se u ispravi zaklinje carevom glavom, da će svakoga, tko "uzradi protiv ovoga lista", objesiti pred vlastitom kućom. Rezultati su došli. Gospodarstvo Foče dobila je veći zamah početkom slijedećeg, 16. stoljeća. Vrhunac razvitka bio je zadnjih desetljeća toga stoljeća. Tog doba Foča je bila upravno središte hercegovačkog sandžaka, što je samo po sebi umnogome utjecalo na razvitak trgovine i obrtništva u gradu. Prva dva desetljeća 17. stoljeća, prema obračunima vakufa, Foča je imala najmanje 24 vrste zanata. Kapital od vakufa bila je gotovina koja se davala u zajam privrednicima fočanske čaršije. <ref name="academia.edu"/>
Redak 213:
Godine je 1918. u Foči bilo 18 mahala, 17 džamija, i 4 čaršije (Donja, Gornja, Prijeka, i Careva čaršija). Foča se prostirala na desnoj obali rijeke Drine i na objema obalama Ćehotine koja se ovdje ulijeva u Drinu. Lijevo od Ćehotine su mahale Ortakolo, Džafer-begova, Sultanije Fatime, Kadi Osman efendijina, Careva, Musala, Hadži Mustafina, Hadži Osmanova, Memi Šah-begova, Ali Čohodarova, Ćerezluk i Varoš mahala. Desno od Ćehotine i Drine su Hadži Seferova, Aladža, Mustafa-pašina, Dev-Sulejman begova, Atik ali-pašina i Mumin-begova mahala.
Hrvatski uglednici iz fočansko-čajničkog kraja od kraja 19. do kraja prve polovice 20. stoljeća školovali su se u najznamenitijim obrazovnim, srednjoškolskim ustanovama u Bosni i Hercegovini – Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Travniku i Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Jedanest je učenika završilo visočku gimnaziju, a učenici Travničke isusovačke gimnazije bili su jedni od najuglednijih građana Foče do pred Drugi svjetski rat - ravnatelj Gruntovnice [[Franjo Latal]], ravnatelj poduzeća Varda [[Ljubomir Madunić]] i poznati fočanski odvjetnik [[Stjepan Bralić (odvjetnik)|Stjepan Bralić]] i drugi. Mnogo su bili zauzeti za katoličku stvar u ovom gradu i kraju tijekom prve polovice 20. stoljeća. Rad im je dokumentiran u arhivskim dokumentima, knjigama, zbornicima. Zbog okrutnosti Drugoga svjetskog rata ni tih ljudi ni njihovih potomaka danas više nema u Foči. <ref name="svetkovina">[http://www.zupa-nevesinje.com/index.php?mod=vijest&vijest=396 Župa Nevesinje] Toni Šarac: ''Svetkovina Presvetoga Srca Isusova u Foči '' 17. lipnja 2012. (pristupljeno 10.
Pred rat Foča se počela uzdizati 1939. kad je otvorena [[željeznička pruga Ustiprača - Foča]].<ref>[http://www.fmks.gov.ba/download/zzs/1956/3-1956.pdf Federalno ministarstvo kulture i sporta] Alija Bejtić: Povijest i umjetnost Foče na Drini, str. 248.</ref> Do 1941. u Foči je djelovala podružnica Hrvatskoga kulturnog društva [[HKD Napredak|Napredak]].<ref name="Župa Nevesinje viđena početkom 2017."/>
Redak 245:
* Ljubomir Madunić, ravnatelj poduzeća Varda
* [[Radivoj Bogosalić]], hrvatski gotičko-renesansni klesar
* fra [[Leopold
<ref name="svetkovina"/>
* [[Aida Hadžialić]], najmlađa švedska ministrica u povijesti<ref>(boš.) [https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/06/aida-hadzialic-najmlada-svedska-ministrica-u-prvoj-posjeti-bosni-i-hercegovinidobro-dosla-svojoj-kuci/ Fočanski dani] Izvor: Agencije: ''Aida Hadžialić, najmlađa švedska ministrica u prvoj posjeti Bosni i Hercegovini: Dobro došla svojoj kući!'', 6. ožujka 2016. (pristupljeno 21. ožujka 2017.)</ref>
Redak 253:
* Josif Kočović, sveštenik srpske pravoslavne crkve ,ubijen od strane austrougarske vlasti 1914.
* Ermin Podrug, izumitelj 3D printera i EMG joysticka [http://www.faktor.ba/vijest/ermin-podrug-bosanac-koji-je-izumio-3d-printer-i-emg-joysteck-vizit-kartu-printa-za-20-minuta-foto-162023]
* fra Nikola iz Foče na Drini (fra [[Nikola Fočanin]]), bio vikar beogradske biskupije u 17. stoljeću <ref name="Župa Nevesinje viđena početkom 2017."/>
== Spomenici i znamenitosti ==
| |||