|
Hrvatski redatelj i scenarist, ponekad producent i glumac.
Osobito se ističu Zlatne medalje za kratki igrani film "Transatlantic" i dugometražni dokumentarni "Živuće fotografije" - Festival jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma Beograd 1982. i 1983.; za dugometražni igrani film "Transatlantic": 4 Zlatne arene - Pula festival 1998., hrvatska kandidatura za nominaciju za nagradu Oscar Academy Award 1998., selekcija za službenu konkurenciju i nominacija za nagradu Golden Ombu na "A" festivalu u Mar del Plati 1999., selekcija za službeni program "A" festivala Moskva 1999. Također se ističe i ugledna nominacija za nagradu Melies d'Or za najbolji europski film fantastike za za cjelovečernji igrani film "Potonulo groblje" - Svjetski festival festivala fantastike Bruxelles 2003.
== Životopis ==
Juran je rođen u Zagrebu, 1942. godine Gimnaziju je završio u Splitu, 1960. Nakon diplomiranja na Ekonomskom fakultetu, 1964., odlazi u Pariz gdje diplomira na Studiju dramskih umjetnosti Charles Dullin u Théâtre National Populaire, 1968., te stažira kod slavnog Lee Strasberga, direktora Actor’s Studija iz New Yorka. Za vrijeme studija nastupa kao glumac i asistira (Histoire du Cinema Francais, izdanje povodom 100. obljetnice francuske kinematografije, Maurice Bessy, Raymond Chirat, Andre Bernard - Skraćeni prikaz od 1966. – 1970.,M. Juran- strana 320 - Pygmalion, 1992.) redateljima: - Med Hondou, koji je na Toronto festivalu - 2016 predstavljen cjelokupnom retrospektivom njegova opusa kao "jedan od najvažnijih živućih svjetskih redatelja - ocem modernog filma" (film "Soleil 0", 1969 – u selekciji festivala Cannes - Tjedan kritike, New York, Locarno - Zlatni leopard, Berlin, 1970.). - Michael Cacoyannisu (kazalište T.N.P. – "Les Troyennes" J.P. Sartrea, 1965.) - Abel Ganceu (tv serijal "Valmy" -O.R.T.F., 1967.).
Nakon povratka u Hrvatsku, Juran započinje karijeru na državnoj televiziji. Od 1973. stvorio je više od 200 filmova i televizijskih serija različitih vrsta i žanrova (Zadnja pošta Zagreb, Zagrebulje, Pozdrav iz Zagreba, Zagrebački panopticum, Prizori iz prošlog stoljeća, Dan šarenih oblaka rođenih iz mora – James Joyce u Puli, Hrvati i Amerika itd), počesto uz scenarističku suradnju knjževnika Zvonimira Milčeca: od pogleda na kozmopolitski rodni grad Zagreb u kontekstu fenomena grada, "najvećeg ljudskog pronalaska", pulsiranju gradskog života hrvatske metropole, sve do - posebnog doprinosa na medijskom oživljavanju zatomnjenih i pomalo ugašenih gradskih senzibiliteta njegovog djetinstva i pritajenih nekonformističkih pojava u knjževnosti, povijesti, filmu, jazzu i rocku, "vanjskim simptomima načina življenja fantastike svakodnevnice". Snimao je prepoznatljivim rukopisom, jedino realno mogućim obzirom na vrijeme i kontrolu tabu tema, u stilu "commedia dell'arte all'improviso", adaptirajući pisane ili životne storije Zagreba i Hrvatske (počesto sa slavnim glumačkim imenima kao što su Ena Begović, Relja Bašić, Božidar Orešković, Željko Vukmirica, Ivo Gregurević, Sven Lasta, Tomislav Martić, Filip Šovagović, Slavko Juraga, Boris Svrtan, Mladen Crnobrnja) - osebujnim prožimanjem snimljenih kadrova fikcije i faktološke autentične-arhivske filmske građe.
