Filozofija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci |
||
Redak 6:
==Etimologija==
{{Wječnik|mudroslovlje}}
Riječ [[wikt:filozofija|filozofija]] ([[Grčki jezik|grč.]] „[[wikt:φιλοσοφία|philosophia]]“)<ref>Filipović, str. 107</ref> nastala je u [[Starogrčki jezik|starogrčkom jeziku]], a izvorno znači „ljubav spram [[mudrost]]i“, odnosno „nastojanje i djelatnost onih koji teže za mudrošću“. Dolazi od riječi „philos“, što znači prijatelj, ljubitelj, i „sophia“, što znači mudrost. Po predaji, riječ „philosophia“ je prvi upotrijebio [[Pitagora]],<ref name=kal8>Kalin, str. 8: „Filozofija izvorno znači »ljubav spram mudrosti«. Grci su tako nazivali nastojanje i djelatnost onih koji su težili za mudrošću. Po predaji je Pitagora bio prvi koji je upotrijebio riječ filozofija. Danas povjesničari filozofije dokazuju da je to bio Heraklit (fragment 35). Kasnije su riječ uveli u stalnu uporabu naročito Sokrat i Platon. (...) Etimologija riječi... upućuje na korijene »philos« (prijatelj, ljubitelj)... i »sofia« (mudrost). (...) Nema općenito prihvaćene definicije ni sadržajnog određenja filozofije... Filozofi su različito određivali predmet i pojam filozofije.“</ref> filozof iz 6. stoljeća prije Krista, no sumnja se je li on uopće bio stvarna povijesna osoba,<ref>Critchley, str. 46: „Pitagora (580. – 500. g. pr. Kr.) ...Među akademijskim krugovima danas vlada suglasje kako Pitagora zapravo nije bio stvarna povijesna osoba.“</ref> stoga povjesničari filozofije dokazuju kako se [[Heraklit]] prvi koristio rječju, dok ju u stalnu jezičnu uporabu kasnije uvode [[Sokrat]] i [[Platon]].<ref name=kal8/> Filozof je za [[:Kategorija:Antički filozofi|Stare Grke]] „prijatelj mudrosti“, no Platon ističe kako se on razlikuje od mudraca, [[Sofisti|sofista]], jer ispituje razloge stvari uopće i njihovim razumijevanjem dolazi do [[spoznaja]], dok se potonji ograničava isključivo na praktičnu primjenu [[Znanje|znanja]].<ref>Filipović; Bošnjak, str. 107</ref><ref>Kalin, str. 36: "Oni [sofisti] nisu zainteresirani za spoznaju prirode, ni prvenstveno za teorijska pitanja. U skladu sa zahtjevima života oni vide obrazovnu vrijednost znanja i usmjereni su praktičnoodgonjim pitanjima."</ref>
Za pojam „filozofija“ ne postoji općeprihvaćena [[definicija]] i njezin su predmet i pojam filozofi različito određivali kroz povijest.<ref name=kal8/> Filozofija je u doba [[Antika|antike]] predstavljala znanstvenu težnju, bila je isto što i [[znanost]].<ref name=kal12>Kalin, str. 12: „Filozofija je isprva u Grka bila isto što i znanstvena težnja uopće — isto što i znanost, obuhvaćala je bitno znanje. Tek kasnije... otpočelo je osamostaljivanje pojedinih područja kao područja samostalna traganja. Taj je proces još izraženiji od renesanse tijekom novog vijeka sve do naših dana. (...) Prednosti su filozofije: upravljenost u cjelini, izvorna kritička svijest o pretpostavkama, tj. spoznaja bitnih izvora i uzroka bića, i humanistička vizija smisla.“</ref> U doticaju s [[kršćanstvo]]m, [[Antička filozofija|grčka filozofija]] počinje gubiti svoje prepoznatljive osobine, prestaje biti težnja za [[Racionalizam|racionalnim]] spoznajama i [[Logika|logičko]]-[[Kritika|kritičko]] [[Misao|mišljenje]] te postaje u potpunosti podređena [[Religija|vjeri i spasenju]].<ref>Kalin, str. 57–58, 78</ref> U 15. stoljeću filozofija doživljava svoj [[Renesansna filozofija|preporod]] kad se uspijeva osloboditi od utjecaja kršćanstva i nastoji oživjeti značajke antičke filozofije.<ref>Kalin, str. 82</ref> Iako je već u antici započelo postupno osamostaljivanje pojedinih područja istraživanja od filozofije, taj je proces postao naročito izražen u [[Novi vijek|novom vijeku]] s razvojem [[Prirodne znanosti|prirodnih znanosti]].<ref name=kal12/><ref>Kalin, str. 85</ref>
