Na prijestolje je došao nakon smrti Tvrtka I. Za kralja je izabran vjerojatno zato što je bio star i nemoćan, što je plemstvu davalo veću kontrolu nad državom, ali možda i zato što je bio najstariji Kotromanić. O njegovoj starosti svjedoči i činjenica da je spominjan u diplomatskim zapisima još [[1358.]] godine.<ref name="Mandić"/><ref name="Fine"/>
U prvim godinama svoje vladavine je uspio je sačuvati neokrnjenemaksimalne granice bosanske države iz doba Tvrtka I. U proljeće [[1392.]] godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu. Razdor između Dabiše i njemu lojalnih plemića s jedne strane i vođa ostalog hrvatskoga plemstva s druge strane iskoristio je ugarski kralj [[Žigmund Luksemburški|Žigmund]] da ih slomi. Pošto je razorio uporište hrvatskih velikaša [[Dobor]], [[1394.]] godine, a njih zarobio, hrvatsko-ugarskom kralju se potčinio i Dabiša. Odrekao se vlasti nad [[Hrvatska|Hrvatskom]] i [[Dalmacija|Dalmacijom]], primio vazalne odnose i zajedno s vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Žigmund, muž [[Marija Anžuvinska|unuke]] [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]]. Tako je uništena ostavština moći iz razdoblja Tvrtka I. i utjecaj vladara Bosne u susjedstvuostalim hrvatskim zemljama.
Dabiša je umro [[8. rujna]] [[1395.]] godine u [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]] i pokopan je u [[Bobovac|Bobovcu]].<ref name="Mandić"/> Budući je nadživio svoju rodicu, hrvatsko-ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Žigmund bio izabran za nasljednika Dabišinog prijestolonasljednikaposjeda i časti, plemići su odlučili da bosansko prijestoljeoni neće pripasti Žigmundu. Nastupio je ''[[interregnum]]'' tijekom kojeg je vladala Dabišina udovica, [[Jelena Gruba]].
