Alojzije Stepinac: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
→Svećenički poziv: Pravopisni ispravci Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
|||
Redak 67:
Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg [[svećenik]]a. Godine [[1924]]. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.
I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u [[Đakovo]] na zbor Orlova, jednog od društava [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskog katoličkog pokreta]]. Tu se upoznao s [[Franjo Šeper|Franjom Šeperom]] (budućim kardinalom), mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno [[rim]]sko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u [[Innsbruck]], gdje je studirao njegov stric, kanonik [[Matija Stepinac]], i gdje su se predavanja držala na [[njemački jezik|njemačkom jeziku]]. Nije želio nastaviti studij u [[Zagreb]]u, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.
Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u [[Rim]] na Gregorijansko sveučilište kod [[isusovci|isusovaca]]. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u listopadu [[1924]]. u svojoj 26. godini krenuo u [[Rim]].
| |||