Protureformacija: razlika između inačica

'''Protureformacija''' ili '''kontrareformacija''' je proces u [[Katolička Crkva|Katoličkoj Crkvi]], koji je suštinski vezan uz vrlo dugotrajni i dalekosežni [[Tridentinski sabor|Tridentinski koncil]] [[13. prosinca|(]][[1545]]. - [[1563]].), ali se proces nastavio do u 18. stoljeće, kao crkveni aspekt [[Barok|baroka]]. Termin "protureformacija" se od kraja 19. stoljeća uvriježio u protestantskim područjima (njem. Gegenreformation, engl. Counter-reformation, njem. Gegenreformation), pa se odatle u 20. stoljeću proširio i u Hrvatsku, makar katolički crkveni pisci do danas radije koriste termin [[katolička obnova]].

Pojam (netočan, kako ukazuju mnogi katolički autori, jer uključuje sagledavanje čitavog jednog dugačkog perioda katoličanstva isključivo kroz aspekt odnosa s protestantima) je 1776. godine prvi put upotrijebio profesor prava u GöttingernuGöttingenu J.S.Johann Stephan Pütter. Nakon što ga je u svojem djelu iz 1889. godine (dakle, u vrijeme kada su i reformacija i katolička obnova bili već okončani procesi) koristio njemački povjesničar Mortiz Ritter, pojam je u protestantskoj historiografiji ušao u opću uporabu. Pojam se proširio u povijesnim znanostima nekih država, pa tako i u Hrvatskoj.

[[Tridentski sabor]] je prihvatio katoličku težnju (pokret) za veću pobožnost poznat pod nazivom (''[[Devotio moderna]]'') i nastanak novih crkvenih redova ([[isusovci]], [[kapucini]], [[teatinci]] dr.) s novim oblicima duhovnosti i redovničkog života. Međutim je nedvosmisleno odbacio protestantske stavove i zadržao temeljnu strukturu Crkve, njezin sustav [[sakrament|sakramenata]], [[crkveni redovi|crkvene redove]] i doktrinu. Odbacio je svaki kompromis s protestantima i ponovio temeljne postavke rimokatoličanstva. Sabor je ponovo izložio vjerski nauk o [[spasenje|spasenju]] kroz vjeru i dobra djela, o [[Euharistija|euharistiji]] kao [[Pretvorba (transupstancijacija)|pretvorbi kruha i vina]] u tijelo i krv [[Isus|Kristovu]], te ustrajao u katoličkom naučavanju o svih [[sedam svetih sakramenata]]. Jasno su potvrđeni i katolički običaji protiv kojih su [[reformacija|reformatori]] najviše grmjeli: [[hodočašće|hodočašća]], štovanje svetaca i [[relikvija]], kao i [[marijanski kult|štovanje]] [[Sveta Marija|Marije]]. Tridentski koncil je jako povećaoučvrstio disciplinu među svećenstvom, te uspostavio jače kriterije za njihovo obrazovanje, te je općenito potaknuo rast akademskih ustanova.

Protureformacija u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] vršena je sa velikims uspjehom, ponajviše uz pomoć [[isusovci|isusovaca]], te ju je prihvatilo plemstvo i crkveni saborkler.

Prve reakcije na pojavu protestantizma počinju čim se on počeo širiti u [[Ugarska|Ugarsku]], te je pod [[Ban|banom]] grofom Draškovićem, Sabor 1567. g. donio prvi protureformacijski zakon. "Tko istupi iz Katoličke Crkve, ne može imati u [[Slavonija|Slavoniji]] i Hrvatskoj bilo kakav imetak, niti vršiti javnu službu", bilo je propisano (međutim se poslije baš i nije dosljedno provodilo: centralna je država u Hrvatsku dovodila vojni personal u kojem je bilo dosta protestantskih vojnika i časnika). Hrvatsko plemstvo u svojem djelokrugu (političkom i vojničkom) poduzima dalje mjere protiv širenja protestantizma iz susjednih područja Srednje Europe. Car [[Rudolf II.|Rudolf II]]. stoga Hrvatsku 1604. isključuje od područja na kojemu je dopušteno djelovanje protestantskih vjerskih zajednica.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/file/122441|title=OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ U VRIJEME

Kako se Hrvatskom ipak vladalo iz [[Beč|Beča]], koji je bio živo zainteresiran za održavanje vlasti nad dijelovima [[Njemačka|Njemačke]] u kojima se proširio protestantizam, te također za mir u Ugarskoj u kojoj je isto bilo mnogo protestanata, i u Hrvatskoj se sve do [[Tridesetgodišnji rat|Tridesetgodišnjeg rata]] trpjelo ([[tolerancija]] se u ono doba doista shvaćala kao podnošenje onih koji smetaju i koje se netek s mukom podnosi) protestante koji su mahom dolazili iz Ugarske i Njemačke, kao trgovci, obrtnici i vojnici.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/file/14608|title=KATOLIČKA OBNOVA I KONFESIONALNE TOLERANCIJE / NETOLERANCIJE NA ŠIREM PROSTORU TRIPLEXA CONFINIUMA DO OKO 1630. GODINE: PRIMJER GRADA KOPRIVNICE, Croatica Christiana periodica, Vol. 30, No. 57, 2006.|author=Hrvoje Petrić|date=2006|work=|language=|publisher=|accessdate=10. srpnja 2018.}}</ref>

Na crkvenom planu, započeli su u Hrvatskoj važnu aktivnost tada najagilniji crkveni red [[isusovci]], koji 1604. godine otvaraju školu u Dubrovniku, a u Zagreb dolaze 1606., te i ondje već slijedeće godine osnivaju gimnaziju. [[Bartol Kašić]] (koji isusovcomisusovcem postaje u Rimu 1595. godine) piše 1599. godine prvi talijansko-hrvatski rječnik, a 1604. godine u Rimu objavljuje (na latinskom jeziku) prvu gramatiku [[Hrvatski jezik|hrvatskog ("ilirskog") jezika]]. Isusovci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., da bi 1662. godine u Zagrebu otvorili Akademiju sa studijem filozofije i teologije koja poveljom cara [[Leopold I.|Leopolda I.]] (1669.) dobiva sveučilišna prava i povlastice (čime je uspostavljeno Zagrebačko Sveučilište). Djelovanjem dobro obrazovanih svećenika i obrazovanjem mladih u ustanovama pod okriljem Katoličke Crkve, nestaje slika protestantizma kao nekonnekog posebnog nositelja novih ideja; uz to je na Hrvatskoj bližim južnim njemačkim područjima i u Italiji protestantizam ostao bez utjecaja, u velikoj mjeri povodom događaja u [[Tridesetgodišnji rat|tridesetgodišnjem ratu]] je Europom bjesnio između 1618. i 1648.