Socijalistička Republika Hrvatska: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 61:
''Podrobnije, v. u članku [[Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske]].''
SR Hrvatska preimenovana je iz "[[Narodna Republika Hrvatska]]" (u nestabilnom vremenu pri kraju II. svjetskog rata i ranom poraću koristilo se ime "[[Federalna Država Hrvatska]]", da bi se od 29. studenog 1945. počelo koristiti naziv "Narodna Republika") u "Socijalističku Republiku" [[Ustav Jugoslavije iz 1963. godine|Ustavom SFRJ iz 1963. godine]] i Ustavom SRH iz 1963., kad i ostale jugoslavenske republike; kao jedna od šest [[SFRJ|bivših jugoslavenskih]] saveznih jedinica. Prije razdruženja od [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavije]], a sukladno promjenama društveno-političkoga sustava, iz naziva je [[25. srpnja]] [[1990]].<ref name="Amandmani1">[http://digured.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1990/0610.htm]{{citiranje www|naslov=Odluka o proglašenju Amandmana LXIV. do LXXV. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, v. Amandman LXVI.|url=http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_02_7_71.html|jezik=hrv.|izdavač=''[[Narodne novine]]''|nadnevak=[[14. veljače]] [[1990]].|preuzeto=24. svibnja 2009.}}</ref> uklonjen pridjev "socijalistička". Istodobno su bila promijenjena i državna obilježja: uklonjena je zvijezda petokraka sa zastave, proglašen je grb Republike Hrvatske sastavljen od crveno-bijelog šahiranog polja s 5 redaka i 5 stupaca (s prvim poljem u prvom redu crvene boje), ukinute su zajednice općina, ukinuto je nazivlje bivšeg društveno-političkog sustava, zajamčeno je pravo građanina na [[Poljoprivreda|poljoprivredno]] zemljište. ▼
SR Hrvatska je bila druga po veličini i mnogoljudnosti (poslije [[SR Srbija|SR Srbije]]), a druga i po razvijenosti (poslije [[SR Slovenija|SR Slovenije]]) republika [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]]. Glavni grad je bio [[Zagreb]] sa 629.896 stanovnika ([[1971.]])<ref>http://www.dzs.hr/Hrv/pxweb2003/database/Naselja%20i%20stanovnistvo%20Republike%20Hrvatske/Naselja%20i%20stanovnistvo%20Republike%20Hrvatske.asp</ref>
SR Hrvatska preimenovana je iz "[[Narodna Republika Hrvatska|'''Narodna Republika Hrvatska''']]" (u nestabilnom vremenu pri kraju II. svjetskog rata i ranom poraću koristilo se ime "[[Federalna Država Hrvatska|'''Federalna Država Hrvatska''']]", da bi se od 29. studenog 1945. počelo koristiti naziv "Narodna Republika") u "Socijalističku Republiku" [[Ustav Jugoslavije iz 1963. godine|Ustavom SFRJ iz 1963. godine]] i Ustavom SRH iz 1963.; kad je promijenjen i naslov preostalih 5 jugoslavenskih republike.
▲
Nakon [[Revolucionarni teror|revolucionarnog terora]] kojega je [[Komunistička partija Hrvatske|Komunistička partija]] počela provoditi 1944. godine - na simbolički način se taj teror prepoznaje u [[Pokolj na otoku Daksi|Pokolju na otoku Daksi]] pred Dubrovnikom - zavedena je u Hrvatskoj dugotrajna tzv. "[[diktatura proletarijata]]", tj. [[Totalitarizam|totalitarni režim]] nalik onima u drugim [[Socijalizam|socijalističkim]] zemljama. Do približno 1953. godine oslanjala se u velikoj mjeri komunistička vlast - u očitom nedostatku vlastitih školovanih "kadrova" osposobljenih za obnašanje rukovodećih dužnosti - na tzv. "nepartijce", uglavnom pripadnike [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke]] koji su se za [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]] držali distancirano od [[Ustaše|ustaškog]] režima ili čak surađivali s [[Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|partizanima]]. Kraj tog iskorištavanja bivših HSS-ovaca (HSS kao stranka više nije mogla djelovati u jednopartijskom komunističkom sustavu) i bilo kakvih ne-komunista na visokim državnih funkcijama naznačen je odlaskom [[Franjo Gaži|Franje Gažija]] s mjesta potpredsjednika Vlade Narodne Republike Hrvatske 1953. godine.
