|
* [[Baldo Glavić]], svećenik i sakupljač narodnih pjesama
- Federiko Glavić,hrvatski brodovlasnik (Šipan, 24. V. 1847 – Dubrovnik, 2. I. 1941). Vrativši se kao iseljenik iz Čilea sa znatnim kapitalom, bio je 1880. jedan od utemeljitelja Dubrovačke parobrodarske plovidbe, poslije Dubrovačke plovidbe. Od 1909. bio je njezin najveći dioničar, a nakon 1918. kao predsjednik Dubrovačke plovidbe obnovio joj je flotu nabavkom novih teretnih i putničkih brodova. God. 1939. flota je imala 25 plovila, od kojih su dva teretna parobroda nosila ime »Federiko Glavić«.
Kad je riječ o otoku Šipanu, ta je inzularnost bila pozitivna. Sve do sredine
XIX. st., do početka industrijalizacije, zahvaljujući jedrima, otoci zapravo nisu bili
periferija, bili su centar. Brodovlasnici s Lopuda i Šipana imali su više od pedeset
brodova. Ti su otočani, dakle pomorci i trgovci, imali svoje baze diljem zapadnoga i
istočnoga Mediterana. I u književnosti postoji čitav niz motiva vezanih za ove otoke
i za njihovo stanovništvo. Primjerice, fraza »trista Vica udovica« odnosi se na najraširenije
žensko ime na otoku Lopudu − Vice. Kozmopolitski život u XV., XVI. i
XVII. st. na dubrovačkim otocima nije bio otočan, bio je svjetski. U XIX. st. taj se
svijet ekonomskom emigracijom ipak pretvara u drukčiju kvalitetu. S otoka ljudi više
ne odlaze na more kao brodovlasnici, kao bogataši, kao trgovci i pomorci, nego, kao
i drugdje, odlaze za egzistencijom.
Najznačajnija osoba u suvremenoj povijesti Dubrovnika jedan je takav iseljenik,
rođeni Šipanjac, Federiko Glavić. Glavići su bili poznata obitelj, uz Stjepoviće,
Sagrojeviće i Krivonosoviće. Riječ je zapravo o istom rodu koji se razgranao. Najpoznatiji
od njih, Nikola Sagrojević, bio je matematičar koji je prvi izračunavao plimu i
oseku.
Federiko Glavić bio je osoba koja je iskoračila iz te otočnosti na početku modernoga
doba i obilježila povijest Dubrovnika. Iako dosta zagonetan, ipak se zna da
je kao četrnaestogodišnjak otišao brodom s otoka i završio u Južnoj Americi, u Peruu
i Čileu, i tamo stekao golemo bogatstvo na salitri, srebru i drugim rudama. U kasnim
se godinama vratio u zavičaj i učinio za Dubrovnik ključnu stvar u tom trenutku:
s obzirom na to da nije imao čime trgovati, Dubrovnik je svoju snagu bazirao na
pomorstvu, odnosno brodarstvu, na trgovini brodskim prostorom. Bio je tranzitno
trgovačko središte, u kojemu se nije razvijala prava trgovina nego napose brodarstvo.
Taj rigidni austrijski, pa onda i austrougarski trgovački odnosno carinski sustav branio
je uvoz i izvoz iz dalmatinskih luka. Dakle dvije porte franco bili su Trst i Rijeka,
odnosno prije njih Venecija i Trst. Sve što se uvozilo i izvozilo moralo je ići preko tih
79luka. Sve je drugo bilo zapravo neisplativo pa su dubrovački pomorski poduzetnici
prijavljivali svoja poduzeća i brodove u matične luke Trst i Rijeku.
U to doba, kad je Dubrovnik bio na dnu i kad je prijetila opasnost da njegovo
pomorstvo nestane, kao zapravo jedina gospodarska baza, Glavić je poduzeo riskantan
potez. Uložio je golem novac, najprije u parobrode, a onda ih je sve prijavio s
matičnošću Dubrovnika. Taj naš Šipanjac uspio je tom jednom silnom investicijom
dubrovačko pomorstvo dignuti iz pepela, i to u vrijeme kad su jedra već bila propala
i prelazilo se na parobrode. Iz Glavića je progovorio taj dubrovački patriotizam, poniknuo
je iz te njegove postrepublikanske svijesti o potrebi da se rad zadrži na višoj
financijskoj, gospodarskoj i kulturnoj razini, kao dok je Dubrovnik bio središte. Da
je stvarno uspio, dokazuje činjenica da je Dubrovnik ušao u Kraljevinu SHS, kasnije
u Kraljevinu Jugoslaviju, kao najjače pomorsko središte, s najviše brodova. Bio je
ujedno i najjača pomorska ekonomija u Jugoslaviji.
Glavić se zauzimao i za dolazak željeznice 1902. te bio inicijatorom i glavnim
dioničarom dubrovačkoga tramvaja 1907–09. Naravno, na taj je tramvaj, koji je dopremio
iz Češke, stavio dubrovački grb. Bila je to prva velika privatno-javna investicija
u Dubrovniku. Glavić je osnivač i Dubrovačke plovidbe, koja je kasnije postala
Atlanska plovidba, danas jedna od rijetkih naših brodarskih kuća koja je uspjela opstati.