Redak 16:
{{Glavni|Popis filozofskih disciplina}}
Filozofske discipline nastaju kao rezultat razmatranja usmjerenih prema nekim posebnim [[filozofsko pitanje|filozofskim pitanjima]]. Te grane nisu međutim samostalni dijelovi filozofije, već su uvijek međusobno povezane, kao što su problemi i pokušaji rješenja koje postavljaju samo različiti aspekti istih pitanja. Kroz povijest su se razvijale raznovrsne filozofske discipline, pa stoga postoji i podjela filozofije na teorijsku, praktičnu i pojetičku. Teorijskoj pripadaju discipline kao što su [[ontologija]] i [[Teorija spoznaje|gnoseologija]], praktičnoj discipline poput [[etika|etike]] i [[filozofija povijesti|filozofije povijesti]], a pojetičkoj [[estetika]], [[poetika]], [[retorika]] itd.<ref name=Kalin14>[[#refKalin|Kalin]], str. 14</ref> Postoji i podjela filozofskih disciplina prema filozofskim pitanjima koja obuhvaćaju. Većina filozofskih pitanja mogu se razvrstati u četiri područja: pitanja vezana uz bitak i [[egzistencija|egzistenciju]], pitanja vezana uz znanje, pitanja vezana uz [[vrijednosti]] te pitanja logike. Tako ćemo ontologiju svrstati u prvu, [[epistemologija|epistemologiju]] u drugu, a etiku, filozofiju politike i estetiku u treću skupinu pitanja, dok pitanja logike istražuju i postavljaju kriterij važećih [[zaključak]]a.<ref>[[#refMoore|Moore; Bruder]], str. 10</ref>
Temeljna filozofska disciplina jest ontologija ili opća [[metafizika]]. Ona je učenje o bitku, stoga su njena rješenja od temeljnog značenja za sva druga filozofska pitanja i discipline, zbog čega se filozofiju često i izjednačuje s ontologijom.<ref name=Kalin15>[[#refKalin|Kalin]], str. 15</ref> Metafizika je filozofska disciplina koja istražuje temeljna svojstva bitka, biti, zbivanja, kretanja, formu, [[materija|materiju]], [[supstancija|supstanciju]], uzrok, svrhu itd.<ref name=Kalin14/> Prvi filozofi bili su uglavnom metafizičari.<ref>[[#refMoore|Moore; Bruder]], str. 18</ref> Naziv metafizika dolazi od grčke riječi ''meta ta phisika'' (grč. μετά τὰ φυσικά), što znači "iza fizike".<ref name=rjecnik>{{citiranje www|url=http://www.filozofija.org/index.php?option=com_wrapper&Itemid=59|naslov=Rječnik filozofskih pojmova|izdavač=''Filozofija.org''|preuzeto=3. studeni 2010}}</ref>
Redak 69:
Riječi "filozof" i "filozofija" skovane su u [[6. stoljeće pr. Kr.|6. stoljeću pr. Kr.]] u [[Stara Grčka|Grčkoj]]. U stalnu upotrebu riječ "filozofija" stoljeće kasnije uvode [[Sokrat]] i [[Platon]]. Nakon Platona, [[Aristotel]] je zaslužan za ono posebno značenje riječi, koje i danas podrazumijevamo.
Razmatrajući kako se sve riječ koristila tijekom oko tri stoljeća povijesti [[Stara Grčka|stare Grčke]] (te također njoj srodne riječi: [[mudrost]], [[sofisti]]ka, [[znanost]]) možemo dobiti dobar (iako ne potpun) uvid u to što i danas pod filozofijom razumijevamo (i također u to, što ne ubrajamo u filozofiju).
