Politika novoga kursa: razlika između inačica

 

Odlučujuća inicijativa u pokretanju politike »novoga kursa« krenula je iz Dalmacije, gdje su [[Hrvatska stranka (1905.)|Hrvatska stranka]], [[Srpska narodna stranka u Primorju|Srpska stranka]] i [[Autonomaši|Talijanska stranka]] otpočele čvrstu suradnju, potaknute teškim gospodarskim prilikama u Dalmaciji (posljedice vinske klauzule 1891.) i pod prijetnjom prodora njemačkog kapitala na Istok ([[Drang nach Osten]]), što ga je potpomogao bečki dvor. Izravan povod njihovu zajedničkom istupu bio je prijedlog dalmatinskog namjesnika [[Erazmo Handel|Erazma Handela]], predložen [[dalmatinski sabor|Dalmatinskomu saboru]] 1903., o uvođenju njemačkog jezika kao uredovnoga jezika u Dalmaciji, što se moglo protumačiti kao potpora politici [[Drang nach Osten|njemačkog prodora]] na [[Balkan]]. Tada su dalmatinski politički prvaci prvi put jasno iskazali osnovnu zamisao politike »novoga kursa«, kojoj je cilj bio, postupno i u suradnji s ostalim narodima (Mađarima i Talijanima) ugroženima od njemačkog ekspanzionizma, ostvariti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, postići reviziju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] radi ostvarenja financijske samostalnosti Hrvatske, a u daljnjoj perspektivi djelovati [[južnoslavenska ideja|u smjeru stvaranja]] samostalne južnoslavenske države. I dok su dalmatinski političari postavili svoje zahtjeve videći najveću opasnost u politici Beča, oporbene snage u [[Trojednica|banskoj Hrvatskoj]] bile su usmjerene protiv politike madžarske vlade, koja je priječila financijsku samostalnost Hrvatske.