Antimon: razlika između inačica

Od davnina je poznato emetičko djelovanje antimonovih spojeva (emetici − sredstva za povraćanje, grč. ἐμετıϰός: koji izaziva povraćanje). Stari su Rimljani u čašu načinjenu od antimona, pocula emetica, stavljali vino. Ustajalo vino iz takve čaše izazivalo je povraćanje, a popularnost takvih čaša nastavila se i u srednjem vijeku. Prenosile su se s koljena i koljena i čuvale generacijama, a zabilježena je i njihova uporaba u samostanima. Redovnici koji su popili koju čašicu vina previše drugo su jutro bili kažnjavani ispijanjem ustajalog vina iz čaša od antimona.

 

 

Antimon je „zlatno doba” doživio u 18. stoljeću jer se tada smatrao lijekom za gotovo sve tegobe. Jedna je od njegovih najpoznatijih žrtava najvjerojatnije i čuveni skladatelj Wolfgang A. Mozart (1756. − 1791.) koji se nenadano razbolio ujesen 1791. godine. Svojoj je supruzi Constanzi 20. listopada iste godine rekao kako vjeruje da je otrovan. I možda je bio u pravu. Nije ga otrovao skladatelj i dirigent Antonio Salieri (1750. − 1825.) kojeg su suvremenici optužili da je iz zavisti otrovao Mozarta. (Muzikologe ta teorija o Mozartovoj smrti više ne privlači, ali je ostala zanimljiva poetskoj mašti. O toj je temi nastao i dojmljiv film Amadeus Miloša Formana iz 1984. godine.) Teoriju o Mozartovom trovanju predložio je 1991. godine Ian James iz London's Royal Free Hospitala. Njegovu smrt povezao je s antimonom, koji mu je dao njegov liječnik kako bi ga izliječio, a ne otrovao.