<!-- Ne bi bilo lose spomenuti i zlocine Nasera Orlica ? -->
U drugoj polovici 1991. godine bilo je očigledno da su velikosrpski nacionalisti pripremili agresiju na Bosnu i Podrinje, s ciljem da, na [[Velika Srbija|velikodržavnom konceptu Srbije]], zauzmu cijelu Bosnu i Hercegovinu i silom je pripoje [[Srbija|Srbiji]] te biološki i duhovno istrijebe [[Bošnjaci|Bošnjake]]. U ljeto [[1992]]. jedinice [[JNA|Jugoslovenske narodne armije]], kojima je zapovijedano iz [[Beograd]]a, zatim oružane jedinice [[Arkan]]a, Mauzera i drugih zločinaca, zajedno sa srpskim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine, okupirale su Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada okolnih naselja protjerano je dvadeset tisuća Bošnjaka. Nakon što je Pokret otpora zaživio i u okolnim naseljima uspostavljena obrana, srpski okupator je prisiljen da se povuče iz Srebrenice. Do kraja godine srpske jedinice nastojale su u više navrata da ponovo zauzmu Srebrenicu, ali bezuspješno. Početkom 1993. teritorij između [[Zvornik]]a i Srebrenice definitivno je pao u srpske ruke, a najveći broj stanovnika s tog prostora sklonio se u Srebrenicu. Tih dana kada je potpisana demilitarizacija Srebrenice i Rezolucijom Vijeća sigurnosti [[UN|Ujedinjenih naroda]] prostor stavljen pod zaštitu međunarodnih snaga ([[UNPROFOR]]-a), u Srebrenici se zateklo preko 40.000 stanovnika, ili pet puta više nego je živjelo do početka agresije. Tada započinju neviđene patnje stanovništva. Iako su Ujedinjeni narodi formalno štitile Srebrenicu, u "zaštićenoj zoni" Bošnjaci su svakodnevno ubijani od granata koje su srpske jedinice upućivale na grad iz teškog oružja. Permanentna glad obilježila je život u Srebrenici sve do kraja lipnja 1995., kada su započeli iznenadni i žestoki napadi na Srebrenicu, "zaštićenu zonu" Ujedinjenih nacija.
