Wikipedija

O upravljanju Carstvom: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m uklonjena promjena suradnika 89.164.187.174 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika El hombre
Oznaka: brzo uklanjanje
nekoliko sitnica
Redak 38:
==Rukopisi==
 
Izvornik nije sačuvan, a najstariji prijepis potječe s kraja 11. stoljeća. Taj rukopis se u znanstvenoj literaturi označava slovom '''P''' (skraćeno od ''Codex Parisinus gr. 2009''). OnNjega je [[1509]]. godine prepisanprepisao od strane AntonijaAntonio EparchusaEparchus. Ovaj prijepis označava se kao '''V''' (''Codex Vaticanus-Palatinus gr. 126'') i popraćen je opaskama kasnijih čitatelja na latinskom i grčkom. Treća kopija, '''F''' (''Codex Parisinus gr. 2967'') prijepis je rukopisa '''V'''. Konačno, četvrti i nedovršeni rukopis je '''M''' (Codex Mutinensis gr. 179), prijepis rukopisa '''P''', učinjen od Andrije Darmarija između [[1560]]. and [[1586]]. godine. Rukopisi '''P''' i '''F''' čuvaju se u ''Bibliothèque Nationale'' u [[Pariz]]u, rukopis '''V''' u [[vatikan]]skoj knjižnici, a rukopis '''M''' u [[Modena|Modeni]].<ref>Moravcsik, Gyula i Romilly Jenkins, ''De administrando imperio'', 1967., str. 15-27.</ref>
 
==Osobine==
Redak 44:
Djelo je doduše pisano ''ad usum delphini'', tj. kao uputa sinu i nasljedniku [[Roman II.|Romanu II.]], ali to caru nije bilo jedina svrha. Okružen skupom učenjaka, car je sve svoje vrijeme posvećivao znanstvenom radu. Politički su ga obziri primoravali da prešuti poneku za [[Bizant]] neugodniju vijest, tako da njegova djela nisu uvijek iskrena ni kritički pisana. Careva se težnja za isticanjem uloge Bizanta u povijesti [[južni Slaveni|južnih Slavena]] i napose [[Hrvat]]a očituje u nastojanju da događaje prikaže u što povoljnijem svjetlu po [[Bizant]]. Zato je prema njegovim tvrdnjama, koje je kritika, posve razumljivo, morala odbiti, carstvo imalo i u [[Dolazak Hrvata|doseljenju]] i u [[pokrštenje Hrvata|pokrštavanju Hrvata]] glavnu riječ. Pokušaji da zaobiđe poznatu povijesnu istinu često su dovodili i samoga cara do kontradiktornih vijesti, koje katkad nije ni nastojao izgladiti.<ref name="Klaićka">HercegBosna.org: [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/srp_port.html Porfirogenet, Dukljanin i ostali izvori] − Povijesni izvori poredani kronološki, Nada Klaić o veličini Trpmirove Hrvatske, Porfirogenetovu ''De administrando imperio'', ''Ljetopisu popa dukljanina''.</ref>
 
Kako je uz cara radila čitava skupina obrazovanih ljudi, jer njegov interes nije ograničen samo na [[povijest]], to se vrlo često ne može razabrati što je pisao on sam, a što ljudi oko njega. Međutim, stilska nedotjeranost u ''O upravljanju carstvom'' i često nezavršene rečenice pokazuju da djelo nije doživjelo konačnu redakciju. Zato i djeluje kao skup sabranih vijesti, a ne kao sustavno pisana povijest. Takav se karakter djela može donekle protumacitiprotumačiti izvorima, kojima se car i njegovi pomagači služe.<ref name="Klaićka" />
 
Naime, danas je nakon svestrane analize djela jasno da je osim službenih arhiva i starijih historiografskih djela caru služila i narodna [[tradicija]]. Ona je naročito došla do izražaja [[O upravljanju carstvom#Poglavlja 29-31|u carevu i anonimovu poglavlju o Hrvatima]], u kojem se djelomično oslanjao i na priče iz Balkana odnosno iz Dalmacije. No, car se nije ustručavao bitno izmijeniti narodnu tradiciju i umjesto priče o [[dolazak Hrvata|doseljenju Hrvata]] pod vodstvom petero braće umetnuti cara [[Heraklije|Heraklija]] po čijoj su se tobože zapovijedi naselili [[Hrvati]]. Pored svih nedostataka, ne može se poreći da je ''De administrando imperio'' jedan od najvrijednijih historiografskih bizantskih izvora za [[povijest Hrvata]] do 10. stoljeća, a osobito za bizantsku Dalmaciju do toga vremena. Bez podataka o dolasku Hrvata, ostala bi ta stranica [[hrvatska povijest|hrvatske povijesti]] nepoznata.<ref name="Klaićka" />
Redak 50:
==Sadržaj==
 
