Bošnjački jezik: razlika između inačica

'''Bosanski jezik'''<ref>[http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=8918 Pojam "bosanski jezik" u poglavlju "jezik" članka "Bosna i Hercegovina" u Hrvatskoj enciklopediji], pristupljeno 30. travnja 2014. "Danas su u BiH službeni standardni jezici bosanski, hrvatski i srpski. Hrvatski i srpski ne razlikuju se od jezične prakse u Hrvatskoj i Srbiji. Muslimani Bošnjaci prihvaćaju bos. jezik, kojemu bi zato '''točnije odgovarao naziv bosanski'''</ref><ref>[[Dalibor Brozović]]:[http://hrcak.srce.hr/file/113645 Odnos hrvatskog i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika], [[Jezik (časopis)|Jezik]] br.47, 1999., str. 13 <br>"''Prema tome, Hrvati imaju pravo nazivati jezik svojih susjeda Bošnjaka bosanski. Po najčešćem obrascu da je jezik Francuza francuski, Talijana talijanski, Nijemaca njemački, Rusa ruski, pa onda i Hrvata hrvatski i Srba srpski, i na koncu, '''jezik Bošnjaka bosanski'''.''"</ref><ref>Šimun Musa: [http://hrcak.srce.hr/file/53622 Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini s obzirom na njegov zakonski i stvarni položaj u društvu], <br>"''Pitanje naziva »bosanski jezik« pitanje je koje će sigurno još dugo biti tema polemika, ali je neprijeporno da svaki narod može zvati svoj jezik kako smatra da ga treba zvati (Brozović 1999b:15/16), iako je uobičajeno da se naziv jezika izvodi iz naziva naroda (Nijemci — njemački jezik, Španjolci — španjolski jezik, itd.). Isto tako, svaki narod prevodi naziv stranog jezika na svoj jezik. Tako Slovaci svoj jezik zovu slovenskim, a Hrvati ga prevode kao slovački, Bošnjaci svoj jezik zovu bosanskim, a '''Hrvati ga zovu bosanskim''', itd. Zašto se u hrvatskom prijevodu Ustava Federacije BiH bosanski jezik naziva bosanskim, objasnio je sudac Vrhovnog suda Federacije BiH Mirko Bošković u svom članku pod nazivom Tajnikov doprinos nazivu bosanski jezik objavljenom u glasilu Matice hrvatske iz Mostara, Motrišta, broj VII(1998)"''"</ref><ref> Hrvatski prijevod Ustava Županije posavske (članak 10.), Zapadno-hercegovačke županije (članak 10.), Hercegovačko-neretvanske županije (članak 8.) i Hercegbosanske županije (članak 10.) ispravno upotrebljava naziv »bosanski jezik«. "</ref> (ISO 639-3: [[silcode:bos|bos]]), jezik [[južnoslavenski jezici|zapadne]] podskupine [[južnoslavenski jezici|južnoslavenskih]] jezika kojim se služi oko 2.216.000 ljudi<ref name="Ethnologue-17-izdanje">http://www.ethnologue.com/language/bos ''Ethnologue'', 17. izdanje. Pristupljeno 17. rujna 2013.</ref> na području [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Hrvatska|Hrvatske]], [[Crna Gora|Crne Gore]], [[Kosovo|Kosova]], [[Srbija|Srbije]] i [[Turska|Turske]]. Razvijao se pod utjecajem [[turski jezik|turskoga]] ([[silcode:tur|tur]]), [[Osmanski turski jezik|osmanskoga turskoga]] ([[silcode:ota|ota]]) i arapskoga ([[silcode:arb|arb]]).

=== Odlike bošnjačkogabosanskoga standardnoga jezika ===

Jezik se u nemaloj mjeri oslanja na [[srpski jezik]] ijekavskoga izgovora, poglavito u morfologiji, sintaksi i terminologiji uz obilatu upotrebu [[turcizam|turcizama]]. Jezični spomenici specifično bošnjačkogabosanskoga jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na bilizima ili natpisima na stećcima u 14. i 15. st.) sežu u 16. (možda i 15.) i 17. stoljeće (nakon turske okupacije), u alhamijado književnost štokavsko-ikavskoga i jekavskoga vernakulara, pisanoga na modificiranom arapskoj abecedi (arabica), te u prvi bosanski rječnik, rimovani bosanski-turski glosar "Potur šahidi" Mehmeda Uskufija iz 1631. godine.

