Antun Mihanović: razlika između inačica

Antun Mihanović rodio se 1796. godine u Zagrebu. Rodio se u obitelji zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine rođ. Kušević.<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 7.</ref> U [[Zagreb|Zagrebu]]u je završio pučku školu i [[Klasična gimnazija u Zagrebu|Klasičnu gimnaziju]] 1809. godine.<ref>Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., {{ISBN |978-953-95772-0-7}}, str. 907.</ref> Studirao je filozofiju i pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.<ref name="LZMK">[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40662 LZMK: Antun Mihanović], enciklopedija.hr, preuzeto 18. kolovoza 2019.</ref> Nakon studija filozofije koji je upisao [[1809.]] godine a svršio ga [[1811.]] godine, pravo je studirao od 1811. godine i svršio ga diplomiravši [[1813.]] godine u Zagrebu.<ref>Jelena Očak, ''Antun Mihanović'', Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., {{ISBN |953-167-119-2}}, str. 66., 72., 73.</ref> Radio je kao pravnik [[1813.]] godine pri [[Banski stol|Banskome stolu]] u Zagrebu a od [[1815.]] do [[1821.]] godine bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u [[Rijeka|Rijeci]]<ref name="LZMK"/> od [[1823.]]<ref>[http://www.biographien.ac.at/oebl/oebl_M/Mihanovic-Petropoljski_Antun_1796_1861.xml Mihanović Petropoljski, Antun (1796-1861), Schriftsteller und Diplomat], biographien.ac.at {{deu oznaka}}</ref> do [[1836.]] godine<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 10.</ref>. Od [[1825.]] do 1827. godine bio je, zajedno s [[Andrija Ljudevit Adamić|Andrijom Ljudevitom Adamićem]], zastupnik Rijeke na Požunskom saboru<ref> Vedrana Spadoni, [http://www.primorskihrvat.hr/bastina/povijest/antun-mihanovic-objavio-lijepu-nasu-u-daniczi-14-szusheza-1835/ ''Antun Mihanović objavio LIJEPU NAŠU u Daniczi 14. szusheza 1835.''], primorskihrvat.hr, 14. ožujka 2019., pristupljeno 18. kolovoza 2019.</ref>, a u [[Rijeka|Rijeci]] je i napisao stihove pjesme ''[[Horvatska domovina]]'' ([[Lijepa naša]])<ref>Goran Moravček, [http://fluminensia.org/mihanovic-u-rijeci-napisao-lijepu-nasu/ Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu], fluminensia.org, 14. ožujka 2013.</ref>. Poslije toga prešao je u austrijsku diplomaciju i službovao od [[1836.]] do [[1858.]] godine.<ref name="LZMK"/> Bio je prvi austrijski konzul u [[Beograd]]u zatim je bio konzul u [[Solun]]u, [[İzmir|Smirni]], [[Carigrad]]u i [[Bukurešt]]u. Umirovljen je [[1858.]] godine kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u [[Novi Dvori Klanječki|Novim Dvorima]] gdje je umro 1861. godine.

U mladosti je pisao naučne rasprave i eseje a kasnije, u muževnoj dobi, pjeva pjesme kojih je napisao samo desetak.<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 9.</ref> Antun Mihanović autor je i nevelike, ali važne knjižice ''Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku'' koju je objavio u [[Beč]]u [[1815]]. godine. U ovom djelu je iznio ideje iz kojih se kasnije razvio i program [[Hrvatski narodni preporod|Hrvatskoga narodnog preporoda]] [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja]] i ostalih [[ilirski preporod|iliraca]]. Hrvatski književni povjesničar [[Antun Barac]] za to razdoblje napisao je kako je to vrijeme ''(...) kad je u hrvatskoj književnosti vladala pustoš, a u hrvatskoj javnosti nemar prema hrvatskom jeziku. Njome je htio razbuditi narodni ponos i svijest, da samo na vlastitom jeziku čovjek može izreći sve, što želi. Istaknuto je, da se do izražajnog savršenstva može razviti samo jezik kojim narod i govori i piše. Dokazivao je koliko snage moraju izgubiti ljudi koji su prisiljeni učiti strane jezike. Tvrdio je da se samo na materinskoj riječi može stvarati prava kultura i suzbijati praznovjerje i zaostalost. I njegovi su pogledi obuhvatili cijelo slavenstvo, ali su se u prvom redu zaustavljali na hrvatskomu narodu.''<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 8.</ref>

Istraživao je i otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu a poglavito građu o hrvatskoj prošlosti.<ref name="Jelčić">[[Dubravko Jelčić]], ''Povijest hrvatske književnosti'', Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., {{ISBN |953-6308-56-8}}, str. 154.</ref> Pronašao je rukopis [[Ivan Gundulić|Gundulićeva]] ''[[Osman (Gundulić)|Osmana]]'' u [[Venecija|Veneciji]] [[1818.]] godine i potaknuo njegovo objavljivanje<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/37353/ Proleksis enciklopedija: Mihanović, Antun], preuzeto 2. studenoga 2012.</ref> koje se nije odmah ostvarilo već je bilo objavljeno kao prva knjiga kojom je [[Matica hrvatska|Matica ilirska]] [[1844.]] godine otpočela svoju izdavačku djelatnost<ref>Dubravko Jelčić, ''Povijest hrvatske književnosti'', Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., {{ISBN |953-6308-56-8}}, str. 155.</ref>. Na [[Sveta Gora|Svetoj Gori]] pronašao je ''Zografsko evanđelje'' i tzv. ''Mihanovićev odlomak''.<ref name="Jelčić"/>

Mihanović je neprolaznu slavu stekao pjesmom ''[[Horvatska domovina]]'' koja je krajem [[19. stoljeće|19. stoljeća]] postala [[Lijepa naša domovino|hrvatska himna]]. Pjesma je prvi put objavljena u desetom broju Gajeve ''[[Danica (časopis)|Danice]]'', [[14. ožujka]] [[1835.]] godine. ''U njoj je pjesnik sabrao sve što se od nas ne da otkinuti dok živimo kao narod što će uvijek oživljavati i buditi naša rodoljubna čuvstva. (Antun Barac)''.<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', uredio i opremio Stanko Tenšek, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 12.</ref> Za ''Horvatsku domovinu'' ili, prema prvom stihu, ''Lijepu našu'' ishitreni napjev uglazbio je, prema uvriježenom mišljenju, [[Vinkovci|Vinkovčanin]] [[Josip Runjanin]] a ukajdio ga je, po predaji veoma točno, učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu [[Vatroslav Lichtenegger]]. Prvi put javno je izvedena [[1861.]] godine. Kao nacionalna himna prihvaćena je [[1891.]] godine.