== Filmovi ==
Juran realizira 1988. svoj prvi cjelovečernji igrani film "Trideset konja" po scenariju Ive Brešana, a prema istoimenoj noveli Vjekoslava Kaleba, britku komediju s nizom popularnih glumaca (Boris Dvornik, Josip Genda, Sven Lasta, Milena Dravić, Milan Štrljić) koja denuncira pljačku nacionalizacije. “Brešan je u skladu sa "zahvalnim prvim posleratnim godinama i humorističkim ambicijama napravio laku priču o razvlašćenima i povlašćenima, pri čemu je reditelj Mladen Juran najviše vodio računa o karakterizaciji likova. Upravo u likovima, odnosno glumcima, bilo je i najviše draži." - V. Lazarević (Politika)- "Naravno, samo naivan čovek bi pomislio da su to bile zgode koje nisu imale nikakve posledice, već samo uzrok.”, tako je o filmu pisao tadašnji hrabri tisak, a posljedice su bile tipične za totalitarni sustav - zatajivanje filma.
Tijekom domovinskog rata, 1993., nastaje "I dok je srca, bit će i Kroacije - A.G. Matoš", po vlastitom scenariju, retrospekcija uzbudljive životne avanture, morala, politike, kulture, ljubavi i britkih misli govore glamurozno, intrigantno i zahtjevno o nama danas više nego ikada. Još jedne "Zgode s posledicama", 1994., sa istovjetnim posljedicama, uza likufilm KositrenogKositreno srcasrce, po scenariju Nenada Marjanovića Zulima, psihološke ratne drame dvojice protagonista rock generacije: Vidre (Slavko Juraga), invalida domovinskog rata i Žaca (Filip Šovagović), uspješnog poslovnog čovjeka u punini ikonografije Profitera.
Juranov kratki igrani film Transatlantic, 1981. – "Nadrealističan prikaz tragične sudbine hrvatskog iseljenika" - pisao je Dražen Movre u prvoj Filmskoj enciklopediji. Branko Belan, jedan od najvećih filmskih autoriteta u Juranu je nalazio "Osjećaj za značenja: izvrsnu atmosferu, inteligentno i moderno shvaćanje sintagme." - Miro Modrinić: "Juran je rekonstruirao jednu sudbinu naše ekonomske emigracije s mnogo topline, u lijepo oslikanoj atmosferi stare Austrije o kojoj naš film nije dosad rekao gotovo ništa." - Milutin Čolić: "Film sumorne atmosfere i smirene a jake emocije..." – Ivan Starčević: "... možete jednoglasno sa mnom zaključiti da je jugoslavenska kinematografija (Transatlantic je trebao biti dugometražni film) u Mladenu Juranu dobila režisera velike senzibilnosti i vizualne kulture".
Bio je to izuzetno uspješan film, nagrađen Zlatnom medaljom na festivalu u Beogradu 1982., prodavan u distribucijama u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, po anketi filmskih kritičara od 1988. godine jedan od ponajboljih hrvatskih i jugoslavenskih kratkih igranih filmova uopće. I prije i nakon što je realizirao taj emigrantski kratki film u originalnoj glumačkoj performansi danas kultnih umjetnika konceptualista (Dalibor Martinis i Vladimir Dodig Trokut), u kombinaciji s glumačkom legendom Svenom Lastom - Juran je pokušavao napraviti cjelovečernji igrani film s istom tabu temom emigracije, no tu će ideju ostvariti tek nakon pada komunizma.
