Branko Ištvančić: razlika između inačica

Osnovnu školu završio u Tavankutu, a srednju u Subotici. Prije studija, radio je kao prometnik vlakova na željezničkoj postaji Tavankut (pruga Subotica - Sombor - Vinkovci). Potom je otišao studirati u [[Zagreb]], gdje je diplomirao filmsku i TV režiju na [[Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu|Akademiji dramske umjetnosti]] 1999. godine. Snimivši prve, amaterske, [[dokumentarni film|dokumentarne filmove]], uz prvog nastavnika filma Zoltána Siflisa, redatelja i pedagoga iz Subotice, u dobi od samo 13 godina, sustavno se bavi dokumentarnim filmom i za taj svoj rad dobiva najznačajnije domaće i strane nagrade. Sa 15 godina postaje prvak Jugoslavije na natjecanju iz kino tehnike. Do 18. godine već je osvojio desetak nagrada na domaćim i stranim festivalima amaterskog filma. Tijekom studija kratki igrani film Rastanak (1993.) First Film Foundation iz Londona uvrštava u program New Direction u izbor šest najzapaženijih filmova mladih europskih redatelja. Nagrađivan dva puta nagradom [[Oktavijan (nagrada)|Oktavijan]] za najbolji dokumentarni film, Velikom nagradom za najbolji film, Zlatnom uljanicom i nagradom za najbolju režiju na [[Dani hrvatskog filma|Danima hrvatskog filma]], te nagradama za najbolji dokumentarni film i nagradom za najbolju režiju na festivalima u inozemstvu. Duboko ukorijenjen u tradiciju hrvatskog dokumentarca naročitu pažnju posvećuje humanom, ali i humornom tretiranju ljudi kojima se bavi. Tako njegov film [[Bunarman]] (2003), jednostavnu priču o kopaču bunara, uzdiže na nivo univerzalne [[metafora|metafore]], ali bez pretencioznosti toliko tipične za mnoge domaće dokumentarce. Dokumentarni film [[Plašitelj kormorana]] (1998.) kritika je uvrstila među najbolje dokumentarce devedesetih godina u Hrvatskoj. Debitantski dugometražni igrani film [[Duh u močvari]] (2006.) bio je pravi kino hit u hrvatskim kinima (jedan je od najgledanijih hrvatskih igranih filmova) i obilježio je povratak prvog snimljenog igranog filma za djecu nakon 20 godina u Hrvatskoj. S kratkim igranim filmom Recikliranje sudjeluje u dugometražnom igranom omnibusu Zagrebačke priče (2009.). Drugi dugometražni igrani film i seriju pod naslovom Most na kraju svijeta (po scenariju Josipa Mlakića) snimio je 20132014. u hrvatsko-srpsko-bosansko-francuskoj koprodukciji i sa HRT-om. Objavio je knjigu o režiji dokumentarnog filma pod naslovom "Poetski dokumentarizam Zorana Tadića" 2011. godine u izdanju udruge Artizana u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatskog društva filmskih djelatnika.

* ''Škverski kipar'' (20132012.), dokumentarni

* Zlatna nagrada za režiju u kategoriji kratkog igranog filma (Gold Remi Award) Worldfest, Houston, USA, 2016., (za kratki igrani film Ponoćno sivo)