Jezikoslovlje: razlika između inačica

Prema nekim [[Anatomija|anatomskim]] pokazateljima već se prije 500 000 godina ''[[Pithecanthropus pekinensis]]'' mogao se artikulirano izražavati. Dokazi o čovjekovu svjesnu promišljanju o jeziku stari su oko dva i pol tisućljeća, a ipak se o lingvistici govori tek unazad dva stoljeća. U najranijim vremenima čovjek je kroz [[Religija|religiju]] i [[Mit|mit]] pokušao sebi objasniti postanak jezika. [[Bilija|Biblijska]] [[Stari zavjet|starozavjetna]] [[Knjiga postanka]] spominje kulu koju je čovjek htio sagraditi kako bi došao do [[Bog|Boga]], ali da ih spriječi, Bog je ljudima pobrkao jezike i onemogućio ih u njihovu naumu. Slično je i u srednjoameričkih [[Maje|Maja]], [[Afrika|afričkog]] [[Pleme|plemena]] Subiya, burmunskog naroda Lahu i zapadnokineskog plemena Lolo. Najstariji praktični dokazi o bavljenju jezikom pronađeni su u [[Sumerani|sumersko]]-[[Asirci|asirskim]] [[Silabarij|silabarima]] i popisima [[Riječ|Riječ]]riječi iz 2. tisućljeća prije Krista. U staroj [[Indija|Indiji]] [[Panini|Pânini]] (''Osam razdjela'') i [[Katyayan|Kâtyâyan]] (''Napomenama'') proučavaju [[Sanskrt|sanskrt]] u svrhu tumačenja i priređivanja svetih [[Vede|vedskih]] tekstova. U antičkoj [[Antička Grčka|Grčkoj]] i [[Antički Rim|Rimu]] [[Filozofija|filozofija]], [[Retorika|retorika]] i [[Logika|logika]] imale su velik ugled, pa se jezik i proučavalo upravo kroz te discipline, a osnovno pitanje koje je zaokupljalo mislioce bio je odnos riječi i stvari koje imenuju, zanimalo ih je je li taj odnos unaprijed zadan, prirodan ili pak arbitraran. U ranom [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] izjednačavaju se [[Jezik|jezik]] i [[Gramatika|gramatika]] jer se smatralo da je gramatika shematski prikaz jezika. [[Skolastika|Skolastici]] su smatrali da logika i jezik imaju isti predmet - smislenu [[Rečenica|rečenicu]]. [[Humanizam|Humanizam]] i [[Renesansa|renesansa]] predstavljaju svojevrstan zaokret u odnosu na prošlo razdoblje, polako se shvaća da su proučavanja vrijedni i [[Narodni jezik|narodni jezici]], ne samo [[Latinski jezik|latinski]], a prvo važnije djelo posvećeno narodnom jeziku je ''Nauk o pučkom jeziku'' [[Dante Alighieri|Dantea Alighieria]]. U sljedećem razdoblju (17. i 18. st.) na jezik se gledalo idealistički, vjerovalo se u nadređenost duha materiji. Mislilo se da jezik odražava duh [[Nacija|nacije]], ali ga se i dovodilo u izravno vezu s čovjekovom sposobnušću razmišljanja, odnosno smatralo se da čovjek i misli zato što se služi jezikom.<ref name="Uvod u lingvistiku">Glovacki-Bernardi ''et al'', ''Uvod u lingvistiku'', Školska knjiga, Zagreb, 2001.</ref> O jezikoslovlju kao samostalnoj znanstvenoj disciplini - koja je izvan domene logike, retorike i filozofije - prvi se puta govori u 19. st. Tvorcem takve opće lingvistike smatra se [[Wilhelm von Humboldt]]. [[Jacob Ludwig Carl Grimm|Jakoba Grimma]] se uzima za tvorca [[Povijesno jezikoslovlje|povijesnog jezikoslovlja]] jer je njegovo djelo ''Deutsche Grammatik'' zapravo pregled povijesnog razvoja [[Germanski jezici|germanskih jezika]]. <ref name="Pogled u lingvistiku"/> U 19. stoljeću u domeni poredbeno-povijesnog jezikoslovlja djeluju i [[Mladogramatičari|mladogramatičari]] (njem. Junggrammatiker). Jezik promatraju kroz određene fonetske zakonitosti i analogije. Glavni predstavnici su [[Hermann Paul]], [[Karl Brugmann]], [[Berthold Delbrück]] te [[August Leskien]].<ref name="LZMK-HOL1">[http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=25999 LZMK / Hrvatski obiteljski leksikon: mladogramatičari], pristupljeno 4. studenoga 2015.</ref><ref name="Uvod u lingvistiku"/> U Hrvatskoj se na njihova tumačenja - s velikim odjekom i značenjem za formiranje [[Hrvatski standardni jezik|hrvatskog jezičnog standarda]] - nadovezuju i domaći jezikoslovacijezikoslovci: [[Aleksandar Belić]], [[Petar Skok]], [[Stjepan Ivšić]] i [[Fran Ramovš]].<ref name="Pogled u lingvistiku"/>