Talijanizacija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
[[Slika:Fascist italianization.jpg|thumb|Plakat iz [[Vodnjan]]a, u izdanju Nacionalne [[Fašizam|fašističke]] partije (tal. P.N.F. - Partito Nazionale Fascista), gdje se pod prijetnjom "uvjerljivih metoda" zabranjuje uporaba "slavenskog" jezika na javnom mjestu. Kao "nositelj vlasti" koja proglašuje zabranu potpisani su "skvadristi", tj. lokalni fašisti]]'''Talijanizacija''' ili '''potalijančivanje''' označava proces kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u nekog ili nešto potpuno talijansko. Talijanizacija može biti dobrovoljna i/ili nasilna. Prisilna talijanizacija se provodila uvođenjem [[talijanski jezik|talijanskog]] jezika i [[kultura|kulture]] u teritorijama koje su bile [[okupacija|okupirane]] od strane talijanske države.
U Hrvatskoj
Vrlo jaka talijanizacija provođena je i u nekim drugim zemljama, na primjer u [[Slovenija|Sloveniji]] i [[Južni Tirol|Južnom Tirolu]].
== Talijanizacija u 19. stoljeću ==
U doba venecijanske vladavine nisu državne vlasti poduzimale mjere radi talijanizacije stanovništva u Istri i Dalmaciji. Hrvatska područja pod vlašću [[Mletačka Republika|Venecije]] bila su osobito važna u razvoju hrvatske kulture - pa tako razvoj hrvatske književnosti u velikoj mjeri možemo pripisati Hrvatima koji su bili mletački podanici i koji su svoje knjige tiskali u Mlecima: od [[Hanibal Lucić|Hanibala Lucića]] u 15. do [[Marko Marulić|Marka Marulića]] u 16. i [[Andrija Kačić Miošić|Andrije Kačića Miošića]] u 18. stoljeću; slično je bilo i s drugim umjetnostima.
Ubrzo nakon pada Venecije, 1806. godine generalni upravitelj Dalmacije u sklopu [[Ilirske pokrajine|Ilirskih pokrajina]] Vincenzo Dandolo (inače Venecijanac), u svojem godišnjem izvješću Napoleonu savjetuje ukidanje školovanja na "ilirskom" jeziku u sjemeništima u Zadru, Slitu i Preku kod Omiša, radi uvođenja poduke na talijanskom jeziku. U narednom razdoblju Dandolo osniva u Zadru talijanski licej, te diljem Dalmacije sedam gimnazija, kao i devetnaest muških i četrnaest ženskih škola - sve do jedne na talijanskom jeziku.<ref>L.Šimunković, Plurilinguismo in Dalmazia durante il dominio francese, in AA.VV., Napoleone e l'Adriatico, Ancona, Istituto per le relazioni adriatiche e l'Oriente mediterraneo, 1999., str. 159-162</ref>.
Ovakve aktivnosti nastavljaju se promjenjivim tempom i kasnije tijekom 19. stoljeća, nakon što Istra i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a [[Nacionalizam|nacionalističke]] ideje kakve prepoznajemo kod Napoleonovog providura Dandola postaju općeraširene u Europi, osobito među političkim [[Liberalizam|liberalima]]. Talijanizacija se provodila uz ideju da je posrijedi svojevrsno darivanje "naprednije" talijanske kulture i "ljepšeg" talijanskog jezika, uz stvaranje animoziteta prema Hrvatima iz drugih krajeva (koji da su "furešti", tj. stranci - dok su lokalni Talijani naprotiv "domaći"; među lokalnim Talijanima se
Djelovanje [[Narodna stranka|Narodne stranke]] je u Dalmaciji uspjela onemogućiti djelovanje [[Autonomaši|talijanaša]], te opada i uporaba talijanskog jezika: od većim mjesta on se koristio još u Zadru, Trogiru i donekle Splitu. Na popisu stanovništva 1890. godine bilježi se u Dalmaciji 16 tisuća stanovnika kojima je primarni jezik talijanski, koji broj do 1910. godine skromno raste na 18 tisuća.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Peričić|first=Šime|authorlink=|coauthors=|title=O BROJU TALIJANA/TALIJANAŠA U DALMACIJI XIX. STOLJEĆA|url=file:///C:/Users/DARIO/Documents/16_Pericic_327_355.pdf|date=19. prosinca 2002.|year=|month=|journal=Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru|volume=45/2003.|issue=|pages=327–355.|id=|accessdate=6. kolovoza 2018.}}</ref>
U Istri, međutim, Narodna stranka ima slabiji uspjeh, te talijanski liberali kontroliraju lokalne samouprave koje onemogućavaju osnivanje hrvatskih škola sve do kraja 19. stoljeća; čak i tada je osnivanje i djelovanju prvih sedamdesetak škola na hrvatskom jeziku bilo moguće tek privatnim donacijama prikupljanima u drugim dijelovima Hrvatske,
Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, u gradove u Istri se doseljava novo stanovništvo
Tako je pred [[Prvi svjetski rat|I. svjetski rat]] u Istri bilo oko jedna trećina stanovništva, kojega se moglo popisati kao one kojima talijanski jezik glavni jezik komunikacije.<ref>{{Citiranje knjige|title=op. cit., str. 649|author=Žerjavić|authorlink=|coauthors=|origdate=|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=|language=|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=6. kolovoz 2018.|isbn=|id=}}</ref> Valja ipak opaziti da se u austrijskim popisima nije registrirala [[dvojezičnost]], koja je u Istri bila raširena kako u ono doba, tako sve do danas: dvojezične osobe su na tim popisima u pravilu bili registriralni kao govornici talijanskog jezika, kao uglednijega.
Redak 37:
Nije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje; Radetić navodi primjere na području [[Baderna|Baderne]] - njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. god. emigrirao za Jugoslaviju - u kontekstu protuslavenskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, a u nekoliko kilometara dalekim selima [[Pajari|Pajarima]] su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, spalili su fašisti župni ured u nekoliko kilometara dalekoj [[Kringa|Kringi]] i teško zlostavljali župnika [[Božo Milanović|Božu Milanovića]]. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora a čitavo (manje) selo [[Heraki]] (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.''<ref>Ernest Radetić, isto, str. 285 - 288</ref>
Neprijateljski raspoložene državne vlasti su hrvatske seljake istodobno lišile pučkih štedionica i seoskih zadruga koje su na tržište iznosile njihove proizvode, te vrlo povećale porezni pritisak: 1925. godine piše tršćanski dnevnik "Piccolo" da je na Pazinštini 60 posto poreznih obveznika pod ovrhom, te im se plijeni stoka i namještaj; u nekim mjestima Istre ima do 90% poreznih obveznika pod ovrhama. Samo u osobito teškoj 1932. godini je na Poreštini završilo u stečaju (dakle, na generalnoj ovrsi cjelokupnog imanja) oko 600 od ukupno 3000 poreznih obveznika, a broj radne stoke (volova za oranje) na selima tog dijela Istre je od 1928. do 1932. god. uslijed učestalih ovrha pao sa 9.981 na 4.113 glava.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 281 - 283</ref> Onima koji su surađivali s vlastima, život je bio bolji: fašistički režim se prilično brinuo za radnike i niže službenike, te je mogućnost zaposlenja u cestariji ili pošti izgledala kao san za sinove iz oskudicom pritisnutih seljačkih obitelji. Drugi se iseljavaju - u Hrvatsku ili prekomorske zemlje. Osobito je mnogo bilo iseljavanja za tada vrlo prosperitetnu Argentinu:
U isto vrijeme državne vlasti potiču doseljavanje Talijana u Istru, što uspijeva npr. u novosagrađenom rudarskom gradiću [[Raša (općina)|Raša]] ("Arsia") kod Labina, ali i drugdje gdje velike državne investicije otvaraju radna mjesta.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 284 - 285</ref> U obližnjoj Rijeci 1922. godine otkaze na radnim mjestima u javnim poduzećima dobiva 1500 "
Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. ''Antončić'' je pretvoreno u ''Antoncich'' ). U drugoj fazi, koja je počela [[1926.]], također su značajno talijanizirali imena (primjerice ''Antoncich'' je tada pretvoren u ''Antonelli''),[[ 7. travnja]] [[1927.]] u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.<ref>[[Dubravko Jelčić]], 100 krvavih godina, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., str. 31</ref> To je bio zloglasni zakon o zabrani "smiješnih" slavenskih imena.<ref>Mezulić,Hrvoje;Jelić, Roman: ''[O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943.: nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta /]''</ref> U već uznapredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.
| |||