''O upravljanju carstvom'' donosi važne podatke za ranu povijest mnogih [[Europa|europskih]] etničkih skupina od kojih su neka svoja imena zadržala do današnjih vremena, dok su druga nestala iz pisanih izvora. Od [[Slaveni|slavenskih]] etničkih skupina, ''O upravljanju carstvom'' donosi podatke o [[Hrvati]]ma, [[Srbi]]ma, [[Neretljani]]ma, [[Zahumlje|Zahumljanima]], [[Travunja]]nima, [[Konavle|Kanalitima]], [[Duklja]]njimanima, Moravljanima i tako dalje, dok od ostalih skupina veliku pozornost posvećuje [[Mađari]]ma i [[Pečenezi]]ma.
 
Spis ''O upravljanju carstvom'' [[Hrvati|Hrvate]] i [[Hrvatska|Hrvatsku]] spominje u više poglavlja. Sam spis je kompilacija raznih podataka, mjestimično proturječnih. Stoga je nejasno što je točno pisao car, a što njegovi suradnici.<ref>Antoljak, Stjepan, ''Izvori za historiju naroda Jugoslavije'', Zadar 1978., str. 9.</ref>. Najvažnije podatke donose 29., 30. i 31. poglavlje. Dio podataka o hrvatskoj povijesti nalazi se u ostalim poglavljima, npr. 13. ili 41.
Redak 74:
=== Poglavlje 29 ===
 
U 29. poglavlju govoreći o bizantskoj [[Dalmacija (rimska provincija)|provinciji Dalmaciji]], car se ne želi ograničiti na oskudne podatke. Stoga je to poglavlje mnogo opsežnije i bogatije povijesnom građom i, što je možda mnogo važnije, car je u prikazu dalmatinske povijesti mnogo iskreniji. I tu se oslanja, čini se, na narodnu tradiciju (npr. za [[Salona|pad Salone]]), pa ako ponegdje u podacima griješi, onda to valja svesti na loše izvore, kojima se služi. Osobito plastičnu sliku pruža carev opis dalmatinskih gradova. Car se za njega tako dobro pripremio i dao da se skupi toliko podataka da je za svaki grad mogao nabrajati najvažnije znamenitosti (osobito o svecima zaštitnicima i o građevinama u gradovima). Nije se mogao odreći etimoloških tumacenjatumačenja imena gradova, ali se u tome ne razlikuje od drugih srednjovjekovnih pisaca.<ref name="Klaićka" />
[[Datoteka:Byzantine-Arab naval struggle.png|mini|[[Arapsko-bizantski ratovi|Arapsko-bizantski ratovi od sredine 7. st.]]]]
U poglavlje o Dalmaciji umetnut je i vrlo opsežan tekst o [[Arapsko-bizantski ratovi|arapsko-bizantskoj borbi]] za južnu Italiju, napose za Bari. Prikazujući politički odnos slavenskih plemena prema [[Bizant]]u u 9. stoljeću, car je bio iskren i priznao je da su se oslobodili bizantske prevlasti i postali samostalni i nezavisni. Jednako je priznao za dalmatinske gradove u tom razdoblju. Na to je nadodao da spomenuta slavenska plemena nemaju arhonte ([[knez]]ove), nego samo starce župane kao i sve druge slavenske zemlje (sklavinije). U suprotnosti s kasnijim podacima o [[pokrštavanje|pokrštenju]] pojedinih plemena, ovdje tvrdi da su se sva ta plemena, koja su do Bazilija I. ostala nekrštena u njegovo vrijeme pokrstila. Tvrdi, štoviše, da im je [[Bazilije I. Makedonac|Bazilije I.]] postavio arhonte, koje su sami željeli i iz porodicaobitelji, koje su sami odabrali.<ref name="Klaićka" />
 
=== Poglavlje 30 ===
Redak 89:
[[Datoteka:02 Ferdinand Quiquerez Dolazak Hrvata k moru.JPG|mini|[[Dolazak Hrvata]] k moru, Ferdo Kikerec]]
U [[Konstantin Porfirogenet|Konstantinovu]] djelu, kojemu su humanisti dali naslov ''De administrando imperio'', povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike [[Bizant|Bizantskoga Carstva]], to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem [[Heraklije]]m (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze [[Hrvat]]a s [[Franci]]ma: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u staroj domovini i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.<ref name="Radoslav">Ivan Supičić (ured.): ''Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture'', AGM, Zagreb, 1997.; Radoslav Katičić - O podrijetlu Hrvata</ref>
U prvoj verzijiinačici potječu Hrvati, koji su došli u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u [[Bijela Hrvatska|velikoj Hrvatskoj]], koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini [[Franačka|Franačke]], te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada pisac to piše, a u drugoj dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od [[Bijela Hrvatska|Bijelih Hrvata]], što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema prvoj verzijiinačici pokrstili su se odmah poslije doseljenja, a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti. Po prvoj verzijiinačici doveo je Hrvate u Dalmaciju [[knez]], a po drugoj sedmero braće, upravo petorica braće i dvije sestre, koji su se odvojili od svojega roda, poveli u Dalmaciju svatko svoj narod, zapravo puk ili vojsku.<ref name="Radoslav" />
 
Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali ima razloga da se pomišlja na to da su im autori različiti, pa bi prva potjecala od samoga [[Konstantin Porfirogenet|cara Konstantina]], a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. Moguće je, međutim, i to da su tu podatci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. Bolje je stoga govoriti o vijestima o doseobi Hrvata u Dalmaciju kakve su kod [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]]. To kazivanje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu ''origo gentis'' (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke, po svemu se čini, nije crpio iz starijih i danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same [[Primorska Hrvatska (kneževina)|zemlje Hrvata]], ili iz najstarijih spisa koji su, i opet oslanjajući se na usmenu predaju, Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsko podrijetlo.<ref name="Radoslav" />
Redak 97:
Proturječnosti u carevu djelu bile su jedan od uzroka da se DAI odbacivao kao izvor za [[Povijest Hrvata|najstariju povijest Hrvata]]. Naime, tako dugo dok se pretpostavljalo da je car autor svih spomenutih glava, proturječnosti su, osobito u podacima o položaju [[Bijela Hrvatska|Bijele Hrvatske]] ili u opisu političkog položaja Bijelih Hrvata u pradomovini, bile tako očite da se carevo djelo odbacivalo kao plod njegove mašte. Tek je podrobnija analiza djela pokazala da je 30. poglavlje uslo u djelo kasnije i da mu autor nije car. Time je otpalo mnogo prigovora carevu djelu. Međutim, kad je i [[Podrijetlo Hrvata|svestrano ispitivanje imena Hrvat]] u českim, ruskim i poljskim izvorima do 11. stoljeća pokazalo da careva [[Bijela Hrvatska]] nije zamišljena zemlja, carev je autoritet ponovo uspostavljen. Otad mu se jedino još zamjeralo da nije ništa znao o naseljavanju Srba, a da je ipak prema [[dolazak Hrvata|hrvatskoj seobi]] sastavio tekst o srpskoj seobi, kao, posve razumljivo, i to da je uveličavao ulogu Bizanta ondje gdje je imao za to najmanje razloga.<ref name="Klaićka" />
 
Osim što je govorio o doseljenju, [[Bijela Hrvatska|pradomovini]] i pokrštenju Hrvata, car je u 31. poglavlju pokušao istaciistaknuti i neke trenutke iz života Hrvata. On tvrdi da Hrvati neće ratovati protiv stranih zemalja jer, je to, kako on tvrdi, posljedica posebne njihove zakletve nekom papi, suvremeniku cara Heraklija, i kasnije, obećanja nekom pobožnom čovjeku po imenu Martinu.<ref>Poslije S. Sakača pokušava i D. Mandić, Pokrstenje Hrvata (Rasprave i prilozi, str. 134. i d.) dokazati da je papa Agaton (678.-681.) sklopio ugovor s Hrvatima 679. god. To misljenje preuzima V. MarkoticMarkotić, Ho ton Hrobaton Theos, str. 15. i d. On nastoji također dokazati da je kraljev "hodočasnik i čudotvorac Martin" suvremenik kneza Trpimira (str. 27. i d. )</ref> Tumačenje o miroljubivosti Hrvata naivno je i vjerojatno posljedica svjesnog careva iskrivljavanja podataka o vrhovnoj političkoj vlasti [[Bizant]]a nad [[Hrvati]]ma od doseljenja do careva vremena. Naime, car nije nipošto slučajno tvrdio da je [[hrvatski knezovi|arhont Hrvata]] od Heraklija podanički podložan romejskom, tj. bizantskom caru, a ne bugarskom arhontu. [[Konstantin Porfirogenet|Car Konstantin]] prema tome gleda na zbivanja ranijih stoljeća sa stajališta svoga doba ili točnije u svjetlu bugarsko-bizantskih odnosa s početka 10. stoljeća. Također da pokaže kako taj bizantski car nije bio neprestano tako slab kao za [[Simeon]]a, on je svjesno pomakao granice Carstva daleko prema zapadu. Zaboravio je da je u istoj glavi tvrdio kako su Hrvati zamijenili [[avari|avarsku]] vlast u Dalmaciji.<ref name="Klaićka" />
također dokazati da je kraljev "hodočasnik i čudotvorac Martin" suvremenik kneza Trpimira (str. 27 i d. )</ref> Tumačenje o miroljubivosti Hrvata naivno je i vjerojatno posljedica svjesnog careva iskrivljavanja podataka o vrhovnoj političkoj vlasti [[Bizant]]a nad [[Hrvati]]ma od doseljenja do careva vremena. Naime, car nije nipošto slučajno tvrdio da je [[hrvatski knezovi|arhont Hrvata]] od Heraklija podanički podložan romejskom, tj. bizantskom caru, a ne bugarskom arhontu. [[Konstantin Porfirogenet|Car Konstantin]] prema tome gleda na zbivanja ranijih stoljeća sa stajališta svoga doba ili točnije u svjetlu bugarsko-bizantskih odnosa s početka 10. stoljeća. Također da pokaže kako taj bizantski car nije bio neprestano tako slab kao za [[Simeon]]a, on je svjesno pomakao granice Carstva daleko prema zapadu. Zaboravio je da je u istoj glavi tvrdio kako su Hrvati zamijenili [[avari|avarsku]] vlast u Dalmaciji.<ref name="Klaićka" />
 