=== Filozofija je ljubav prema mudrosti ===
Redak 85:
[[Platon]] kaže u dijalogu ''Fedar'' da samo za Boga priliči reći da je mudar, ne i za čovjeka. Jednako kaže [[Aristotel]] u ''Metafizici'': filozof teži mudrosti, koju posjeduje samo Bog.
[[Sokrat]] je prototip filozofa, koji uvijek traga za smislom i uvijek vodi dijalog. Njega mudracem smatraju ne samo ljudi, nego i bogovi:[[Apolon]] je kroz usta [[
Postoje naravno i drugi mogući putevi ka [[mudrost]]i, npr.:
Redak 105:
[[Mudrost|Mudraci]] su ljudi kojima se ljudi dive zbog tajanstvenih znanja koja posjeduju, i zbog dobrih savjeta, koje daju. Riječi i djela koje im legenda pripisuje pokazuju da im se pripisivalo duboko znanje o onome što '''jest''', i o onome što '''treba''' činiti ("teoretska" i "praktička" mudrost; čisti i praktički um po [[Immanuel Kant|Kantu]]. Kasnija ih legenda razmatra kao grupu i iste izreke pripisuju se sad jednome, sad drugome.
Kako je razvoj kritičke misli doveo u pitanje predodžbu da netko zaista '''posjeduje''' [[mudrost]], neki su kasnije govorili da »oni nisu bili ni mudraci ni filozofi, već razboriti ljudi i zakonodavci.« ''(Diels, 10, 1)''
Nasuprot tome, jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, [[Martin Heidegger]], iznosi tvrdnju da su pred-sokratovski mislioci postigli uvid u [[bitak]] koji nadmašuje svu kasniju zapadnjačku [[metafizika|metafiziku]], koja od [[Platon]]a do suvremene vladavine [[tehnika|tehnike]] živi u '''zaboravu bitka'''.
Redak 115:
Prvi koji je uveo novu kovanicu možda je bio [[Pitagora]] (oko 580. - 500. pr. Kr.); njemu pripisuju da je filozofiju u Grčku donio iz [[Stari Egipat|Egipta]] ''(Diels, 14, 4)''. [[Ciceron]] navodi da je Pitagora prvi sebe nazvao ''filozofom'' uspoređujući se s onim koji na Olimpijske igre dolazi samo gledati, za razliku od natjecatelja koji teže za slavom i kladioničara koji teže za dobitkom.
Neki pak smatraju da je prvi koji je upotrijebio taj pojam bio [[Heraklit]] (540. – 480. pr. Kr.), kojem se pripisuje izjava da »filozofi moraju biti znalci veoma mnogih stvari«. ''(fr. 35)''
:Odnos Heraklita prema Pitagori pokazuje da su "ljubitelji mudrosti" zarana počeli jedni o drugima prezrivo govoriti i odricati ne samo mudrost, nego i pamet ili razum, onima koji zastupaju drugačije koncepcije. Heraklit navodi Pitagoru kao jednog od onih koji »mnogo znaju, ali nemaju razuma« ''(fr. 40)', te ga optužuje da je »vođa lažljivaca« ''(fr. 81)''.
'''Mnogoznalaštvo''' je po Heraklitu preduvjet za filozofiju, ali samo po sebi nije dovoljno. Mudrost je spoznavanje onog što upravlja stvarima: »Jedno je naime mudrost: spoznavati duhovnu moć koja upravlja sve kroz sve« ''(fr. 41)''. To se ne može vidjeti očima: »nevidljiva harmonija jača je od vidljive« ''(fr. 54)''. Tu duhovnu moć i nevidljivu harmoniju ([[bitak]]) naziva Heraklit [[logos]], tj. riječ ili govor.
