Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Dodano 99 bajtova ,  prije 2 godine
m
sitni gramatički i stilski ispravci
m (sitni gramatički i stilski ispravci)
Šćakavski dijalekt (Šćakavica) je staro ime za hrvatsku '''zapadnu štokavštinu'''.
Samo ime dolazi od očuvanja praslavenske izoglose, odnosno čuvanja glasovnih skupina poput šć (ili njihovih refleksa poput šč, št'...) i njenog zvučnog parnjaka žđ (ždž, žd', žj...) koje je u opreci s prijelazom tih glasova u št i žd.
Iako većina hrvatskih dijalekata posjeduje tu isoglosu (svi kajkavski, svi čakavski, osim jugozapadnog istarskog koji je originalno štokavski, a i starošćakavski slavonski i istočnobosanski, kao i šćakavski poddijalekt novoštokavske ikavskeikavštine), kao i većina slovenskih narječja taj naziv se obično upotrebljava za zapadnoštokavsko narječje, poglavito da se istakne razlika prema štakavskom srpskom, istočnoštokavskom narječju, te istakne srodnost prema drugim hrvatskim narječjima, poglavito čakavici, s kojom dobrim djelom (u starošćakavskim govorima) dijeli isti naglasni sustav.
Svi zapadnoštokavski govori ne posjeduju šćakavsku isoglosu, oni najjužniji (oko 10ak posto govornika i prostora), a koji su jezgra novoštokavice su je izgubili radi utjecaja istoka, ali se radi drugih osobina (samoglasnisamoglasnički i suglasnički sustav, naglasci...) ubrajaju u to narječje.
 
Pojedini govori i dijalekti zapadne štokavice su se u vrijeme višestoljetne turske vladavine dosta ujednačili ujednačili sa istočnom nehrvatskom štokavštinom, ponajviše sličnim naglasnim sustavom (4 naglaska), te turcizmima u rječniku.
Hrvatska zapadna štokavština danas obuhvaća sve govore koji;
*[[Slavonski_dijalekt|arhaičnoj šćakavskoj ikavici, ikavo-ekavici i (zatvorenoj) ekavici]]
*[[Istočnobosanski_dijalekt| šćakavskoj jekavici]]
*[[Novoštokavski_jekavski_dijalekt|novoštokavskoj jekavici]] u većim djelovimadijelovima (Dubrovački, (po)Neretvanski i središnji/krajiški, koji se nalazi na Žumberku, oko Bjelovara, zapadne i središnje Slavonije i Osijeka te djelova Baranje, zapada Bosanske Posavine te Slunja, te dijelova Banovine i Like).
Tu se dodaju i dodatni, prijelazni dijalekti i govori;
*govori Hrvata u Vojvodini i Srijemu, koji su novoštokavizirani i ekavizirani [[Slavonski_dijalekt|arhaični šćakavski ikavci]]
Neki od ovih govora, s obzirom da sadrže prijelazne elemente, se znaju kategorizirati pod druge dijalekte (npr. istočnobosnasku šćakavsku jekavicu se nekad pokušava prikazati kao "jednostavno" štokavsku jekavicu, koja bi se pružala od Gorskog Kotara do albanske granice) , međutim takvo stajalište je neopravdano s obzirom na drugačije karakteristike i povijesni razvitak.
 
Ovi dijalekti i govori obuhvačajuobuhvaćaju 57 % [[Hrvati|hrvatskoga]] govornog područja, a površinom je najraširenija ikavski i poluikavski refleks jata, koji se prostire diljem [[Lika|Like]], Zagore, srednjeg dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice) u današnjoj Vojvodini gdje su emigrirali Hrvati pred Turcima. Osim većinskih ikavskog i poluikavskog refleksa jata, zapadna štokavština obuhvaća i jekavski refleks koji je rasprostranjen od srednje Slavonije preko istočne Bosne i Poneretlja do dubrovačkog primorja, te sporadično po unutrašnjosti velikoga dijela BiH i Hrvatske, kao i najmanji ekavski refleks, koji se rasprostire u slavonskoj Podravini te po dijelovima Srijema.
 
== Ikavska šćakavica kao jezik hrvatskih velikaša Šubića ==
[[Datoteka:Med._Shcha_shta_isoglosa.png|mini|desno|300px|SrednjovjekovnaKasnosrednjovjekovna šća-šta isoglosa (ranosrednjovjekovni govori su svi šćakavski)]]
U srednjem vijeku je ikavska šćakavica bila službeni javni govor hrvatskih velikaša na prostoru zapadne Bosne. Ona se i danas još obilno govori na kompaktnom prostoru kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadne Bosne (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999), a najviše na Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom polju i u gornjoj Rami (Prozor - Orašac).
Sličan govor je iz srednjovjeke Bosne najčešći na nadgrobnim stećkima, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Tek nakon provale Turaka od 16. st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Do 16. st. i Džore Držića, u [[Dubrovnik]]u i Boki Kotorskoj su brojni utjecaji jekavske čakavice, kao dosad na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997).