==== Veličina ====
[[Datoteka:Tomislavova Hrvatska.jpg|mini|300px|[[Tomislav]]ovo [[Hrvatsko Kraljevstvo]] i velike pobjede protiv [[Bitka na Dravi 925.|Ugara, na Dravi 925.]], i [[Hrvatsko-bugarska bitka 927. godine|Bugara, u bosanskim planinama 927.]]]]
Međutim, car je i u 31. poglavlju donio nekoliko vrijednih podataka (popis naseljeniha gradova u pokrštenoj Hrvatskoj i broj konjice, pješadijepješaštva i veličinu mornarice u Hrvatskoj) koji se uz kritičku analizu mogu upotrijebiti. Na osnovi carevih podataka o građanskom ratu za [[Krešimir I.|Krešimirova]] sina Miroslava može se, uz pomoć i nekih drugih izvora, uspostaviti vladarska kronologija sredinom 10. stoljeća. [[Pribina]], koji svrgava [[Miroslav]]a s prijestolja prvi je poznati ban u Hrvatskoj. Opisom veličine, geografskog položaja, i vojne snage Hrvatske car završava 31. poglavlje.<ref name="Klaićka" /> Podatak o tome da ''krštena Hrvatska može podići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika'' potaknuo je niz rasprava o realnosti tog broja. Danas prevladava mišljenje, na temelju komparacije s drugim povijesnim vrelima te arheološkim nalazima, da je riječ o pretjeranoj brojci.<ref>Nazor, Ante, ''O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku,'' u: ''Raukarov zbornik'', Zagreb 2005., str. 83.-108.</ref>
 
Problemu broja hrvatskih vojnika u 31. poglavlju spisa ''O upravljanju carstvom'' pristupio je nedavno i srbijanski povjesničar [[Tibor Živković]], koji je na temelju uvida u najstariji rukopis tog teksta doveo u pitanje tradicionalno čitanje Porfirogenetove vijesti. Ukazujući ponajprije na [[paleografija|paleografski]] problem razumijevanja tih podataka, Živković je ponudio i tumačenje kojim navedene brojeve svodi na 3.000 - 4.000 konjanika i 20.000 pješaka.<ref>Vedriš, Trpimir, "Povodom novog tumačenja vijesti Konstantina VII. Porfirogeneta o snazi hrvatske vojske", ''Historijski zbornik'' 60 (2007), str. 1-33.</ref>
Line 123 ⟶ 122:
Vijest [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] ο ugovoru dalmatinskih gradova sa slavenskim kneževima u zaleđu (u vrijeme cara [[Bazilije I. Makedonac|Bazilija I.]]) otkriva i imena [[Travunja|Travunjana]] i [[Zahumlje|Zahumljana]]. Tome se moraju pribrojili i ostale skupine, kao [[Gacka (župa)|Gačani (Guduscani)]], Timočani, Moravljani, [[Konavle|Konavljani]] i [[Duklja]]ni. Ako je suditi prema vijestima iz vremena kada Slaveni na zapadnom Balkanskom poluotoku istupaju iz anonimnosti, u trenutku u kojemu je istočna Jadranska obala postala zanimljiva i u međunarodnim odnosima, čini se da se na početku slavensko pučanstvo diferenciralo u više nego dvije etnogenetske jezgre (hrvatske i srpske).<ref name="Budak41">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 41.</ref>
 
[[Zahumlje|Zahumljani]] i [[Dukljani]] su u određenim trenutcima bili u prilici razviti se u zasebne narode. Radi toga se javlja i pitanje dajesu li su doista na prostorima [[Dalmacija (rimska provincija)|antičke Dalmacije]], Prevalitane i [[Mezija|Mezije]] u ranom srednjem vijeku postojala samo dva naroda (Hrvati i Srbi) i koje su tokovi etnogeneza kulturnog, političkog i društvenog razvoja sklavinija južno od Cetine kao i njihov odnos s ''velikim'' jezgrama?<ref name="Budak41" />
S
 
