Pavao VI.: razlika između inačica

| slika = Paolovi.jpg

| slika_širina = 250px

| papa_od = [[21. lipnja]] [[1963.]]

| papa_do = [[6. kolovoza]] [[1978.]]

}}

 

 

[[Datoteka:MontiniMay291920.jpg|left|mini|200px|Mladi Giovanni Battista Montini 1920.]]

Giovanni Battista rodio se [[26. rujna]] [[1897.]] kao drugo dijete u obitelji mjesnih plemića. Njegov otac George Montini i majka Giuditta, rođena Alghisi, imali su još dva sina Ludovica i Francisca. Giovanni je kao dječak bio sramežljiv i vrlo osjetljivog zdravlja. Njegova nesigurnost i hipersenzibilnost pratit će ga kroz cijeli život i nikada ih neće u potpunosti uspjeti sakriti pred ljudima. Ali to ga neće spriječiti da postane papa. Osnovno orazovanje završio je u isusovačkoj školi u Bresciji. Nakon redovnog školovanja s devetnaest godina odlazi u sjemenište, a za svećenika je zaređen u Bresciji [[29. svibnja]] [[1920.]] Nastavlja studij teologije i prava u [[Rim]]u, na Papinskom sveučilištu Gregoriana i Papinskoj akademiji za obrazovanje diplomata (Accademia dei Nobili Ecclesiastici).

Godine [[1923.]] papa [[Pio XI.]] šalje ga u službu pri nuncijaturi u [[Varšava|Varšavi]], ali zbog zdravstvenih razloga brzo napušta tu dužnost. Nakon toga radi u Državnom tajništvu za vrijeme kardinala Gasparrija, a od [[1931.]] predaje na Akademiji povijest diplomacije. Od [[1937.]] postaje bliski suradnik državnog tajnika kardinala Eugenija Pacellija. Kada je kardinal Pacelli [[1939.]] izabran za papu [[Pio XII.|Pia XII.]], Montini nastavlja usku suradnju sa njim. Godine [[1954.]] papa Pio XII. imenuje ga [[Milano|milanskim]] [[nadbiskup]]om, a četiri godine kasnije papa [[Ivan XXIII.]] imenuje ga i [[kardinal]]om. U listopadu [[1962.]] s radom započinje [[Drugi vatikanski sabor]]. Iako papa Ivan XXIII. nije imao konkretan program za rad [[Ekumenski sabor|Sabora]] (Koncila), Papa je želio, kako je rekao, u Crkvi provesti "''aggiornamento''", tj. posadašnjenje. U tu koncepcijsku zbrku red je unio kardinal Montini koji je na jedanaest stranica pisanih rukom predložio jasnu liniju, sadržajno i organizacijski, te dobio potporu većine biskupa, čime je bila osigurana budućnost Koncila.

 

Osam mjeseci kasnije umro je papa Ivan XXIII. Od samog početka Montini je "''papabile''", najizgledniji kandidat. Na [[konklava]]ma je sudjelovalo 80 kardinala, što je tada predstavljalo najveći broj izbornika u povijesti Crkve. U petom krugu glasovanja [[21. lipnja]] [[1963.]] Giovanni Battista Montini izabran je za 262. nasljednika [[Sveti Petar|apostola Petra]]. Uzima si ime Pavao po uzoru na [[Sveti Pavao|apostola Pavla]].

 

[[Datoteka:Second Vatican Council by Lothar Wolleh 001.jpg|left|mini|300px|Papa Pavao VI. za vrijeme trajanja Drugog vatikanskog koncila]]

Na početku svoga pontifikata papa Pavao VI. postavio je sebi četiri cilja: nastavak Koncila; razgovore o sjedinjenju s [[pravoslavlje|Istočnom Crkvom]]; otvoreniji pristup prema kršćanskim crkvama na Zapadu i otvaranje Crkve prema modernom svijetu. Tako je i bilo. Brojni Papini tekstovi objavljeni od [[1963.]], govori i pozdravni govori, te njegova putovanja po svijetu imali su uvijek za glavni cilj neku od tih točaka. Bio je posljednji papa koji je krunjen [[tijara|tijarom]]. Značajno je reducirao ceremonije, pa je čak i tijaru, koju je dobio na poklon, prodao u korist siromaha. Bio je prvi papa koji je putovao po svijetu. Samo pola godine nakon izbora, otputovao je u [[Sveta zemlja|Svetu zemlju]]. Želio je hodočastiti na mjesta kuda je [[Isus]] hodao. U prosincu [[1964.]] Papa hodočasti u [[Indija|Indiju]] i bez zadrške posvećuje se borbi protiv siromaštva u [[Treći svijet|Trećem svijetu]], i pri tom opominje bogate industrijske nacije zbog nesolidarnosti sa siromašnima. Godinu dana kasnije, poglavar Rimokatoličke Crkve prvi puta stupa na tlo »Novoga svijeta«. Papa je u [[New York]]u, u [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenim narodima]], gdje je održao govor o svjetskom miru.

Na općoj audijenciji [[31. srpnja]] [[1968.]] Papa je rekao: "Moramo priznati da smo zbog tog osjećaja i mi duhovno nemalo patili. Nikad nismo tako teško osjećali težinu svoje službe, kao u ovoj stvari". Protiv enciklike prosvjedovalo se u cijelom svijetu. Dok su u [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]] pozdravili papinu encikliku, u [[Njemačka|Njemačkoj]] su ga čak otvoreno pozvali na papino odreknuće. Crkva se našla u krizi. "Vjerovalo se – rekao je papa – da će nakon Koncila zasjati sunce. No, navukli su se tamni oblaci. Oblaci, oluje, postoje sumnje, nesigurnost, nemir, nezadovoljstvo, sukobljavanja. Kako se to moglo dogoditi?" Papa je nastojao naći put ravnoteže između tradicije i reforme. Pri tome se našao između dvije sukobljene strane. Za jedne je bio otišao previše daleko, a za druge nedovoljno daleko. Zaokupljen svim tim pritiscima na godišnjicu svoga izbora [[1972.]], pred mnoštvom hodočasnika, u prepunoj novoj dvorani koju je za te prilike dao sagraditi (danas [[Dvorana Pavla VI.]]), rekao je: "Danas na ovaj osobit dan iznimno bismo trebali govoriti o Našoj osobi. Iako nije uobičajeno da govorimo o Našoj osobi... Tada Nam se činilo kao da Nas je svladao neobičan događaj koji je gotovo nadilazio snagu Naše volje. No, nikada Nismo, ni u najmanjoj mjeri željeli, ili možda čak pospješivali Svoj izbor..." Papa nastavlja putovati. Na jednom putovanju u prosincu [[1970.]] na [[Filipini|Filipine]], na Papu je izvršen neuspjeli pokušaj atentata. Godine [[1971.]] Papa određuje starosnu granicu od 75 godina u kojoj biskupi moraju napustiti aktivnu službu, te da kardinali stariji od 80 godina ne mogu birati novoga papu. Pavao VI. značajno je proširio, i što je značajnije internacionalizirao [[Kardinal|Kardinalski zbor]]. Odredio je da u konklavama ne smije biti više od 120 kardinala.

 

 

==Vidi još==

 

== Izvori ==

 

 

{{pape}}