Inačica od 21. travnja 2019. u 19:25 uredi Stribør (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 1.275 edits m →‎Vanjske poveznice ← Starija izmjena		Inačica od 30. listopada 2019. u 00:03 uredi ukloni ovu izmjenu Tulkas Astaldo (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, IP blok iznimke, Ophoditelji, Administratori 39.689 edits par sitnica Novija izmjena →
Redak 1: '''Ljekaruše''' su zbirke rukom pisanih recepata i uputa za liječenje ljudi i životinja. Zbornici su znanja koja su imali [[katolička Crkva\|katolički]] svećenici koji su bili [[herbar]]a kojima su pučani odlazili liječiti se, jer su ~~bježali od~~ bježali od [[liječnik\|liječnika]] i [[ljekarna]], nego su odlazili [[herbar]]ima na narodna liječenja. Ti se svećenici u liječenju nisu samo molili Bogu, nego su liječili i ljekovitim travama. <ref>[http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7102.asp Metković] Fra Milan Šetka: fra Lukine »LIKARIJE RAZLIČITE«</ref> Najčešće su se prepisivale i dopunjavale u [[samostan]]ima te sačuvale u samostanskim knjižnicama. No, nalaze se i u privatnim zbirkama. Sadržajno, ljekaruše su zbirke slojevitih napisa iz kojih se iščitavaju tragovi antičke grčke, rimske ili pak arapske medicine, no jednako tako i magijsko-religiozne rituale te višestoljetnu terapijsku praksu i iskustvo. Redak 10: Kronološki treća dosad poznata izdana ljekaruša latinična je ''Prva karlobaška ljekaruša'' koja je napisana godine 1603. na ikavskom narječju hrvatskog jezika čiji je pretisak objavljen u knjizi 9 publikacije ''Rasprave i građa za povijest znanosti u izdanju HAZU'', 2009. godine. Tijekom 17. i 18. stoljeća nastaje veći broj rukopisnih ljekaruša, a sačuvano ih je pedesetak. <br /> Koncem 19. stoljeća ljekaruše su pobudile osobito etnografsko zanimanje te je počelo njihovo sustavno istraživanje i kritičko objavljivanje. Većim dijelom objavljene su u ''Zborniku za narodni život i ~~običaj~~običaje''e, mnoge su pripremljene u obliku prijepisa u sklopu drugih publikacija (npr. ''[[Zbornik Kačić]]'', ''Rasprave i građa za povijest znanosti'', ''Acta medico historica adriatica''), a neke kao samostalne publikacije ([[Luka Vladimirović\|Vladimirovićeve]] ''Likarie pripostite'', Bartulovićeve ''Različite likarije''). Najbrojnije su ljekaruše iz 19. i 20. stoljeća koje su bile čuvane kao kućni priručnici za liječenje. One su uglavnom prijepis starijih tiskanih ili rukopisnih ljekaruša. <br /> Naputci za liječenje u ljekarušama najčešće počinju navodom bolesti odnosno simptoma (npr. «za želudac likarija», «koga tišči» ili «kada koga glava boli»), a potom se iznosi uputa ili sredstvo za liječenje. Hrvatska je bogata ovim izvorima. Nešto su slabije zastupljene na području [[Slavonija\|Slavonije]]. Pisane su [[Glagoljica\|glagoljicom]], [[Latinica\|latinicom]], zapadnom [[Ćirilica\|ćirilicom]] (bosančicom i/ili poljičicom) na svim narječjima. <br /> U ljekarušama se mogu naći apstraktni i konkretni zapisi. Apstraktni se odnose na magijske i religiozne elemente liječenja. Konkretni podrazumijevaju uporabu ljekovitih sastojaka ~~supstancija~~tvari biljnog, životinjskog i mineralnog podrijetla čija su svojstva isukustvom prepoznata kao ljekovita. Također postoje zapisi koji kombiniraju i magiju i konkretnu empiriju (npr. upute "za zubi pomoć" u hrvatskoglagoljskom [[Žgombićev zbornik\|Žgombićevu zborniku]] iz 16. st.).<br /> Ljekaruše su predmet istraživanja: povjesničara medicinskih znanosti (farmacija, medicina, kemija, veterina), povjesničara, filologa, etnologa i kulturnih antropologa, lingvista, ali i suvremene farmacije te dragocjeni spomenici hrvatske kulturne baštine. <br />

Ljekaruša: razlika između inačica