U samostalnoj Hrvatskoj, 1998., Juran konačno realizira cjelovečernji "Transatlantic", po vlastitom scenariju i u suradnji Mate Matišića i Božidara Violića, koji potvrđuje "vizuelnu kulturu, osjećaj za uvjerljivu sumornu atmosferu, metafizički doživljaj prostora, snagu slike i moć čistog filma, osebujnu kompoziciju kadra, stil dostojan sjećanja na Sergija Leonea, bogatog intelektualnog i umjetničkog nasljedstva..." - filmski kritičari: Ivan Starčević, Janko Heidl, Rodrigo Carlos Sabio, Magella Blinksell... (...) "…kao da se nadovezuje na tradiciju hrvatskog romana, na onu u kojoj se realističke komponente prepliću s romantičarskim, atraktivnim (npr. Šenoa, Kovačić, Aralica), s tematikom koja se u nas iznova aktualizira i koja ima vrlo suvremene reference" - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. "Filmski ep o imigraciji, korjenima, Hrvatskoj, Novome svijetu (Americi), organiziranome kriminalu,emigraciji, ljubavi, samoći, sudbi, egzistencijalnim kotama svačijeg života, bio on monumentalan, ili pak, tek običan, ništavan, ali, ipak, ljudski. Ova tabu-tema (emigracija, "ustaška" dijaspora i "domobransko domoljublje", ex-Titova Jugoslavija) hrvatske kulture sjajno je realizirana u žanru društveno-psihološke drame s elementima melodrame, te kriminalističkog i pustolovnog filma. Ovaj "michaelciminovski" filmski oratorij režirao je Mladen Juran, koji potpisuje i scenarij" - o filmu je pisao kritičar R.G.Tilly. Cjelovečernji Transatlantic, ponovno s glumačkim performansama spomenutih konceptualista i nizom izvanrednih svjetskih glumaca: - od australske dive hrvatskog podrijetla Melite Jurišić (koprotagonistica najboljeg svjetskog filma 2015. po Fripesci kritičarima - Mad Max: Fury Road), Filipa Šovagovića , Borisa Dvornika, Alena Liverića, Relje Bašića, Ive Gregurevića, Matije Prskalo - do gostujućeg off glasa jednog Martina Sheena - uz liričnu glazbenu pratnju songa i teme filma Nenad Bacha (Can We Go Higher? – sa Vince Welnickom iz rock grupe The Greateful Dead), svjetski je prihvaćen kao rijetko koji hrvatski film, dobitnik 4 Zlatne arene na festivalu u Puli 1998. i nagrade Kodak , rekordno gledan na Hrvatskoj televiziji (do 2016. sveukupno preko 5 i pol milijuna gledatelja!) i videu, selekcioniran kao prvi film samostalne Hrvatske u službenoj konkurenciji jednog od sedam priznatih svjetskih festivala "A" kategorije - nominacija Golden Ombu, Mar del Plata 1999. gdje ga je na samom otvorenju festivala i u festivalskoj distribuciji u Argentini gledalo preko 30.000 gledatelja - selekcioniran za službeni program još jednog festivala "A" kategorije - Moskva 1999. Uspješno je bio predstavljen kao hrvatski kandididat za Oscara - za najbolji strani film za 1998., po prikazivanju u kinima Los Angelesa i, prema reakcijama akademičara, slavnih filmaša Hollywooda i hrvatskog iseljeništva, stekao dobru poziciju za nominaciju za najveću filmsku nagradu, te sjajne komplimente Varietya svojim "superiornim izgledom".
