Povelja kneza Trpimira: razlika između inačica

Neki od dokaza da je darovnica autentična su npr. pojmovi ''mancipatio'', ''mancipare''. Prema Maretiću, ti pojmovi označavaju prastare oblike stjecanja vlasništva u starome [[Rim]]u te polako nestaju kako raste poznavanje [[Justinijan]]ove kodifikacije djelovanjem glosatora, ali se zadržavaju najkasnije u [[Italija|Italiji]] još kroz 9. stoljeće. Trpimirova i [[Muncimir]]ova isprava su dokaz da su ti izrazi bili poznati u to doba također i u našim krajevima; dočim ih neki hipotetski krivotvoritelj iz kasnijih stoljeća zacijelo i ne bi poznavao. Do sličnih rezultata došla je i Olga Perić koja je uočila najmanje dva stara i različita jezična sloja u samom tekstu darovnice. Nekoliko zanimljivih zapažanja u prilog autentičnoti iznio je [[Neven Budak]]. Prvi se odnosi na imena serva navedenih u eshatokolu isprave. ističe da su sva ona, kao i imena župana i svjedoka u Trpimirovoj pratnji, odreda narodna, a ne kršćanska,. osimIzuzetak dakakosu imena svećenika. To je shvatljivo, jer se radi o vremenu kada kod tek pokrštenog naroda nisu prevladala kršćanska imena, nego su po tradiciji uvijek zastupljena njihova narodna: Stjepuša, Gojko, Gortina. Narodna imena imaju i plemići koje svjedoče povelje - Komičaj, Precilja, Nemistl, Zašata, Vitolja, Ozamil, Njeguča, Žulj, Potehan, Žutomistl i Damnana; također u njoj spomenuti hrvatski vladari Trpimir i Mislav. Izuzetak su imena svećenika: nadbiskup Petar, knežev kapelan Martin i svećenici Dominik i Ciprijan. Budak također osporava tvrdnje da u 9. stoljeću institucija kapelana kao dvorskoga pisara nije postojala, navodeći da je ona poznata u [[Bavarska|Bavarskoj]] u 8. stoljeću i da su je prihvatili [[Karolinzi]].<ref>Mirjana Matijević Sokol, 1150. obljetnica darovnice kneza Trpimira, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 25 (2010), p. 14. [http://bib.irb.hr/datoteka/494395.MATIJEVIC_SOKOL_2010_9-19.pdf]</ref>