U narednim desetljećima će SFRJ, kao država u čijem je [[Ustav|ustavnopravnom]] okviru SR Hrvatska egzistirala, pristupiti brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Međutim se sve zakone, pa i one kojima se implementiralo te međunarodne konvencije primjenjivalo s jakom ideološkom notom, te su pred zakonom bili ravnopravni samo oni građani koji izražavaju od režima prihvaćeno političko mišljenje. Svi drugi su bili i ''de facto'' i ''de iure'' neravnopravni. Umjesto javno deklarirane jednakosti, u praktičnom životu je vladala diskriminacija i nejednakost.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=100805|title=Ustavna uređenja temeljnih prava u Hrvatskoj 1946.–1974.|author=Josip Mihaljević|date=|work=|language=|publisher=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 1, 2011.|accessdate=26. studenog 2019.}}</ref>
Makar je unutar Jugoslavije izražavanje [[Hrvati|hrvatski nacionalni osjećaj]] doživljavan kao manifestna ogroza opstanku te višenacionalne zajednice, za vrijeme SRH je - uz mnoge kompromise i taktiziranja, te povremene progone onih koji bi "previše pričali" - sačuvana samosvojnost hrvatskog naroda i kulture, te [[Hrvatski jezik|hrvatskog jezika]].
Tijekom desetljeća komunističke vladavine, u Hrvatskoj je provedena znatna modernizacija, te je zemlja iz pretežno poljoprivredne i ruralne postala više industrijaliziranom i pretežno urbanom.
== Naziv ==
Line 208 ⟶ 216:
Na području Hrvatske, jugokomunistička vladavina je defitinivno uspostavljena odmah po okončanju [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|drugog svjetskog rata]] 1945. godine, u masovnom revolucionarnom nasilju [[Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|jugokomunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata]], gdje su komunističke vlasti na području Hrvatske osnovale dvadesetak koncentracijskih logora i vršile masovna ubojstva i utamničenja. "Vjerojatno nigdje u Europi nije uvođenje nove države i društva provedeno s više ubilačkog nasilja, nego u Jugoslaviji."<ref>[https://www.academia.edu/11955308/Violence_in_the_State_and_Society_Building_Process_of_Communist_Yugoslavia_1944-1946_ "Violence in the State and Society Building Process of Communist Yugoslavia (1944–1946)"], u Matica Hrvatska (Hg.), Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj (Zagreb, 2012), str.. 149–158.</ref>
Jugoslavenska varijanta komunističke ideologije - poznata i pod imenom [[Titoizam]] - nije se odricala [[diktatura proletarijata|diktature proletarijata]] i [[totalitarizam|totalitarističke]] volje za ovladavanje baš svim aspektima društvenog života (gdje je ispolitizirano i kontrolirano od Komunističke partije bilo baš sve - od športskih društava do znanstvenih ustanova i od poduzeća do vojnih postrojbi). Za jugoslavenske komuniste, koji predano izučavaju misao [[Karl Marx|Karla Marxa]] i nastoje je primijeniti u stvarnost društva kojim vladaju, "'univerzalni', odnosno 'totalni' čovjek moguć je samo totalnim okidanjem otuđenja, tj. korjenitim 'ukidanjem dosadašnjeg načina djelatnosti' i korjenitim 'mijenjanjem ljudi'... Komunističkom se revolucijom...svestrana ovisnost, taj prvi svjetsko-povijesni oblik suradnje individuuma, preobražava u kontrolu i svjesno vladanje tim moćima... Ukidanje otuđenja omogućuje svestrano duhovno bogaćenje i univerzalno razvijanje čovjeka i njegovih sposobnosti... Obrazovanje revolucionarne komunističke svijesti jedna je... od bitnih pretpostavki radikalne, univerzalne, 'temeljne revolucije'. Komunistička revolucija zahtijeva ... ne samo radikalno nego i 'masovno mijenjanje ljudi"' <ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=170677 "Radikalnost i univerzalnost komunističke revolucije"], Ante Pažanin, "Politička misao", Vol. 5 No. 1, 1968</ref> U nametanju svoje ideologije, jugokomunisti su uspješno koristili državni aparat, obrazovni sustav i medije. Međutim su im uspješnost nametanja ideologije umanjivali odgojni procesi unutar obitelji, te vjerska pripadnost većine stanovništva -