To pouzdanje u moć jezika, uvjerenje da je svijet u svojem temelju "logičan", da bitak ima strukturu govora ([[diskurs|diskurzivnu]] strukturu), pa se ljudskim govorom ([[dijalektika|dijalektikom]] i [[logika|logikom]]) može doći do uvida u ono po čemu jest sve što jest ([[bitak]]), temeljna je pretenzija koja utemeljuje filozofiju kao "racionalnu" djelatnost. To uvjerenje, na svoj način, preuzima i kršćanska [[teologija]].
:Tome nasuprot, [[mistika]] tvrdi da se jezikom i logikom može spoznati, u najboljem slučaju, samo svijet, a ne i ono, po čemu on jest. [[Lao Ce]] uspoređuje svijet s tapiserijom: pažljivim proučavanjem možemo spoznavati tkanje, ali ne i iglu, koja ga je isplela. [[Monoteizam|monoteistički]] mističari (židovski, kršćanski i islamski) tvrde da se u [[ekstaza|ekstazi]] može stupiti u dodir sa Bogom, izvorom svega što jest i sve mudrosti, ali se ta spoznaja ne može riječima prikladno prenijeti.
Redak 127:
:Mnogi su se filozofi, vrhunski majstori logike i jezika uopće, suočili s nedovoljnošću tog alata. U 20. st. [[Martin Heidegger]] ostaje vjeran uvjerenju da riječi mogu voditi ka bitku, ali ne u okviru logike, nego pjesništva. [[Ludwig Wittgenstein]] zaključuje: ne samo da ne možemo izreći odgovore na naše životne probleme; ne možemo izreći ni pitanje. ''(Tractatus, stavak 6.5.)''
[[Pitagorejci]] su pak tvrdili, da osnova svijeta nije riječ, nego '''broj'''. To ih je vodilo u složenu mistiku brojeva: njihovo naslućivanje važnosti [[matematika|matematike]] nije se moglo plodotvorno primijeniti u istraživanju prirode tijekom sljedećih 2000 godina jer je matematika bila nedovoljno razvijena.
:Tek [[renesansa]] dovodi do dramatičnog napretka matematičkih metoda, na temelju kojeg [[Galileo Galilei]] može izreći misao da je »knjiga [[priroda|prirode]] napisana jezikom [[matematika|matematike]]«. Kada se pak matematika udružila s pažljivim i nepristrasnim promatranjem prirode, kao što su [[Herodot]] i [[Tukidid]] promatrali ljude, mogla je [[filozofija prirode]] načiniti divovski napredak, kakav nijedno ranije doba nije moglo ni približno zamisliti. Jedan od ključnih mislilaca novoga doba, [[René Descartes]], proveo je revoluciju u matematici stvaranjem [[analitička geometrija|analitičke geometrije]]: prvi je povezao do tada odvojene discipline [[geometrija|geometriju]] i [[aritmetika|aritmetiku]]. To je bio osnov na kojem su kasnije "filozof prirode" [[Isaac Newton]] i filozof [[Gottfried Leibniz|Leibniz]] stvorili [[matematička analiza|matematičku analizu]], koja pak omogućava kvantitativno proučavanje '''procesa''' (a ne samo '''stvari''') i time drastično unapređuje mogućnosti [[znanost|znanstvenog]] proučavanja prirode i mijenja sliku svijeta koja dominira zapadnim mišljenjem.
Redak 140:
U to je doba u upotrebi i riječ [[sofist]], koja je tek kasnije dobila pogrdno značenje. [[Herodot]] je nazvao sofistima [[Solon]]a i [[Protagora|Protagoru]], koje inače nazivahu mudracima (sofos). [[Publije Elije Aristid]], koji piše u 2. stoljeću, otuda zaključuje: »Mislim da je riječ "[[sofist]]" bila opći naziv, a da se pod "filozofijom" podrazumijevala neka ljubav prema lijepom i zaokupljenost teorijom, opća kultura - a ne kao danas.« ''(Diels, 79, 1)''
Herodota i Tukidida ne navode u povijesti kao filozofe. Njihov rad, međutim, od bitnog je značaja za nastanak pojma [[znanost]], a filozofiju je [[Aristotel]] definirao kao jednu od znanosti. :Oni su prvi, koji na području [[historija|historije]], [[geografija|geografije]] i [[etnografija|etnografije]] teže '''objektivnoj istini''': prikazati stvari onakvima kakve jesu, odbacujući fantazije, predrasude i prosudbe. Marljivo su prikupljali informacije o prošlim događajima i o stranim zemljama iz svih dostupnih izvora (uključujući i neprijatelje s kojima su Grci ratovali); sustavno ih i metodski jedinstveno sređivali i iznosili na (koliko je moguće) neutralan način (Herodot kaže: »ne mogu dati svoj sud, ja samo izvještavam«).