Cjelovečernji igrani film "Potonulo groblje", 2002. - po romanu Gorana Tribusona, nadrealistički je prikaz, ovaj put ratne katastrofe u Hrvatskoj devedesetih: "Horror Mladena Jurana Potonulo groblje koji je osvojio Sci-Fi festival u Bruxellesu portretira sredovječnog čovjeka koji se vraća u svoj grad dugo godina poslije lutanja Europom u potrazi za unutarnjim mirom (...) ...razvoj drame, nadograđen elementima trilera i povremenim komičnim ili grotesknim situacijama. Redatelj vodi film izvanrednim osjećajem za ritam, rafiniranim okom za detalj, stvarajući istinske karaktere. Unatoč provokativnoj temi radi se o neospornoj kvaliteti. " - Andre Deutsch, Variety, 2004. "Radi se o vrlo ambicioznom projektu, zatim o vrlo originalnom projektu jer se priča ne kreće u krugu tehnoloških (npr. elektronskih) dometa kao današnja fantastika, jer je to fantastika «duševnoga» i, napokon, jer je originalna, čak vrlo originalna, predstavlja doprinos trendu fantastičkoga u razmjerima znatno širima od Hrvatske". - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. O filmu «osebujne atmosfere, stravičnog ugođaja, u miljeu emigranata povratnika u katastrofičnoj domovinskoj, post totalitalističnoj situaciji devedestih, modernom i demonskom vremenu svakojakih katarza - u stilu ponajboljih američkih noir filmova» - pisali su filmski kritičari [[Mate Ćurić]], Bruno Kragić, Frank Lafond... Uz tankoćutnu interpretaciju Svena Medvešeka i Barbare Nole, te scenarističku i glumačku suradnju oskarevca Jiri Menzela, film je bio nominiran za Melies d'Or Award - najbolji europski film fantastike - Bruxelles 2003.
Vjeran ponajviše temama korijena i emigracije , Mladen Juran je, još 1982., realizirao cjelovečernji dokumentarac o pionirskoj povijesti hrvatske kinematografije "Živuće fotografije", s tada nikad viđenim prvim filmskim snimkama Hrvatske, izdvojen od uvaženih teoretičara filma (prof dr sc Peterlić, dr sc Kukuljica) kao "izuzetan kulturni iskorak koji je stvorio svijest o povijesti hrvatske kinematografije, a zbog inovativnosti bio višestruko nagrađivan, zaslužan za uspostavu nove perspektive o povijesti filma u Hrvatskoj i utjecaju obrazovanja budućih hrvatskih filmskih autora i filmske znanosti.", Zlatna medalja, Beograd, 1984. Projekt bez presedana, jer će četvrt stoljeća kasnije, 2006. i 2008., dobiti nastavke trilogije Živuće fotografije 2 i 3.
U jeku I. svjetskog rata (1916.) nadrealisti André Breton i Jacques Vaché obilazili su kina u svakom gledajući desetak minuta filma. Tako su "izmislili" montažu (vrijeme između dva kina – rez) i proizvodili mentalne kolaž filmove. Godine 2016./17., u 100. obljetnici prvog hrvatskog zagrebačkog igranog filma "Brcko u Zagrebu", Juran realizira dugometražni igrani kolaž film s dokumentarnim elementima o "teroru zaborava" autentičnog iskona hrvatske kinematografije "Sindrom Halla, začetak hrvatskog profesionalnog filma - rođenog da umre", s Reljom Bašićem i Enom Begović - kolaž njegovih autorskih nijemih igranih filmova u jednoj novoj originalnoj cjelini-organizmu, snimljenih u indoktriniranoj tišini dvadesetog stoljeća, uz remake prvog igranog filma snimljenog u Hrvatskoj "Napad na Narodnu banku u Rijeci, 1909.". Hrvatska filmska ikona Relja Bašić, allias "gospon Fulir", sada "El Pi" - Lujo Pipić, vođen je faustovskom idejom da vrati mladost, polazeći od činjenice da za gledatelja svaki film (Vražji izum) predstavlja – sada. El Pi sanja long play filmove u tradiciji prvih hrvatskih igranih filmova, nestalih i prepuštenih teroru zaborava, koje je snimio prvi hrvatski profesionalni snimatelj Josip Halla, čije je ime također nestalo u indoktriniranoj tišini dvadesetog stoljeća.
Kazalištu se Juran vraća, 1996./1997. Pjesnikovom kobi, dramom identiteta o pjesniku Petru Preradoviću, austrijskom časniku koji je zaboravio maternji jezik i bavio se spiritualizmom.
|