Iole važnije bavljenje javnim poslovima i bilo kakvo rukovođenje bilo je dostupno jedino članovima [[Komunistička partija Hrvatske|Komunističke partije]] (kasnije: "[[Savez komunista Hrvatske|Savez komunista]]", "''SK''"). Ulazak u tu organizaciju bio je uvjetovan javnim "ispovijedanjem" [[ateizam|ateizma]] i podvrgavanjem tzv. [[Demokratski centralizam|demokratskom centralizmu]] - te je član partije mogao (do stanovite mjere) slobodno raspravljati unutar svoje ''osnovne organizacije'' komunističke partije, da bi poslije izvan tog zatvorenog kruga bio obvezan dosljedno braniti ''partijske odluke'' kao posve ispravne. Sloboda raspravljanja se nije odnosila na ''direktive odozgo'', gdje bi općinski, republički ili savezni ''komiteti'' donosili odluke koje su morali provoditi svi ''članovi partije''. ''Partija'' je bila sveprisutna, a ''partijci'' su dosljedno birani na sve rukovodne funkcije u svim vrstama organizacija, te provodili ''partijsku liniju'' u svim segmentima. ''Osnovne organizacije SK'' bile su osnivane na teritorijalnom principu, ali i na radnom mjestu: tako su suci ili policajci na svojim radnim mjestima bili ''partijski organizirani'' i imali su ''partijsku obvezu'' postupati prema uputama partije.<ref>[http://hrcak.srce.hr/96624 "HR-DAPA-393 Općinski komitet Saveza komunista Hrvatske Buzet 1955-1963. Sumarni inventar"], G. Grznov, Vjesnik istarskog arhiva, Vol.19, 2012.</ref> Te ''direktive'' nisu smjele biti protuzakonite - tj. morale su biti sukladne onakvim zakonima koja je ''partija'' kao ''elita radničke klase'' donosila u svrhu realizacije ''diktature proletarijata'': primjerice je bilo zakonito i smatralo se posve prihvatljivim, kada bi partija u stanovitoj općini odlučila da neće dopustiti da poduzeća iz drugih općina otvaraju dućane ili druga poslovna predstavništva "''na našem terenu''" (tako se u pravilu i činilo: ekonomska konkurencija je u desetljećima SRH bila "strogo dozirana"); ili ako bi odlučili da neće dati građevinsku dozvolu za izgradnju nove crkve (takve su se dozvole u praksi izdavale tek iznimno rijetko).
Line 214 ⟶ 222:
U doktrini [[Radničko samoupravljanje|samoupravljanja]], inzistiralo se na jednoj vrsti demokracije, gdje su ''radni kolektivi'' i ''mjesne zajednice'' javnim glasovanjem odlučivali o važnim pitanjima. Stavljanje bilo kojeg pitanja na dnevni red samoupravnih tijela je, međutim, skoro bez iznimke bilo dogovoreno od strane ''partijske organizacije'', čiji su članovi vodili glavnu riječ u raspravama i bez većih problema vodili raspravu prema onim zaključcima koji su bili unaprijed dogovoreni u osnovnoj organizaciji ili ''direktivama'' koje su došle iz nadređenih partijskih ''komiteta''. Odnosi političke moći su pripadnicima ''radnog naroda'' bili dobro poznati (''odstupanje od'' ''linije'' je bilo socijalno vrlo rizično), te se raspravljanje na ''zborovima'' uglavnom prepuštalo ''članovima'' (partije) i razbarušenim pripadnicima ''radničke klase'' koji su smjeli iznositi dobronamjerne sugestije bez očekivanja da ih se osobito ozbiljno shvati (te su, doista, ''javljanja za riječ'' od strane nepartijaca često bila prožeta stanovitom vrstom dobroćudnog narodnog humora). <ref>[http://www.gracanickiglasnik.ba/wp-content/uploads/2013/01/Pages-from-gg32-20.pdf "Gračanica 1966. godine: Odjeci IV. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije"], rad prezentiran na znanstvenoj konferenciji “Istraživanje lokalne historije u Bosni i Hercegovini”, Gračanica: 10. prosinca 2010. </ref>