:Takav »samostalan i samosvijestan spoznajni rad, koji metodički traži znanje zbog samog znanja« ''(Windelband, str. I/67)'' definicija je onog što nazivamo [[znanost]] ([[grčki jezik|grčki]]: ''episteme'', [[latinski jezik|latinski]]: ''scientia'').
Redak 146:
=== Dijalog i dijalektika ===
U [[Sokrat]]ovoj osobi, osim ljubavi prema [[mudrost]]i, utjelovljena je i druga temeljna osobina filozofije: korištenje razgovora (raz-govor, "dijeljenje govora", prema [[dijalog|dija-log]], "dijeljenje [[logos]]a") kao ključne metode. Sam Sokrat nije ništa zapisivao, samo je razgovarao sa svojim sugrađanima. Razgovor ovdje nije samo puka metoda, jer govor, [[logos]], kako smo vidjeli gore kod [[Heraklit]]a, ujedno označava temeljnu "harmoniju" ([[struktura|strukturu]]) svijeta.
U dijalogu ''Fedar'' [[Platon]] razjašnjava pojam [[dijalektika]] (od [[grčki|grčkog]] ''dialektikos'': koji se odnosi na raspravljanje) kao filozofske metode. Da bismo shvatili [[bit]] nekog [[predmet]]a, moramo [[pojam]] tog predmeta razmatrati u odnosu prema drugim pojmovima. Moramo sagledati kako pojmovi proizlaze jedni iz drugih. [[Platon]] (odnosno [[Sokrat]] u dijalogu) razlaže da se pojam može odnositi prema višem pojmu koji ga obuhvaća (rod, rodni pojam) ili prema nižim pojmovima koji iz njega proizlaze (vrsta, vrstni pojam). Zato se dijalektička misao kreće u dva smjera: uspinjanje (''sinagoge'' ili ''sinopsis'') i spuštanje (''diairesis''). »To ja volim, o Fedre, naime te razdiobe i ta sažimanja, da bih mogao i govoriti i misliti.« ''(Fedar, 266b)''
Filozofija, odnosno rezultati njenih dijalektičkih razmatranja, mora biti osnova za [[retorika|retoriku]], koja je »umijeće vođenja duše«. [[Sofisti
Filozofski [[dijalog]], vođen [[dijalektika|dijalektičkim]] umijećem, u Sokratovoj i Platonovoj metodi treba dovesti do '''uvida''', do razumijevanja skrivene istine: »Ako se sve pojedine danosti s trudom ispituju jedna naspram drugoj, imena i pojmovne odredbe, nazori i opažanja, i osporavaju u dobrohotnim osporavanjima, od ljudi koji pritom bez zavisti rabe pitanje i odgovor, onda iznad svakog pojedinog bljesne uvid i razumijevanje.« ''(Platonovo ''Sedmo pismo'', Ep. VII, 344b)''
Ovaj uvid, jednom kad je zadobiven dijalektičkim razmatranjem, najbolje se prenosi drugima u dijaloškoj formi, smatraju Platon i njegovi sljedbenici u [[Akademija|Akademiji]], i to u neposrednom, živom razgovoru. Zapisani dijalog je tek oponašanje ovakvih živih razgovora.