=== Utjecaj Bizanta ===
Line 130 ⟶ 128:
Uz pomoć ''De administrando imperio'' može se u prvoj polovici 10. stoljeća dobiti jasnija slika ovih zajednica. Granice među sklavinijama tekle su riječnim koritima, ili su ishodile iz važnih pribalnih gradova (Dubrovnik, Kotor). Je li u takvom uređenju granica sudjelovao [[Bizant]], uključio se u podjelu prije svega na svojim maritimnim sposobnostima? Slaveni su odmah naslijedili antičke administrativne granice kada je riječ ο lokalnoj upravi, moguće da su bizantske vlasti, nakon stupanja doseljenika u federatski odnos s carstvom, odredile i teritorijalne organizacije drugog stupnja, unutar [[Dalmacija (rimska provincija)|provincije Dalmacije (i Prevalitane)]]. Kasniji tragovi takvog mogućeg bizantskog utjecaja mogli bi se tražiti u vijestima Konstantina Porfirogeneta ο [[Heraklije]]voj ulozi u [[Dolazak Hrvata|doseljenju Hrvata]] i Srba, kao i ο ulozi njegova djeda Bazilija I. u postavljanju vladara pojedinim slavenskim narodima što su od njega primili kršćanstvo. Blijedi bi odjek mogao biti i prikaz Svetopelekova sabora u [[Ljetopis popa Dukljanina|djelu barskog anonima]], na kojemu su sudjelovali i carski poslanici, a posljedica kojega je bila pravilna dioba kraljevstva na četiri jednaka dijela.<ref name="Budak42">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 42.</ref>
 
Na ovome mjestu valja upozoriti na još jednu moguću granicu, onu na [[Zrmanja|Zrmanji]], što je dijelila kasniju bansku od [[Hrvatsko Kraljevstvo|kraljevske Hrvatske]]. Ona se također mogla dobro nadzirati uz pomoć brodovlja kojim se moglo na tome mjestu zacizaći dublje u kopno. Uzme li se u obzir da su upravo u Lici, prema riječima [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], postojali ostaciostatci [[Avari|Avara]], te da je taj kraj bio podređen upravi [[ban]]a (funkcije s očitom avarskom tradicijom), mogli bismo pomišljati na postojanje granice na Zrmanji u vrijeme prije [[Aachenski mir|Aachenskog mira]]. Odraz te podjele u tom bi slučaju bila i titulanaslov [[Borna|Borne]], kneza Dalmacije i Liburnije, kao uostalom i općenito razlikovanje Dalmacije i Liburnije u suvremenim izvorima. Prema anonimnom ravenatskom geografu, Liburniji su pripadali južno od Zrmanje samo [[Nin]] i Karin, iako je njena tradicionalna granica bila na rijeci Krki.<ref name="Budak42" />
 
Pod pretpostavkom, kako je Bizant odigrao odlučujuću ulogu u [[Srednjovjekovna hrvatska država#Južnojadranske sklavinije|razgraničenju sklavinija]], tada se mora carstvu pripisati i začinjanje istočnojadranskih etnogeneza. Očito je, naime, da pri nastanku novih naroda na ovim prostorima prevagu nije odnijela tradicija donesena iz [[Bijela Hrvatska|slavenske pradomovine]] ili pak neke etničke razlike (npr. jezik ili materijalna kultura), većnego upravo teritorijalno/političko određenje. Najjasniji je dokaz tomu da svi narodi, osim [[Hrvat]]a i Srba, ne nose etnička, većnego teritorijalna imena, dobivena prema pripadajućim sklavinijama. Čak i na kasnijem središnjem hrvatskom području, prije pojave hrvatskog imena sredinom 9. stoljeća, jedini etnonim je onaj Gačana. On se lijepo uklapa u inače poznatu naviku [[Slaveni|Slavena]] da se nazivaju prema rijekama i vodama uz koje obitavaju. Na slavenskom jugu mogu se navesti primjeri [[Neretvani|Neretvana]], Timočana, Moravljana, Morjana i, u krajnjoj liniji, Konavljana.<ref name="Budak42" />
 
