Australopitek: razlika između inačica

'''Australopitek''' ([[latinski|lat.]]: '''''Australopithecus''''', od lat. ''australis'': južni + grč. ''πίϑηϰος'': majmun)) naziv je roda pronađenog samo u Africi, a čije su (isključivo izumrle) vrste pripadale grupi ''[[Australopithecina]]'', koji su živjeli prije 4 do 3 milijuna godina. Rod ''Australopithecus'' svrstava se u [[tribus]] ''[[Hominini]]'', u kojem se također nalazi i rod ''[[Homo]]'' s današnjim ljudima. Uključuje vrste: ''[[Australopithecus aethiopicus]]'' kojega fosilni nalaz robustnih oblika potječe s jezera Turkana u Keniji; ''[[Australopithecus afarensis]]'', fosilni pračovjek s nalazištâ Hadar u Etiopiji i Laetoli u Tanzaniji, datiran prije približno 3,6 do 2,9 mil. god. Nalazi pripisani [[Lucy (australopitek)|stvorenju nazvanomu Lucy]] nesumnjivo pripadaju najstarijim čovjekovim pretcima (anatomska građa kostiju i zubi dokazuje tjelesni ustroj dvonošca, očite su promjene zubala i mali obujam mozga); ''[[Australopithecus africanus]]'', pronađen u nalazištima istočne i južne Afrike, datiran na vremenski raspon od prije približno 3 do 1,5 mil. god.; ''[[Australopithecus boisei]]'', vrsta robustna oblika iz istočne Afrike, datirana prije približno 2 do 1,5 mil. god., nekad zvana ''Zinjanthropus'', nalik vrsti ''A. aethiopicus''; ''[[Australopithecus robustus]]'', kojemu su fosilni ostatci pronađeni na nalazištima Swartkrans i Kromdraai u južnoj Africi, datirani prije približno 2 do 1,5 mil. god., nekoć su pripisivani rodu ''[[Paranthropus]]'', a slični su i vjerojatno srodni nalazima ''A. boisei''.<ref>[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]]: [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4679 Australopitek]</ref>

Zapremina mozga vrsta roda ''Australopithecus'' iznosila je između 400 i 550&nbsp;cm³, nešto više nego u čimpanze ili [[bonobo]]a,<ref> Steve Jones et. al.: ''The Cambridge Encyclopedia of Human Evolution.'' Cambridge University Press, 1992, S. 236</ref>, ali ipak manje nego kod najstarijih pripadnika roda ''Homo'', čija je zapremina mozga iznosila između 600 i 800&nbsp;cm³.<ref> [[Ulrich Welsch]]: ''Wie aus den ersten Primaten ''Homo'' wurde (1): Die Fossilgeschichte des Menschen.'' Biologie in unserer Zeit, 1/2007., str. 47</ref>

Veličina tijela izumrlih vrsta može se samo otprilike procijeniti na temelju neoštećenih dugih nožnih kostiju, a procjene stoga variraju između 1,00&nbsp;m i 1,60&nbsp;m. Tako je, na primjer, za vrstu ''Australopithecus africanus'' u jednom članku navedena težina između 30 i 40 &nbsp;kg, a visina 1,38&nbsp;m za mužjake i 1,15&nbsp;m za ženke.<ref> Ulrich Welsch: ''Wie aus den ersten Primaten ''Homo'' wurde (1): Die Fossilgeschichte des Menschen'', str. 46.</ref> Prema tome bi australopitecini bili visine uspravnog čimpanze. Kontroverzno je koliko je [[spolni dimorfizam]] bio izražen; u literaturi se tvrdi da su jedinke različitih veličina pripadale različitim vrstama, koje su živjele na istom prostoru.

Izraelski paleoantropolog Yoel Rak sa Sveučilišta u Tel Avivu je [[1991.]] naveo da je ''Australopithecus afarensis'' najvjerovatnije imao "sasvim poseban način hodanja".<ref> [[Yoel Rak]]: '' Lucy's pelvic anatomy: its role in bipedal gait.'' Journal of Human Evolution, svezak 20, 1991., strS. 283. – 290.</ref> Sve više paleontoloških otkrića protivi se prvobitnoj pretpostavci da su već rani predstavnici taksona ''Hominini'' živjeli u otvorenim staništima usporedivim s današnjim stepama ("hipoteza o savanama"). Popratni ostaci fosiliziranih kostiju navode na stanište sastavljeno od rijetkih šuma i onih koje su rasle uz rijeke i močvare. U takvom staništu, prema novijim tumačenjima, prvobitni način života čovjekolikih majmuna još se uvijek mogao očuvati: česti boravak na drveću, pogotovo radi spavanja, te samo povremeno uspravno kretanje po tlu. Mišljenje da "su australopitecini po načinu kretanja manje sličili na ljude nego što se to prije smatralo" dosta se raširilo.<ref> [[Winfried Henke]], Hartmut Rothe: ''Stammesgeschichte des Menschen.'' Springer Verlag, 1998., {{ISBN |3-540-64831-3}}</ref>

''Australopithecus afarensis'' je oko 500 000 godina stariji od najstarijeg otkrivenog alata, a ni kod vrste ''Australopithecus africanus'' nisu pronađeni nikakvi sigurni tragovi korištenja istog. S druge su strane uz fosile ''[[Paranthropus]]a'' pronađeni kameni alati [[Oldovanska kultura|Oldovanske kulture]] kao i kosti s istrošenim vrhovima, koje su možda koristili za kopanje ili vađenje [[termit]]a.<ref>G. J. Sawyer, Viktor Deak: ''Der lange Weg zum Menschen.'' Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg, 2008., str. 39. (''A. afarensis''), str. 64. (''A. africanus''), str. 73. (''P. robustus'') </ref> Međutim, činjenica da je u istim slojevima pronađen i ''[[Homo habilis]]'' čini pripadnost tih alata nesigurnom.

{{citat|"Na početku nastanjivanja novonastalih savanskih staništa robusni australopitecini u svakom su pogledu imali prednosti zahvaljujući prirodnom odabiru. Ipak, prije oko milijun godina pojavili su se u Africi hominidi koji su s jedne strane bili specijalizirani biljojedi, a s druge strane učinkoviti svejedi (što su ostvarili upotrebom alata. Na taj način nastala konkurencija pri ishrani dovela je do izumiranja robusnih australopitecina u isto vrijeme kada je s ''[[Homo erectus]]om'' rod ''Homo'' već kretao na svoj trijumfalni marš prema Aziji i Europi."<ref> Friedemann Schrenk: ''Die Frühzeit des Menschen'', S. 62 </ref>}}

* Göran Burenhult et al.: ''Die ersten Menschen. Die Ursprünge des Menschen bis 10 000 vor Christus.'' Jahr-Verlag, Hamburg 2000., {{ISBN |3-8289-0741-5}}

* Robert Foley: ''Menschen vor Homo sapiens. Warum und wie unsere Art sich durchsetzte.'' Jan Thorbecke Verlag, 2000., {{ISBN |3-7995-9084-6}}