Wikipedija

Monarhizam: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
→‎Hrvatska: Dodan HKRV izvor sa njihovih stranica
Dodani izvori i preuređen članak
Redak 2:
 
 
'''Monarhizam''' jeponekad predstavlja [[politikaideologija|političkafilozofiju ideologije]], no ponajprije [[ideologijapolitika|politički pokret]] kojakoji zagovara stvaranje, očuvanje ili obnovu [[monarhija|monarhije]] kao društvenog uređenja neke [[država|države]].<ref>Ante PredstavljaBrešić širiMikulić: pojamMonarhizam odkao ideologija i pokret u 21.st. // Interdisciplinarni časopis Obnova, br. 8, Zagreb, svibanj 2017., str. 81-83.</ref> U svojim osnovama dijeli se također i na [[rojalizam|rojalizmarojalizam]] čiji se sljedbenici zalažu za konkretnog monarhavladara ili [[dinastija|dinastijuvladarsku lozu]] na čelu države, [[legitimizam]] kao oblik monarhizma utemeljen na povijesno-pravnoj legitimnosti i [[aristokracija]], sustav u kojem vlada određena nasljedna ili izabrana društvena ili dinastička elita. Budući da se zalažu za obnovu monarhije u državama s postojećim [[republika|republikanskim režimom]], njihova je ideologija u suprotnosti s [[republikanizam|republikanizmom]]. Zagovara nasljedni ili izborni sustav vlasti u kojem osoba vladara ima simboličnu ili stvarnu vlast, te predstavlja znak stabilnosti, jedinstva i suvereniteta jedne države ili nacije.
 
== Povijest ==
Redak 22:
== Ideološki koncept ==
 
Osoba vladara (monarha) u ideologiji monarhizma predstavlja utjelovljenje suverenosti, čija vlast ovisno o ustroju može biti više simbolička ili funkcionalna.<ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 83.</ref> Iako ovaj oblik vlasti ima začetke od samog postojanja drušvene organizacije, njegovi temelji u filozofiji i ideologiji počinju u Drevnom vijeku. Prema [[Platon|Platonu]] aristokracija (monarhija) je najbolji oblik vlasti, ukoliko njome vlada prosvjećeni vladar filozof.<ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 81.</ref> U Europskom srednjem vijeku taj koncept se nadopunjuje uz uvođenje božanske potvrde i pitanja legitimnosti, o čemu najbolje svjedoči [[Toma Akvinski|sveti Toma Akvinski]] u svom djelu ''De Regno'' u kojem u monarhističku praksu uvodi elemente skolastike i feudalne prakse.<ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 81.</ref> U renesansnoj koncepciji ideologije monarhizma veliko pitanje odvajanja etike od politike zagovara firentinski filozof [[Niccolò Machiavelli]], pri usporedbi nasljedne, izborne i nove monarhije prednost daje nasljednoj uz jamac stare loze koja za razliku o nove ne mora silom i drugim sredstvima graditi legitimitet koji već ima sagrađen.<ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 81.</ref> U vrijeme empirističke filozofske misli jedan od najvećih zagovornika monarhizma jest [[Thomas Hobbes]], koji u svom djelu ''Leviathan'' propituje ulogu vladara i njegov udio u vlasti kroz zamisao jedinstvene apsolutne i funkcionalne vlasti.<ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 81.</ref> 19.st. monarhizam u filozofiji popraćen je djelom [[Jhon Locke|Jhon Locka]] i potrebom trodiobe vlasti, te kritikom [[Jean-Jacques Rousseau|Jean-Jacques Rousseaua]] koja dovodi do propitkivanja izvora legitimnosti. <ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 82.</ref> Romantičarske zamisli druge polovice 19.st. preslikavaju se i u filozofiji monarhizma, najbolje prikazanih u djelima [[René Guénon|René Guénona]]. Dok završetkom Prvog svjetskog rata i napose Drugog svjetskog rata, pojave i širenja komunizma, te nagli pad brojnih europskih monarhija stvara poseban oblik filozofske misli u monarhizu, vezan često uz metafizičku filozofiju, čiji najveći predstavnik je talijanski filozof [[Julius Evola]], čija misao se temelji na kontinuitetu misli Platona i Tome Akvinskog, uz uvođenje nove paradigme aristokracije duha, naspram aristokracije krvi.<ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 82-83.</ref>
Osoba monarha predstavlja kontinuirani simbol suverenosti države ili naroda, često se naziva živućim simbolom uz klasične simbole kao što su kruna, grb, zastava, itd. Vjerskim pogledima osoba monarha predstavlja i vezu s pojedinom religijom, tako u katoličanstvu [[Papa]] predstavlja i Božjeg zemaljskog glasnika. Osoba vladara ovisno o vrsti monarhije može biti nasljedni i izborni. U novijem periodu uobličila se pragmatična ideja o monarhiji kao općedruštveno korisnoj [[institucija|instituciji]] koja kroz "predvidljivu" i stalnu funkciju nasljednog monarha društvu i državi pruža stabilnost, odnosno predstavlja [[simbol]] oko koga se mogu okupiti [[klasa|klasno]], [[etnicitet|etnički]] ili [[religija|religijski]] heterogena društva koja inače ne bi mogla prihvatiti nijednog drugog državnog poglavara ili poredak. Takvi se argumenti najčešće vezuju uz suvremene europske ustavne monarhije, osobito [[Španjolska|Španjolsku]] gdje se kralju [[Juan Carlos I.|Juanu Carlosu I.]] pripisuju zasluge za uvođenje i očuvanje krhkog demokratskog poretka krajem [[1970-ih]] i početkom [[1980-ih]]. Monarhizam se smatra u politčko ideološkoj lepezi sukladan pravcima od centra do krajnje desnice, po svom svjetonazoru nije sukladan s socijalizmom, komunizmom, anarhizmom, nacional-socijalizmom, itd.
 
