Kraljevina Ugarska: razlika između inačica

Datoteka:Central europe 1572.png|Obrambene kapetanije u Ugarskoj i Hrvatskoj

Datoteka:Central europe 1683.png|Kraljevina Ugarska (modro) 1683.

</gallery></center>

U siječnju 1699. potpisan je [[mir u Srijemskim Karlovcima]]. Predstavnici država sudionica u ratu ([[Habsburška Monarhija]], [[Osmansko Carstvo]], [[Mletačka Republika]], Poljska i Rusija) ugovorili su mir, uglavnom prema načelu – što tko posjeduje, neka mu i ostane (''uti possidetis, ita possideatis'') . Budući da su tijekom ratovanja Osmanlije bili potisnuti iz Ugarske, [[Erdelj]]a (koji je pripojen Ugarskoj), [[Slavonija|Slavonije]], [[Srijem]]a, Like i Krbave, odredbama mira granica Osmanskog Carstva povučena je na Savu i Unu. Ugarski su velikaši 1703. podigli ustanak na čelu s [[Franjo II. Rakoczy|Ferencom II. Rákóczyjem]]. Ustanak je završio 1711. potpisivanjem Szatmárskog mira, nepovoljnog po Mađare. Uslijedilo je osnivanje [[Ugarsko namjesničko vijeće|Ugarskoga namjesničkog vijeća]] kao vrhovne pravne institucije u Ugarskoj, čime je [[Ugarski sabor]] izgubio na važnosti. Time je u monarhiji napokon trijumfirala politika centralizacije i apsolutizma. Godine 1716. izbio je novi rat protiv Osmanskog Carstva, a do 1718. oslobođena je cijela Ugarska. Pokušaji kralja [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva|Karla III.]] i kraljice [[Marija Terezija|Marije Terezije]] tijekom 18. stoljeća da ugarsko plemstvo podloži poreznim obvezama bili su neuspješni, jer je ugarsko plemstvo uvjetovalo vojnu pomoć monarhiji u ratu neoporezivanjem plemstva. Reforme koje je [[1780-ih]] proveo kralj [[Josip II.]] imale su jako obilježje centralizma i germanizacije, pa ih je u cijelosti odbacilo ugarsko plemstvo. U razdoblju od 1792. do 1848, za vladanja [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franje I.]] i [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinanda V.]], u Ugarskoj je kao i u ostalim dijelovima monarhije, velikim dijelom zbog odjeka [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]], došlo do potpune restauracije feudalnog sustava.