Razlika između inačica stranice »Dušan Bilandžić«

Nema promjene veličine ,  prije 14 godina
bez sažetka
m (robot Dodaje: bs:Dušan Bilandžić)
Poslije ovako besprijekorno ortodoksno [[komunizam|komunističke]] [[biografija|biografije]], površni čitatelj bi se s pravom mogao zapitati: što Bilandžić uopće traži u društvu eminentnih hrvatskih povjesnika ? Jednostavan je odgovor u tome da je Dušan Bilandžić možda najbolji hrvatski znalac i sintetski povjesnik razdoblja poslijeratne Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Već od početka osamdesetih našao se na udaru unitarističko-centralističkih snaga zbog svoga protivljenja politici unitarnoga jugoslavenstva koja se zahuktala poslije [[Josip Broz Tito|Titove]] smrti. Budući da je javno osporavao validnost kategorije [[Jugoslaveni|Jugoslaven]]" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981, Bilandžić je sredinom 80ih doslovno razapet od beogradskih medija kao skriveni separatist i «ustaša»- u najmanju ruku neobična kvalifikacija za jednoga komunističkoga sindikalca.
 
Kako se približavalo doba raspada SFRJ, Bilandžić se neuspješno reaktivirao na listi [[SDP]]-a, i brzo propao na prvim višestranačkim izborima. No, stare su veze i prijateljstva proradili, pa ga je [[Franjo Tuđman|Tuđman]] angažirao kao predstavnika u Beogradu u razdoblju poslije 1991. Na ovome mjestu valja napomenuti da je u zadnjih preko 40 godina Bilandžić zadržao čudan odnos simultanoga prijateljstva i netrpeljivosti s Tuđmanom, često radikaliziran Tuđmanovim eksplozivnim temperamentom i nezgrapnim eskapadama. Već je ušla u legendu situacija kada je poslije «Oluje» Tuđman, razbješnjemrazbješnjen Bilandžićevim feljtonističkim zapisima i indiskrecijama po novinama, u jednom TV interviewu proglasio Bilandžića za «čudovište». Očito je da se radilo o lapsusu iziritiranoga Tuđmana, no smiješnost te scene je ostala jednim od označitelja Bilandžićeve političke karijere. Uskoro poslije javnoga ostracizma, Tuđman je opet zaposlio Bilandžića, kojega je nazvao «čudovištem», na povijesno-političkim zadatcima- kao da se ništa nije dogodilo. No, valja napomenuti i to da je Dušan Bilandžić čest gost novinskih kolumni u kojima se baš nije iskazao političkom pronicavošću i dalekovidnošću. Ovom eminentnom povjesničaru, unatoč prebogatom osobnom iskustvu, očito manjka političke vidovitosti i realizma.
 
Glavna područje Bilandžićeva povjesničarskoga interesa ostaje komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske i Hrvata u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostaju «Historija SFRJ», 1978 i «Hrvatska moderna povijest», 1999. Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u ozračju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je u ''Hrvatskoj modernoj povijesti'' inkorporirao obilje materijala iz prijašnjega djela-no u drugačijoj vizuri i slobodnom diskursu. Bilandžićeva ''Hrvatska moderna povijest'' spada u najbolja djela suvremene hrvatske historiografije-i po modernosti pristupa, i po obuhvatnosti i temeljitosti raščlane, kao i po monumentalnosti ostvarenja. Radi se o knjizi većega formata od preko 800 stranica, s obiljem podataka, tablica, brojki, citata i statistika. Pokriveno je razdoblje od 1848. do 1999., no, na nejednak način. Doba od 1848. do 1941. zauzima svega oko 120 stranica (cijela [[Kraljevina Jugoslavija]] je «dobila» odjeljak od 68. do 120. stranice). Nakon izvrsnog prikaza [[2.svjetski rat|2.svjetskoga rata]] na tlu bivše Jugoslavije (vjerojatno najboljega sustavnoga opisa u modernoj historiografiji koji se nije rasplinuo u nevažnim detaljima), Bilandžić se bacio na obradbu svoje «uže specijalnosti»: komunistička Jugoslavija se rastegla od 204. do 779. stranice (sam je [[Velika Srbija|velikosrpski]] projekt, koji je u konačnici srušio SFRJ, prikazan na 30 stranica). Knjiga završava epilogom koji, nakon izričitoga autorova iskaza da je vremenska distanca premala e da bi se dao povjesničarski mjerodavan prikaz, daje kratki oris Bilandžićeva poimanja ratova na području propale Jugoslavije od 1991. do 1999. Tako je u 17 poglavlja i epilogu autor ocrtao posljednje stoljeće i pol u povijesti hrvatskoga naroda, istodobno pokrivši dobar dio onoga što bi se, u nedostatku boljega imena, moglo nazvati «povijest Jugoslavije».
Anonimni suradnik