Tijekom 19. stoljeća, prvenstveno njegovim koncem, pojavljuje se opsežnije kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Vladavina Austro-Ugarske monarhije dovela je do konačne prevlasti latiničnoga pisma, te do procvata književnosti na bošnjačkombosanskom jeziku koji je u to vrijeme bio znatno bliži hrvatskom nego srpskom jeziku.

U doba obje Jugoslavije službeni je općeporabni jezik u BiH sustavno posrbljivan, što je ostavilo snažnih tragova u jezičnome obliku bošnjačkogabosanskoga jezika. Prevlast latinice nije bila uzdrmana, ali promjene su u jeziku današnje bošnjačke zajednice bile znatne u svim jezikoslovnim područjima. Najuočljivije je pak bilo srbiziranje leksika i znanstveno-strukovnoga nazivlja. U doba Kraljevine Jugoslavije, službenim jezikom je bio srpski i posrbljivanje je išlo svom snagom. Moguća zaustavljanja tog procesa za vrijeme Banovine Hrvatske i za vrijeme NDH, koja su prekratko trajala za ostaviti traga u svakodnevnom govoru. U doba socijalističke Jugoslavije, službeno, "republički jezik" u socijalističkoj BiH je isprva bio ''srpski ili hrvatski'',<ref>Samardžija, Marko. ''Nekoć i nedavno : odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika'', Biblioteka "Dometi", Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002., str. 117., ISBN 953-6066-97-1 {{Citat|... u 63. članku Ustava NR BiH ovako glasi: "Zakoni i drugi opšti propisi Narodne Republike Bosne i Hercegovine objavljuju se na srpskom ili hrvatskom jeziku".<small><small>¹²⁸</small></small>|Samardžija, 2002., 117.}}</ref> te poslije ''[[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]] odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora'',<ref>[[s:sr:Устав Републике Босне и Херцеговине — Пречишћени текст (1993)|Ustav Republike Bosne i Hercegovine]] (Pročišćeni tekst), Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 5/93. od 14. ožujka 1993., URL: http://republikabih.net/content/Ustav_Republike_BiH.pdf</ref> i bio je samo inačicom službenog jezika koji je bio u Srbiji, uz razliku što je latinično pisanje bilo imalo službeni status kao i ćirilica, pa su tako dnevne tiskovine primjerice, izlazile jednom stranicom na latinici, a drugom na ćirilici, odnosno slučaj je bio da su naizmjenice bili latinični i ćirilićni članci u novinama i časopisima.

Raspadom SFRJ i ratom u Bosni i Hercegovini otpočela je konačna standardizacija bošnjačkogabosanskoga jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Halilovića. Odlike su bošnjačkogabosanskoga standardnoga jezika, po propisima tih djela, češća poraba islamskih orijentalizama ("turcizmi") i uvedba fonema "h" u stanovitom broju riječi (lahko, mehko prema lako, meko) kao odraz posebnosti govora Bošnjaka-Muslimana prema današnjem standardnom hrvatskom i srpskom jeziku. Po svojoj fizionomiji bosanski je standard zasnovan na zapadnoj novoštokavštini (što se, katkad, zbog političkih razloga i povezanosti s bošnjačkom nacionalnom zajednicom u Sandžaku marginalizira ili prešućuje); u stilizaciji je nekih rješidaba, prvenstveno, preslovljavanja stranih izraza bliži srpskom nego hrvatskomu jeziku (Kipar, hemija,..), no, generalno izbjegava crkvenoslavizme (opština, sveštenik, ...). Uočljiva je, također, slabija normiranost <!-- možda nije najbolji primjer -->(računar,<ref name="računar">Halilović, Senahid. ''Pravopis bosanskoga jezika'', Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 471. {{citat| računar, ''instr. jd.'' računarom |Halilović, 1996., 471.}}</ref> kompjuter,<ref name="kompjuter">Halilović, Senahid. ''Pravopis bosanskoga jezika'', Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 296. {{citat| kompjuter<br>kompjuterizacija<br>kompjuterski |Halilović, 1996., 296.}}</ref> računalo<ref name="računalo">Halilović, Senahid. ''Pravopis bosanskoga jezika'', Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 471. {{citat| računalo, ''instr. jd.'' računalom |Halilović, 1996., 471.}}</ref>) koja se iskazuje u leksičkoj i pravopisnoj zbrci u bosanskim medijima i tisku.

=== Raširenost bošnjačkogabosanskog jezika ===

{{glavni|Pitanje naziva bošnjačkogbosanskog jezika}}