Hrvatski jezik: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
m ispravak datuma
Redak 114:
 
== Podrijetlo hrvatskoga književnog jezika ==
[[Datoteka:Bašćanska ploča HAZU 17. lipanjlipnja 2008..jpg|mini|300px|[[Bašćanska ploča]] u auli [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]]]]
<table border="0" cellpadding="2" cellspacing="0" align="right" style="margin-left:0.5em;clear:right;" width="250px">
<tr>
Redak 245:
U najnovijem dobu dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica iz germanskih i romanskih, te iz turskog jezika; one se nerijetko zamjenjuju riječima posuđenima iz bližih slavenskih jezika (osobito [[Češki jezik|češkoga]]: ''časopis'', ''naslov'', ''prednost'', ''smjer'', ''učinak'', ''uloga'', ''ured'', ''zbirka''…, kao i [[Ruski jezik|ruskoga]]: ''činovnik'', ''iskren'', ''odličan'', ''opasan'', ''poslovica'', ''razočarati'', ''strog'', ''točka''…). Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz [[Engleski jezik|engleskoga]] (''[[vikend]]'', ''[[klub]]'', ''[[tenk]]'', ''[[boks]]''…).
 
Sukladno tadašnjim austijskim geopolitičkim konceptima ("[[austroslavizam]]"), dobiva [[Vojvodina|vojvođanski]] Srbin [[Đuro Daničić]] (bliski suradnik, te u punom smislu nasljednik srpskog jezikoslovca [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]]) priliku da u Zagrebu radi na svojem ''Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika.'' Taj rječnik - koji je napisan u svrhu što većeg približavanja hrvatskog i srpskog književnog jezika - koji izlazi u razdoblju 1880. - 1882. god., te ostvaruje znatan utjecaj na hrvatski jezik (a i na [[Srpski jezik|srpski]]). Međutim hrvatski književni jezik ne prestaje ni nakon toga primati znatne utjecaje iz kajkavskog i čakavskog narječja (naposljetku se glavna hrvatska kulturalna središta i nalaze na čakavskom i kajkavskom području, te su najznačajniji hrvatski književnici nerijetko od djetinjstva i rane mladosti "zaraženi" tim narječjima), te nastojanja da se od hrvatskog i srpskog jezika učini jedan "[[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]]" jezik (nije Daničić nipošto bio zadnji koji je na tome radio) ipak nisu bile uspješne. Primjerice je (izvorni kajkavac) [[Miroslav Krleža]] u radzoblju nakon I. svjetskog rata zastupao tezu o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku (i jedinstvenom srpskohrvatskom narodu) i pisao na ekavici. Nakon stanovitog vremena života u jugoslavenskoj državi - gdje se ubrzo razbijaju njegove iluzije prema kojima bi zbog željene bliskosti sa Srbima bilo prihvatljivo odreće se hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalnog identiteta - sam postaje svjestan promašenosti politiziranog koncepta u kojem je sudjelovao, istražuje vlastitu kajkavsku baštinu (te 1936. god. objavljuje kajkavske "[[Balade Petrice Kerempuha]]", u kojem ne koristi nijedno od govornih kajkavskih narječja, nego stvara jedan bogati književni jezik "kakav je mogao biti da nismo prihvatili štokavštinu" ) i naposljetku postaje glavnim pokroviteljem [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] iz 1967. godine. Kod - na području jezika vrlo utjecajnog - M. Krleže prepoznajemo odrednice burnog razdoblja u razvoju hrvatskog jezika, koji su od razdoblja zadnjeg dijela 19. do prema kraju 20. stoljeća ostali vrlo jako obilježeni rastom, krizama i konačnom propašću [[Unitarističko jugoslavenstvo|jugoslavenske]] ideje. Neki autori to razdoblje, zapravo, i zovu "Krležinim dobom".<ref>tako Vladimir Anić. V. [//hrcak.srce.hr/131500 „Miroslav Krleža u ''Rječniku stranih riječi''“], Ivana Klinčić, „Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, Vol.40 No.2. Prosinacprosinca 2014.., str. 534</ref>
 
Krajem 20. stoljeća dolazi do razvoja masovnih medija i velikog utjecaja standardnog ("književnog") jezika novina, radija i televizije na jezik. Najprije kroz šaljive podlistke, komedije i sl., a kasnije demokratizacijom društvenih odnosa i šire, ipak u medije ograničeno prodire i govorni jezik. Kao mješavina stvara se hrvatski ''supstandardni idiom'' koji vrši velik utjecaj na standardni jezik i u praksi ga često zamjenjuje.