S obzirom na to da je Šipan uvijek bio dio grada Dubrovnika, odnosno općine,
komune, sve od XIII. st., i to se nikad nije prekidalo, te bez obzira na morsku barijeru,
svijest dubrovačkih otočana o pripadnosti svijetu i kopnu, dakle Dubrovniku i
svijetu, nikad nije bila u negativnom smislu inzularna. Štoviše, zahvaljujući Federiku
Glaviću, »inzularcu« koji je uspio spasiti Dubrovnik, te njegovu bogatstvu, u
najvećoj mjeri stvoreni su temelji modernoga Dubrovnika.Jedan je od utemeljitelja Dubrovačke parobrodarske plovidbe. 1909.postaje najvećim dioničarem, a 1918.predsjednik Dubrovačke plovidbe, koji obnavlja flotu nabavkom novih teretnih i putničkih brodova.
1939. flota je imala 25 brodova , a dva su parobroda nosila njegovo ime.
Grobnica obitelji Federika Glavića, nalazi se na samom ulazu na groblje Boninovo. Autor upečatljivog i vrijednog umjetničkog djela je kipar Achile Canessa, a grobnica se izgradila zbog smrti devetnaestogodišnje Marije, brodovlasnikove kćeri jedinice.
Smrt Marijina proglašena je nesretnim slučajem, iako se šuškalo kako je napravila samoubojstvo zbog nesretne ljubavi. Govorilo se kako njezini roditelji nisu odobravali tu vezu,pa je Marija digla ruku na sebe. Ni danas se točno ne može reći uzrok djevojčine smrti.Smrt Marije Glavić zapanjila je i potresla građane Dubrovnika koji su unatoč velikom nevremenu 27. studenog u 14 sati u ogromnom broju pohrlili na njezin posljednji veličanstveni ispraćaj. Pogrebnu povorku pratilo je klecanje zvona gradskih crkava, a posmrtna kolona krenula je iz obiteljske kuće do prvostolnice i potom do Boninova. Na dan njezine smrti, uvečer su cijeli sat klecala zvona crkve Sv. Feliksa na Pilama, a po naredbi Ilije Miletića u čijem se vlasništvu ta povijesna crkvica tada nalazila. Sve tadašnje dubrovačke novine, i Crvena Hrvatska i Dubrovnik, brojnim su napisima popratili ovaj tragični događaj, ističući Marijinu “mladost, dobrotu, lijepi odgoj i neobičnu prijaznost”. U njezinu čast i spomen na tragičnu smrt ispjevane su i tri pjesme, koje su objavljene u tadašnjem lokalnom tisku.
Slijedili su i milodari uglednih Dubrovčana i prijatelja obitelji Federika Glavića namijenjeni mjesnom dječjem “zakloništvu” i Jubilarnoj zakladi za početnike u pomorstvu.
Jedna od djevojaka koja je služila kod Glavića, pod stare je dane pričala da je Marija bila zaljubljena u mladića koji, jasno, nije bio corta supra corti, i koji je smogao hrabrosti da s prstenom dođe pred Federika i zamoli ga ruku njegove kćeri. Marija je vidjela kako mladić silazi niz stubište a Federiko za njim baca prsten. Poslije toga, dogodila se tragedija. Ovu služavkinu priču potvrdila je i gospođa Marija-Meri Devidé rođ. Glavić, koja je rekla kako se u obitelji govorilo da se Marija ubila zbog ljubavi. Njezin izabranik bio je austrougarski oficir, ali su se roditelji opirali toj vezi i zabranili joj da se viđa s njim. Kako bi se mogla sastajati s njim, u svom je domu organizirala klavirske koncerte (i sama je lijepo svirala taj instrument) na koje su dolazile njezine brojne prijateljice, ali i izabranik njezina srca. Njezina smrt lažno je prikazana pričom da je služavka glačala rublje peglom na ugljen, a uz nju je Marija čistila duge bijele rukavice od fine jelenje kože. Nesretni slučaj ili samoubojstvo - ostat će ipak nepoznanica.Obiteljska grobnica Federika Glavića na Boninovu predstavlja vrijedno monumentalno umjetničko djelo, kako svojim oblikovanjem tako i izvedbom u svijetlosivom mramoru u stilu realizma s elementima simbolizma. Toj grobljanskoj skulpturalnoj kompoziciji pridonosi i njezin dominantan položaj na samom ulazu u groblje te smještaj u središte ulaznog manirističkog portala, koji time vizualno postaje njezin povijesni okvir. Ona je, uz dva mauzoleja, najmonumentalnija grobnica na groblju, koja ujedno predstavlja i najkvalitetnije skulp turalno djelo sa samog početka 20. stoljeća. Po kvaliteti mu još uz bok može stati samo Kršinićev anđeo na grobnici obitelji Lipanović iz kasnijeg razdoblja, koji je ipak znatno skromnijih dimenzija i daleko od pogleda javnosti. Samim položajem i smještajem u okviru povijesnog portala, grobnica predstavlja i glavni akcent groblja na Boninovu po kojemu se ono prepoznaje, pa time postaje i njegov amblem.
== Galerija ==
| 