== Hrvatska ==
Redak 29:
 
Od konsolidiranja vlasti na prostorima između Jadrana i rijeke Drave Hrvati od osmog stoljeća stvaraju i razvijaju svoje države čiji oblik je u kneževinama. Od 925. pod kraljem Tomislavom iz loze Trpimirovića sjedinjuju se dvije kneževine i uzdižu u prvo hrvatsko kraljevstvo koje će u kontinuitetu postojati do 1918. U tom razdoblju razvija se sustav iz plemićko-plemenskog, u feudalni, te kasnije u moderniji obliku parlamentarne monarhije. U 19.st. jedan od najvećih zagovornika monarhizma bio je ban Josip grof Jelačić Bužimski, uz njega poznati po stavovima promicanja monarhije su ban Ivan Mažuranić, dr. Ante Starčević, dr. Ivo Pilar, dr. Fran Milobar, dr. Aleksandar Horvat, te mnogi drugi. Od 19.st. počinju se pojavljivati i prve političke stranke koje zastupaju monarhizam, te različite oblike odnosa unutar Habsburške monarhije. Neke od njih su Ustavno liberalna stranka (unionisti), Stranka prava, Čista stranka prava, itd. U razdoblju od 1918. do 1941. monarhizam se svodi na podršku vladarske obitelji u Kr. SHS/Jugoslaviji, jugoslavenski unitarizam i nacionalizam ili zalaganje za stvaranje vlastite autonomne jedinice pod nazivom Banovina hrvatska. Za vrijeme drugog svjetskog rata NDH će kroz donošenje zakonskih odredbi o kruni Zvonimirovoj postati monarhija, te potpisivanjem Rimskih ugovora ustoličit će se novi kralj iz loze Savoj-Aosta. Od 1943. poglavnik NDH će zagovarati republikanizam, dok stvaranjem socijalističke Jugoslavije 1945. ona postaje službeno totalitarna socijalistička republika. Dolaskom višestranačja 1990. u Republici Hrvatskoj će nastati i prva monarhistička stranka naziva [[Domovinska Građanska Stranka]] koja će biti ukinuta 2007. Danas porastom popularnosti europskih monarhija i njihovih vladarskih obitelji i valdara kao što su Ujedinjeno kraljevstvo, Vatikan, Kr. Belgija, Nizozemska, Švedska, Danska, Norveška, Španjolska, Luksemburg, itd. raste i broj pobornika monarhizma u Hrvatskoj, čija ideologija se temelji u tisućljetnoj monarhističkoj prošlosti hrvatskih kraljevina, kneževina i banovina.
 
'''Monarhizam danas'''
 
U Hrvatskoj nakon osamostaljenja zamisao povratka tradicionalnog i povijesnog oblika kraljevine naspram republike je sve češći. Glavni razlog se temelji na tisućljetnom povijenom kontinuitetu monarhije (počevši od kneževina, te kroz kraljevinu od 925. do 1918.), kao i činjenici da Hrvatska svoju republikansku prošlost temelji u razdoblju [[Socijalistička Republika Hrvatska|socijalističke diktature]]. U Hrvatskoj monarhisti se dijele prema svojim pogledima na željeni ustroj monarhije, kao i na vladarsku lozu. Većinski dominira klasična tradicionalna i konzervativna struja koja se zalaže za legitimizam, prema ispitivanju najveću podršku u Hvratskoj ima kraljevska loza Habsburško-Lotarinška.<ref>ABM: Monarhizam kao ideologija, str. 88.</ref>
 
'''Političke stranke'''
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Monarhizam"