=== Etničko i političko ===
[[Datoteka:Trpimir.jpg|mini|Područje naseljeno Hrvatima sredinom 9. stoljeća]]
Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale činilo je tumačenje [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], po kojemu su [[Paganija|Neretvani (Pagani)]], [[Zahumlje|Zahumljani]], [[Travunja]]ni i [[Konavle|Konavljani]] porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao [[Duklja]]ne iz ove srpske zajednice naroda. Čini se, međutim, očitim da car ne želi govoriti ο stvarnoj etničkoj povezanosti, većnego da su mu pred očima politički odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podacipodatci u Dalmaciji. <br>
Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez [[Časlav]] proširio svoju vlast i na susjedne sklavinije, na južnodalmatinske i [[Vrhbosna|Bosnu]]. Zajedno sa širenjem političke prevlasti, širilo se, barem kratkotrajno, i etničko ime. Upravo zbog toga car ne ubraja Dukljane u [[Srbi|Srbe]], niti se srpsko ime u Duklji/Zeti udomaćilo prije 12. stoljeća. Povjesničari koji su bez imalo zadrške [[Dukljani|Dukljane]] pripisivali Srbima, pozivali su se na Konstantina, mada im on nije za takve teze davao baš nikakve argumente, navodeći [[Dukljani|Dukljane]] isključivo pod njihovim vlastitim etnonimom.<ref name="Budak43">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 43.</ref>
 
Line 154 ⟶ 152:
 
=== Dukljani ===
Najstarija je povijest [[Duklja|Duklje]] nepoznata. Prve podatke donosi ''De administrando imperio''. Zanimljivo je da car, prilikom nabrajanja dalmatinskih gradova koji su od vremena [[Bazilije I. Makedonac|Bazilija I.]] plaćali tribut slavenskim vladarima u svom zaleđu, izostavlja [[Kotor]] i druge gradove Gornje Dalmacije (osim [[Dubrovnik]]a, što je ionako potpadao ponekad pod Gornju, ponekad pak pod Donju Dalmaciju). To se ne može protumačiti drugačije nego da je Bizant u 10. stoljeću držao Duklju čvrsto u svojim rukama, te da Kotoru i drugim gornjodalmatinskim gradovima nije od Slavena prijetila nikakva opasnost. Čvrsta je i mitska vlast u njihovom zaleđu uspostavljena već i prije Bazilijeve vladavine. Početke joj treba tražiti najkasnije u vrijeme osnovanja dračke teme u drugom ili trećem desetljeću 9. stoljeća. To što se u izvorima, s iznimkom kod [[Arhont Petar|arhonta Petra]], čija datacija nije sigurna, ne spominje nijedan dukljanski knez sve do [[Sveti Vladimir|Vladimira]] (oko 1000.), znak je potpune ovisnosti [[Duklja|Duklje]] odo [[Bizant]]au. Stalna prisutnost carstva sprečavalasprječavala je širenje srpske vlasti, pa time i imena, na dukljansko područje. Zbog toga Konstantin niti ne izvodi porijeklo [[Dukljani|Dukljana]] od Srba.<ref name="Budak44" />
 
=== Ostali ===
 
Da bi se upotpunili slikuSliku etničke raznolikosti [[Južni Slaveni|Slavena]] (a ispuštajući iz vida makedonsko-bugarski i grčki prostor, na kojemu su također živjela brojna plemena - npr. nekoliko samo u okolici [[Solun]]a), treba se prisjetitiupotpunjuju još i MoravljanaMoravljani i TimočanaTimočani sjeverno od Srba, te KarantanacaKarantanaci na zapadu. Svi su oni nosili imena zemljopisnog podrijetla.<ref name="Budak45">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 45.</ref> Pod nazivom ''O moravskoj zemlji'', 41. poglavlje donosi podatak da su Moravljani nakon provale Mađara:{{citat2|...pobjegli susjednim narodima, Bugarima, Turcima, Hrvatima i ostalima''.<ref>Prijevod prema: Moravcsik, Gyula i Romilly Jenkins, ''De administrando imperio'', 1967., str. 181.</ref>}}
Zanimljiv je i slučaj Hrvata u [[Panonska Hrvatska (kneževina)|međurječju Drave i Save]]. Usprkos pokušajima [[Franci|Franaka]] (a i Bugara) da tamo stvore jaču pograničnu upravnu cjelinu, izgleda da se sve do [[Ladislav I. Sveti|Ladislava]] kneževska organizacija nije uspjela učvrstiti u većoj mjeri. Uspostavom zajedničke vlasti Arpadovića, [[Panonska Hrvatska (kneževina)|kraj između Save i Drave]] te drugačijom crkvenom organizacijom (Kaločka metropolija, ne splitska), kao i upravnim reformama sredinom 14. st-a počinje se koristi i naziv [[Slavonija|Slavonija]], a stanovnike Slavoncima (Slovincima). U 16. stoljeću se u Slavoniji s nestankom južne hrvatske jezgre javlja povratak [[Podrijetlo Hrvata|hrvatskom imenu]], te se kroz vrijeme vraća kao jedini etnonim.<ref name="Budak45" />
 
