Pravo vlasništva: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
'''Pravo vlasništva''' je [[stvarno pravo]] na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Vlasnik ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.<ref>http://www.zakon.hr/z/241/Zakon-o-vlasni%C5%A1tvu-i-drugim-stvarnim-pravima, čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine</ref> Vlasnik stvari, ipak, ne smije izvršavati svoje pravo vlasništva preko granica koje su svim vlasnicima takvih stvari postavljene na temelju [[zakon]]a radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskoga okoliša i zdravlja ljudi.
Pravo vlasništva može se odnositi na [[Nekretnina|nekretnine]] i pokretne stvari. Prema propisima u pomorstvu i zračnom prometu, brodovi i avioni - makar su očito pokretne stvari - zbog visoke su vrijednosti stavljeni u pravni režim koji nalikuje onome što ga imaju nekretnine.
Redak 8:
Vlasništvo je pravo koje svojem nositelju daje najširi opseg ovlaštenja, među tzv. "stvarnim pravima" (u toj pravnoj sintagmi riječ "stvarna"/lat. "realna" označava da je riječ o pravima koje se odnose na - stvari). Stvarna prava koja su manjeg dosega naziva pravna struka "ograničena stvarna prava"; takav termin se koristi i u samom tekstu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 151. ZOVDSP i drugdje). Među ograničenim stvarnim pravima najčešći su založno pravo i razne [[Pravo služnosti|služnosti]]. Ograničena stvarna prava se smatraju "teretom" na stvari, koja u stanovitoj mjeri ograničavaju pravo vlasništva: u principu bi stvar uvijek trebala imati vlasnika, a mogu (i ne moraju) biti opterećena ograničenim stvarnim pravima.
Ustav Republike Hrvatske u čl. 48. jamči pravo vlasništva, uz važan dodatak: "Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.". Slično propisuje i [[Europska konvencija o ljudskim pravima|Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda]], i opet uz važan dodatak gdje se objašnjava da postoji također: "pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni<ref>http://www.usud.hr/uploads/Konvencija%20za%20za%C5%A1titu%20ljudskih%20prava%20i%20temeljnih%20sloboda%20kako%20je%20izmijenjena%20Protokolima%20br.%2011%20i%2014%20s%20Protokolima%20br.%201,4,6.pdf Prema dopunama Konvencije sadržanima u "Pariškom protokolu" iz 1952. godine, čl. 1.</ref>
Redak 45:
== Društveni značaj vlasništva ==
U [[Liberalna demokracija|liberalnoj demokraciji]], smatra se pravo vlasništva jednim od temeljnih ljudskih prava, koje stvara gospodarsku osnovu za ostvarivanje ljudskih [[sloboda]]. Ukazuje se, ipak, da je izvršavanje prava vlasništva uvijek ograničeno poštivanjem prava drugih osoba; te da nositelji prava vlasništva imaju uz to pravo vezane obveze pridonošenja općem dobru, u prvom redu putem plaćanja poreza iz gospodarskih aktivnosti u koje su ušli zahvaljujući činjenicu da u vlasništvu imaju dobra koja su pogodna za ostvarivanje zarade.
[[Socijalizam|Socijalisti]], pak, smatraju vlasništvo glavnom zaprjekom pune realizacije ljudske slobode: oni uočavaju da povodom vlasništva nastaju razlike u socijalnoj moći između bogatih i siromašnih, te ukazuju da bogati zahvaljujući vlasništvu iskorištavaju siromašne. U praksi su [[Komunizam|komunisti]] razvili socijalistička društva u kojima je privatno vlasništvo u gospodarstvu bilo (u najvećoj mjeri) doista
Društva koja nisu ni liberalna, ni socijalistička - poput primjerice onih u [[Islam|islamskim]] zemljama današnjice - u pravilu prihvaćaju vlasništvo kao nezaobilaznu osnovu društvenog poretka.
| |||