Hladni rat: razlika između inačica

[[Datoteka:Yalta summit 1945 with Churchill, Roosevelt, Stalin.jpg|mini|250px|lijevo|[[Winston Churchill]] (lijevo), [[Franklin Delano Roosevelt]] (sredina) i [[Josif Staljin]] (desno) tijekom [[Konferencija u Jalti|konferencije u Jalti]]. Na ovoj su se konferenciji vođe Saveznika pokušale dogovoriti oko podjele poslijeratne Europe, no zbog snažnih nesuglasica konačan dogovor nije postignut.]]

Na [[Konferencija u Jalti|konferenciji u Jalti]] u veljači [[1945]]. sastali su se britanski premijer [[Winston Churchill]], američki predsjednik [[Franklin Delano Roosevelt]] i generalni sekretar KPSS-a [[Josif Staljin]] kako bi se dogovorili oko izgleda poslijeratne Europe, no čvrst dogovor nije postignut zbog snažnih nesuglasica. Nakon pobjede Saveznika u [[Berlin]]u, Sovjeti su efikasno okupirali Istočnu Europu, a SAD je imao velik dio Zapadne Europe. U okupiranoj Njemačkoj Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi uspostavili su četiri savezničke zone dok se ne riješi konačna podjela Njemačke.

[[Potsdamska konferencija|Potsdamskoj konferenciji]], koja je počela u srpnju, prisustvovali su britanski premijer [[Clement Attlee]], američki predsjednik [[Harry S. Truman]] i generalni sekretar KPSS-a [[Josif Staljin]]. Na ovoj su konferenciji saveznički vođe rješavali ozbiljan problem budućnosti Njemačke i Istočne Europe.<ref name = "Byrd">Peter Byrd, "Cold War" ''The Concise Oxford Dictionary of Politics''. Ure. Iain McLean i Alistair McMillan. Oxford University Press, 2003.</ref> Osim rješavanja tog problema, predsjednik Truman obavijestio je Staljina da SAD posjeduje novo moćno oružje. Staljin je na to odgovorio: ''"Drago mi je čuti za bombu i nadam se da će biti upotrijebljena."''<ref>[http://thoughtsonmilitaryhistory.wordpress.com/2007/11/09/why-did-truman-drop-the-bomb/ Zašto je Truman bacio bombu? « Misli o vojnoj povijesti]</ref> Samo tjedan dana nakon konferencije SAD je bacio [[atomska bomba|atomske bombe]] na japanske gradove [[Hirošima|Hirošimu]] i [[Nagasaki]]. [[Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija]] dovelo je do jedne od najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti i do povećanja tenzija između SAD-a i SSSR-a. Nedugo nakon napada Staljin je protestirao američkim službenicima kada je Truman Sovjetima ponudio malo utjecaja u [[Okupacija Japana|okupiranom Japanu]].<ref>LaFeber 2002., str. 28</ref>

 

 

[[Jomkipurski rat]] je bio sukob između [[Izrael]]a i arapskih zemalja predvođenih [[Egipat|Egiptom]] i [[Sirija|Sirijom]] vođen [[1973.]] na području Sinaja. Nakon Lipanjskog rata, [[1. rujna]] [[1967.]] u sudanskom gradu Khartoumu održan je arapski samit na kojem je odlučeno da nema ''”mira,pregovora, ni priznanja Izraela“''. Rat je započeo na najveći židovski blagdan [[Yom Kippur]], a trajao je samo 20 dana, no posljedice se osjećaju i danas. Rat je završio dogovorom o prekidu vatre koji je doveo do [[Ženevska konferencija (1973.)|Ženevske konferencije]]. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke [[Golda Meir|Golde Meir]] i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora predsjednika Cartera, on, egipatski predsjednik [[Anwar el-Sadat]] i izraelski premijer [[Menahem Begin]] tajno su se sastali u američkoj bazi [[Camp David]] i vodili su pregovore koji su trajali 12 dana. Dana [[17. rujna]] [[1978.]] potpisan je tzv. [[sporazum iz Camp Davida]] s kojim je [[Egipat]] priznao [[Izrael]] kao državu i time postao prva arapska država koja je to učinila. Ovaj sporazum direktno je doveo do potpisivanja [[Egipatsko-izraelski mirovni sporazum|Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma]] [[1979.]] Osim Cartera, među ključnim ličnostima koji su inicirali mir i normalizaciju odnosa između dvije zemlje bio je i sam egipatski predsjednik Sadat, no on sam nije smio ništa inicirati jer su mnoge zemlje Varšavskog pakta zaprijetile Egiptu ratom ako bi to učinio.

No, potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja na Egipat od strane arapskih zemalja. Egipat se prije smatrao najmoćnijom arapskom zemljom, no nakon što je Sadat potpisao mir to se promijenilo, a isto to dovelo je i do suspendiranja Egipta iz [[Arapska liga|Arapske lige]] u periodu od [[1979.]] do [[1989.]] Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do [[Atentat na Anwara el-Sadata|atentata]] na predsjednika Sadata [[6. listopada]] [[1981.]] godine u kojem je i poginuo. Sadata je naslijedio tadašnji potpredsjednik [[Hosni Mubarak]] koji na vlasti ostaje sve do 11. veljače 2011.

 

 

Drugi značajan sukob bio je u još jednoj novonastaloj državi [[Mozambik]]u. Mozambik je, kao i Angola, neovisnost stekao [[1975.]] i već je [[1977.]] uvučen u [[Građanski rat u Mozambiku|rat]]. Uzrok je bio isti - dolazak komunista na vlast i pobuna antikomunista protiv komunista. U Mozambiku je komunističke snage predstavljala stranka [[FRELIMO]], a antikomunističke, točnije konzervativce, [[RENAMO]]. FRELIMO je vodio tadašnji predsjednik [[Joaquim Chissano]] i [[Samora Machel]], a RENAMO [[André Matsangaissa]] i [[Afonso Dhlakama]]. U rat su još bili umiješani na strani FRELIMA [[Zimbabve]] [[Robert Mugabe|Roberta Mugabea]] i [[Tanzanija]] [[Julius Nyerere|Juliusa Nyererea]]. Rat je trajao sve do [[1992.]] godine, a sa sobom je odnio preko 900,000 žrtava. Rat je završio [[Rimski opći mirovni sporazum|primirjem]] i izborima u Mozambiku. Jedna od najzaslužnijih strana za sklapanje mira između dvaju sukobljenih vođa je [[Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku|ONUMOZ]] ili Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku koja je svojim djelovanjem uspjela pomiriti dvojicu sukobljenih vođa i donijeti mir u Mozambik.

Latinska Amerika je u ovom periodu bila žarište revolucija i državnih udara. [[Čileanski državni udar 1973.]] donio je još jednu smjenu komunističkog predsjednika, [[Salvador Allende|Salvadora Allendea]], koji je i prvi marksist koji je demokratski izabran na mjesto vođe neke države. Allende je svojom politikom agrarne reforme, nacionalizacije rudnih bogatstava i pravedne raspodjele bogatstva, opasno ugrozio interese krupne buržoazije i stranih, posebno američkih kompanija. Zbog tog ugrožavanja, SAD su poduprijele i uvježbale generala [[Augusto Pinochet|Augusra Pinocheta]] koji je [[1973.]] izveo [[državni udar]] na ondašnju komunističku vladu predsjednika Allendea. Kad je prvi put pokušao, nije uspio, no samo dva mjeseca poslije drugi put pokušava i uspijeva. General Pinochet je, uz potporu SAD-a, uspio svrgnuti predsjednika Allendea. Sam Allende umro je tijekom državnog udara. Prema službenoj objavi, Allende se ubio, ali danas postoje mnoge teorije koje govore kako su Allendea zapravo ubile Pinochetove postrojbe tijekom puča. Nakon puča, general Pinochet preuzeo je vlast i uveo antikomunističku vojnu huntu koja je trajala sve do [[1990.]] godine kada je izgubio na predsjedničkim izborima.[[Datoteka:Pinochet en 1974.jpg|mini|200px|General [[Augusto Pinochet]] [[1974.]] godine. Vođa državnog udara [[1973.]] u kojem je smijenio predsjednika Allendea i uspostavio antikomunističku vojnu huntu.]]

[[Nikaragvanska revolucija]] je jedan također vrlo važan politički događaj, ne samo za Nikaragvu i američki kontinent, nego i za cjelokupni ishod Hladnog rata. Ova rezolucija predstavlja osnivanje, razvoj i vrhunac nikaragvanskog revolucionarnog procesa koji je oružjem uspio svrgnuti diktatorsku dinastiju [[Dinastija Somoza|Somoza]] s vlasti, koju je država još od 1930-ih. Tri člana obitelji Somoza bili su predsjednici Nikaragve i to u nekoliko mandata: [[Anastasio Somoza García]] (prvi mandat: 1937. – 1947., drugi mandat: 1950. – 1956.), [[Luis Somoza Debayle]] (1956. – 1963.) i [[Anastasio Somoza Debayle]] (prvi mandat: 1967. – 1972., drugi mandat: 1974. – 1979.). Vodeća organizacija koje je vodila revoluciju bila je komunistička stranka [[FSLN]]. Ova revolucija i smjena vlasti predstavljala je jako važan događaj u povijesti Nikaragve, ponajviše u socijalnom smisli. Revoluciju je predvodio [[Daniel Ortega]] koji je od [[1979.]] do [[1985.]] vodio huntu, a od [[1985.]] do [[1990.]] je obnašao dužnost predsjednika. Godine [[1990.]] FSLN prvi put gubi na izborima i to od stranke UNO, no FSLN ponovo dolazi na vlast [[2007.]] godine kada Ortega ponovo postaje predsjednik.