Line 166 ⟶ 164:
[[Nikola Tomašić|Tomašićev prijevod]] spisa ''[[De administrando imperio]]'', nastao tijekom [[1910-ih]], objelodanjen je u ''Vjesniku kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva'', 20, 1918., str. 22-29, gl. 1-36, s instruktivnim Tomašićevim uvodom pod naslovom ''Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita'', str. 1-21, na istom mjestu. Sam Tomašić nije vidio svog prijevoda jer je ratni broj Vjesnika... dotiskan poslije njegove smrti. [[Emilij Laszowski]], Tomašićev rođak, priredio je preostali rukopis Tomašićeva prijevoda istog djela, gl. 37-53, i objelodanio ga u ''Vjesniku kr. državnog arkiva'', II, serija 8, 1928., str. 1-70. Time je ovo djelo u cjelini prevedeno na [[hrvatski jezik]].<ref name="Prijepori">[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/prijepori.html HercegBosna.org] Prijepori oko etnogeneze</ref>
 
Prijevod s komentarom [[Nikola Tomašić|Nikole Tomašića]] nije širem čitateljstvu osobito pristupačan, a to je i jedini prijevod tog cjelokupnog djela, toliko važnoga za najraniju [[povijest Hrvata]], napose za rješavanje problema njihove pojave u ranom srednjem vijeku na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu. Samo taj razlog opravdava njegovo ponovno objelodanjivanje, a također nije objavljen grčki izvornik. Nakon 1918., odnosno 1928., pojavio se niz studija, rasprava, monografija, kritičkih izdanja careva spisa ''[[De administrando imperio]]'', kao i prijevoda, djelomičnih ili potpunih, koje, dakako, Tomašić nije poznavao. Valja spomenuti najvažnije od tog obilja. Starija izdanja i historiografija, kojom se služio Tomašić čitalacčitatelj može naći u Tomašićevu uvodu i brojnim bilješkama uz njegov prijevod.<ref name="Prijepori" />
 
=== Gyula Moravcsik ===
Godine 1949., nakon višegodišnjih priprema - [[Drugi svjetski rat]] otežao je njegov završetak i tiskanje - Gyula Moravcsik, koji je još 1939. pisao o potrebi kritičkog izdanja<ref>V. »L'edition critique du 'De administrando imperio'«, B^Mntion 14, 1939, 153-160.</ref> spisa ''De administrando imperio'', objelodanio je takvo izdanje u Budimpešti, s usporednim prijevodom na engleski jezik R.J.H. Jenkinsa. Bila je to podloga za drugi svezak, Beograd 1959.,<ref>Vizantinski zvori za istoriju naroda Jugoslavije, Posebna izdanja SANU, knj. 123, Vizantološki institut, knj. 7- Dosad je objelodanjeno ukupno šest svezaka tih Izvora.</ref> ambiciozno zamišljenog niza o bizantinskim vrelima za povijest [[Južni Slaveni|Južnih Slavena]], što ga je poslije rata pokrenuo [[Georgij Ostrogorski]], bizantolog svjetskoga glasa, koji je izbjegao iz Sovjetske Rusije, a sadržavao je djela [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] u redakciji [[Božidar Ferjančić|Božidara Ferjančića]] i s njegovim uvodom i opširnim komentarima gl. 29-36 spisa ''De administrando imperio'', nekoliko redaka iz spisa ''De thematibus'', tek nešto više iz također Konstantinova djela ''De ceremoniis'', te odlomak iz Bazilijeva životopisa. Glava 29. nije ušla u ovo izdanje u potpunosti - ispušten je opširan prikaz posvećen saracenskom vojskovođi Soldanu. Već je [[Stjepan Antoljak]] upozorio na to da Ferjančić uopće ne spominje da je carev spis ''De administrando imperio'' u cijelosti preveo [[Nikola Tomašić]].<ref>Hrvatska historiografija do 1918, 2, Zagreb, 1992, 466, i bilj. 3797. Ferjančić na str. 6. medumeđu djelomičnim prijevodima spominje i Tomašićev rad »Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita«. Zanimljivo je da Vizantinski izvori... obuhvaćaju samo prijevod gl. 29-36 - neosporno najvažnijih za Južne Slavene, ali nije li ipak neobično da kod 36. gl. prestaje prvi dio prijevoda N. Tomašića? Ostaje nepoznato da li Ferjančić te njegovi mentori i suradnici Bizantološkog instituta nisu poznavali nastavak koji je priredio za tisak Laszowski, ili su to uradili namjerno. Drugo pak pitanje o odnosu dvaju prijevoda, Tomašićeva i Ferjančićeva, ostavljam zasad postrani. No, ipak se čini da je Ferjančić zagledao u Tomašićev prijevod, iako više u engleski Jenkinsov, nego što bi to bilo u skladu s njegovim neosporno dobrim poznavanjem srednjovjekovnoga grčkog jezika, kojim piše Konstantin Porfirogenet.</ref>
djelomičnim prijevodima spominje i Tomašićev rad »Život i djela cara Konstantina VII.Porfirogenita«. Zanimljivo je da Vizantinski izvori... obuhvaćaju samo prijevod gl. 29-36 - neosporno najvažnijih za Južne Slavene, ali nije li ipak neobično da kod 36. gl. prestaje prvi dio prijevoda N. Tomašića? Ostaje nepoznato da li Ferjančić te njegovi mentori i suradnici Bizantološkog instituta nisu poznavali nastavak koji je priredio za tisak Laszowski, ili su to uradili namjerno. Drugo pak pitanje o odnosu dvaju prijevoda, Tomašićeva i Ferjančićeva, ostavljam zasad postrani. No, ipak se čini da je Ferjančić zagledao u Tomašićev prijevod, iako više u engleski Jenkinsov, nego što bi to bilo u skladu s njegovim neosporno dobrim poznavanjem srednjovjekovnoga grčkog jezika, kojim piše Konstantin Porfirogenet.</ref>
 