Stanoviti (skromni) procvat demokratičnosti bilježi se za vrijeme [[hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]] 1970. - 1971. godine, koje je međutim vrlo brzo ugušeno uz znatnu količinu državne represije. Kasnije tijekom 1970.- ih godina je društvena represija, ipak, ublažena.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=199969 "Hrvatsko proljeće - počeci političkog interesnog pluralizma"], Ivica Šušak, "Hrvatska i komparativna javna uprava", Vol. 8 No.3, 2008.</ref> Međutim je sve do kraja razdoblja komunističke Jugoslavije iskazivanje bilo kakvog ne-komunističkog svjetonazora bilo rizično, te se ''djelovanje s neprijateljskih pozicija'' nerijetko javno označavalo kao djelovanje ''neprijatelja koji diže glavu''; u takvim su slučajevima ''organi reda'' redovito istraživali ''veze s [[Hrvatska neprijateljska emigracija|neprijateljskom emigracijom]]''. [[UDBA]] je veliki dio svojih resursa posvećivala nadzoru takvih ''društveno nepoželjnih pojava'', a brojni ''Komiteti za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu'', osnivani u državnim tijelima i poduzećima su u svojem ''strogo povjerljivom'' djelovanju<ref>[http://www.vecernji.hr/hrvatska/partijska-arhiva-je-ociscena-bas-iz-vremena-ubojstva-971608 "Partijska je arhiva očišćena, baš iz vremena ubojstva"], Silvana Perica za "Večernji list", 5. studenog 2014.</ref> izlagali nepoćudne pojedince raznim vrstama socijalnih neugodnosti. U vrijeme SRH nije uopće bilo nekog razdoblja u kojem se ne bi zabranjivalo izražavanje mišljenja neistomišljenicima režima i u kojima u zatvorima ne bi bilo pojedincima koji su bili kažnjeni stoga što su nekako ipak uspjeli izraziti svoje mišljenje koje bi bilo u nesuglasju sa stajalištima režima. Tako će zbog povjesničarskog rada koji nije bio sukladan službenoj istini o suvremenoj povijesti, čak dva puta na višegodišnje zatvorske kazne biti osuđen i [[Franjo Tuđman|dr. Franjo Tuđman]], budući predsjednik Republike Hrvatske. [[Ante Bruno Bušić|Bruno Bušić]], Tuđmanov suradnik u [[Hrvatski institut za povijest|Insitutu za historiju radničkog pokreta]] će naposljetku zbog takvog pisanja biti i ubijen od strane [[UDBA|Udbe]]. Brojne politički progonjene osobe iz tog dana danas okuplja [[Hrvatsko društvo političkih zatvorenika]].
== Upravna podjela ==
{{Glavni|ZAVNOH#Upravni ustroj|l1=Upravna podjela za vrijeme ZAVNOH-a}}<br>Poslije [[Drugi svjetski rat|II. svjetskog rata]] u Hrvatskoj je Općim zakonom o narodnim odborima (nositeljima vlasti) od 21. svibnja 1946.<ref>Krbek, Ivo. ''Osnovi upravnog prava FNRJ'', Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1950., str. 62., {{COBISS.SR|id=36289799}}</ref><ref>Krbek, Ivo. ''Narodna Republika Hrvatska u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji'', Jugoslavenska akademija nauka i umjetnosti, Zagreb, 1948., {{COBISS.SR|id=12774919}}</ref> uspostavljen novi upravno-prostorni ustroj. Mjesni narodni odbori kao političko-teritorijalne jedinice bili su različiti po veličini i djelovali su sve do kraja 1951., kada su ukinuti. Narodni odbori osnivali su se na svim razinama jedinica lokalne samouprave: mjesta (sela, manji gradovi), gradskih rajona, gradova, kotareva, okruga i oblasti.<!-- (NN, br. 71/51) --><ref>Stupanjem na snagu novoga Općeg zakona o narodnim odborima (Službeni list FNRJ, br. 22/52), te republičkoga Zakona o narodnim odborima općina (Narodne novine, br. 35/52) – zatim i – Zakona o podjeli NR Hrvatske na kotareve, gradove i općine (Narodne novine, br. 16/52), ukidaju se mjesni narodni odbori, a uvode općine (ustavnim promjenama 1953. umjesto izvršnih odbora narodnih odbora, osnivaju se savjeti narodnih odbora kao organi uprave).</ref> ▼
▲== {{Glavni|ZAVNOH#Upravni ustroj|l1=Upravna podjela za vrijeme ZAVNOH-a}}
Godine [[1952.]] donesen je Zakon o podjeli NR Hrvatske na kotare, gradove i općine.<ref>Zakon o podjeli Narodne Republike Hrvatske na kotare, gradove i općine, Narodne novine, br. 16/52.</ref> Tim je zakonom u Hrvatskoj ustanovljeno 89 kotara i 737 općina. Općina je bila osnovna upravno-prostorna cjelina, a kotar je obuhvaćao skupinu općina spojenih najčešće u nodalno-funkcionalni areal.
| |||