Inačica od 2. siječnja 2018. u 20:35 uredi F karlo (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 5.517 edits mNema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 3. svibnja 2018. u 20:42 uredi ukloni ovu izmjenu MaGaBot (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, Botovi 57.780 edits m pravopis Novija izmjena →
Redak 160: Vojska nije služila za održavanje neke vojne diktature, nego za obranu granica. Međutim, zbog stalne smjene točaka na koje su neprijatelji udarali legije su raspoređene drugačije nego u doba Julijevaca-Klaudijevaca. Pod Antoninom Pijem, podunavske su provincije (Panonija, Mezija, Dakija) imale deset legija, dok ih je na istoku (Mala Azija, Sirija, Palestina, Egipat) bilo devet, pri čemu su obje ove oblasti imale i svoje flotile; od ostalih devet legija, tri su se nalazile u [[Velika Britanija\|Britaniji]], a 4 u [[Rajna\|rajnskoj]] oblasti. [[Tacit]] u "Analima" kaže da je na smjeni dvije ere broj vojnika u pomoćnim trupama bio otprilike jednak broju legionara, ali broj pomoćnih trupa uskoro se povećao: dok je u svakoj legiji u punoj snazi bilo nešto više od 5.000 vojnika, pa ih je stoga polovicom 2. stoljeća bilo ukupno oko 150.000, dotle je u pomoćnim trupama bilo oko 245.000 vojnika, naravno ako su trupe bile u punoj snazi. Vojska je ukupno brojala između 375.000 i 450.000 vojnika. Dva razloga, vojni i financijski, objašnjavaju sve veću upotrebu pomoćnih trupa. Raspoređeni u jedinice od najviše 500 vojnika, te su trupe bile pokretljivije i bile su ohrabrivane da njeguju svoje tradicionalne lokalne vojne vještine. Pored toga, ti su se vojnici mogli regrutirati za manju plaću nego legionari. Što se tiče regrutiranja legionara, čak se i ta veća plaća pokazala sve manje privlačnom. Dok su se legije u ranom carstvu mogle popuniti uglavnom ljudima rođenim u Italiji i u južnoj Galiji, do druge polovice 2. stoljeća većina ljudi se morala regrutirati u provincijama, a poslije Trajana to su uglavnom bili stanovnici pograničnih provincija. Mladići iz unutrašnjih dijelova carstva, odrastajući u sukcesivnim periodima stalnog mira, nisu više na vojnu službu gledali kao na prirodni dio svog života, a privredna zanimanja postala su privlačnija u odnosu na nagrade koje je moglo donijeti neko vojno mjesto na granicama carstva. Tako su mir i prosperitet doprineli da vojska postane sve manje rimska, sve manje centralistička, i sve više barbarska, što će se u konačnici, u drugoj polovici 5. stoljeća, pokazati pogubnim po [[Rimsko ~~carstvo~~Carstvo\|carstvo]]. == Izvori ==

Principat: razlika između inačica