Moravcsik-Jenkinsovo izdanje iz 1949. čini cjelinu sa sveskom komentara koji je ugledao svjetlo dana tek 1962. u Londonu. Tada je pod uredništvom R.I.H. Jenkinsa objelodanjen kao drugi svezak ''Commentary'' uz ''Constantin Porphyrogenitus, De Administrando Imperio'', koji su uz Jenkinsa sastavili - svaki za svoju najužu struku - tada vrlo ugledni svjetski bizantolozi: F. Dvornik, B. Lewis, Gy. Moravcsik, D. Obolensky i S. Runciman. Gotovo 221 stranica komentara male osmine. Najzanimljivije glave, 29-36, komentarom je popratio F. Dvornik, a djelomične posljedice toga osjećaju se još i danas. Naime, Dvornik se služio uglavnom [[historiografija|historiografijom]] objelodanjenom na svjetskim jezicima, ne poznavajući u dovoljnoj mjeri [[Hrvatska historiografija|hrvatsku]] i druge južnoslavenske historiografije, iako navodi glavne njihove radove, nažalost, čini se, iz druge ruke.<ref name="Prijepori" />
 
Nepunih pet godina kasnije ponovno je objelodanjeno Moravcsik-Jenkinsovo kritičko izdanje spisa ''De administrando imperio'' iz 1949., ali kao New Revised Edition, Washington 1967. Prvo izdanje iz 1949., komentar iz 1962. te drugo ispravljeno izdanje iz 1967. spisa De administrando imperio popraćeno je brojnim relevantnim ocjenama i prikazima. Njih je popisao R. Benedicty u časopisu ''Acta antiqua'', 1962., 1-3, 307 i d. Bila je to podloga za njihovu skupnu ocjenu, koju je objavio G. Gyorfy u ''Byzantinische Zeitschrift'', 55, 1962., 2, 302-309, gdje se pokazuju sve opravdane primjedbe upućene Moravcsiku, ali i sastavljačima ''Komentara''.<ref name="Prijepori" />
 
=== Mladen Švab ===
[[Datoteka:Porfirogenet.jpg|mini|[[Konstantin Porfirogenet]], ''O upravljanju carstvom'', Zagreb, 2003.]]
Djelo [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] ''De administrando imperio'' / ''O upravljanju carstvom'' prvobitno je bilo planirano izdati s novim [[hrvatski]]m prijevodom grčkoga izvornika, jednako tako sa suvremenim komentarima; s novim hrvatskim prijevodom careva teksta trebalo je paralelno tiskati i grčki tekst kao i na engleskom jeziku novi hrvatski prijevod. U ulozi priređivača, a u dogovoru s nakladnikom, toga se obimnoga posla prihvatio povjesničar i bibliograf, urednik u [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža|LZMK]], mr. sc. [[Mladen Švab]] (Zagreb, 19.IV.1945. - Zagreb, 24.X.2000.)<ref name="Prijepori" />
 
Okupivši suradnike od početka je znao da će posao trajati, uvjeren, kako će ipak u dvije godine uspješno biti završen s obzirom i na to da je početkom devedesetih priredio pretisak Tomašićeva prijevoda careva djela (tiskan 1994., Zagreb), te da je već imao priređeno i novo izdanje sa svojim opširnim predgovorom, te grčkim izvornikom i engleskim prijevodom, izdanja iz 1949. (Constantine Porphyrogenitus / ''De administrando imperio''; greek text edited by Gy. Moravcsik; english translation by. R.J.H. Jenkins; Budapest 1949). Temeljem toga s nakladnikom je planirao već opisano novo izdanje, s uvidom u novu literaturu i izdanja naknadno tiskana. Kada se cjelovito oblikovani projekt trebao početi realizirati, nažalost, gospodin Švab iznenada je preminuo; nakladniku iz tehničkih razloga nije bilo moguće nastaviti izvedbu zamišljenog projekta, pa je na kraju odlučeno tiskati izdanje od priređivača prethodno pripremljeno.<ref name="Prijepori" />
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/O_upravljanju_Carstvom"