:Takav pristup kasnije kod nekih [[Platonizam|platonista]] i [[Neoplatonizam|neoplatonista]] vodi do teze da postoje tajna, [[ezoterija|ezoterična]] znanja koja učitelj prenosi učeniku samo u osobnom razgovoru i koja se ne smiju otkrivati [[Inicijacija|neiniciranima]]. Tako se neoplatonisti ponekad spajaju sa [[pitagorejci]]ma, [[Gnosticizam|gnostici]]ma i drugim školama [[ezoterija|ezoterije]] i [[mistika|mistike]]. To je jedan od primjera kako se specifičnim razvojem filozofskih ideja dolazi do zaključka o napuštanju filozofije.
Sam [[Platon]], međutim, koristi i mitopoetski jezik tamo gdje dijalektičko razvijanje pojmova nije dovoljno ili nije dostatno. Tako su npr. teza o besmrtnosti duše i prikaz njenog života poslije tjelesne smrti, koji se sreću u više Platonih dijaloga, preneseni iz [[
=== Znanstveni sustav, logika i metafizika ===
Redak 164:
[[Aristotel]], [[Platon]]ov učenik koji se kasnije odvojio od [[Akademija|Akademije]] i zasnovao vlastitu školu ([[peripatetici]]), napušta u svojim knjigama Platonovu formu dijaloga. On piše '''rasprave''' u modernom smislu riječi.
Metoda filozofije nije više samo [[dijalektika]], razmatranje usmjereno na postizanje uvida; no [[logos]] ostaje i cilj i sredstvo. U "raspravi" se teži sustavnom i potpunom ispitivanju pojmova, što u živom dijalogu može biti zanemareno. Filozof razlaže [[logos]] koristeći vlastiti um, na temelju svojih uvida u zbilju, te uvida u mišljenja ranijih filozofa.
Takva metoda dobiva naziv [[logika]]. Logika je kod Aristotela znanost o [[logos]]u. Ona proučava oblike (forme) mišljenja, koji su u vezi s oblicima [[bitak|bitka]].
Filozofija je kod Aristotela jedna među [[znanost]]ima. Definirana je kao "motriteljska" ([[teorija|teorijska]]) znanost, koja teži [[istina|istini]] radi nje same. (U ''Metafizici'' se pojavljuje i sintagma "motriteljska filozofija" koja je zapravo pleonazam.)
Filozofija je znanost »misaonog promatranja«, odnosno [[teorija|teorijska]] znanost (riječ ''theoria'' označava misaono ili znanstveno motrenje ili promatranje). Svrha filozofije je spoznaja istine; spoznati istinu (odnosno biti mudar) znači spoznati uzroke. ''(Metafizika, II 1, 993b)'' Najtočnije su pak one znanosti koje se bave prvim počelima i uzrocima. ''(Metafizika I 982a)'' Odatle je filozofija (mudrost, metafizika) »znanstveno istraživanje prvih počelâ i uzrokâ«.
Spoznaji prvih počela i uzroka teži se zbog istine same, ne zbog vanjskih svrha. Tako je ona »jedina slobodna među znanostima, jer jedina je ona radi sebe same«. ''(Metafizika I 2, 982b)'' »I tako su sve znanosti nužnije od nje, ali bolja nije ni jedna.« ''(Metafizika I 2, 983a)''
:U toj je definiciji važno utvrditi da uopće postoji predmet te znanosti, naime: »da postoji nekakvo počelo, te da uzroci bićâ nisu beskonačni, niti u izravnu slijedu niti prema vrsti.« Aristotel smatra da je to očito i tu tvrdnju obrazlaže u ''Metafizika II 2''.
:Ova tvrdnja međutim u moderno je doba široko osporavana. Niz filozofa tragalo je za uvjerljivijim utemeljenjem na vrlo različite načine; npr. [[René Descartes]], [[Immanuel Kant]], [[Edmund Husserl]], [[logički pozitivizam|logički pozitivisti]]. [[Povijest filozofije]] može se periodizirati upravo po velikim misliocima koji iznova pokušavaju dati sigurne, neporecive temelje spoznaje.
==== Filozofija i druge "teorijske znanosti" ====
Motriteljske znanosti Aristotel dijeli na [[matematika|matematiku]], [[naravoslovlje]] i bogoslovlje ([[teologija|teologiju]]).
===== Metafizika i teologija =====
Bogoslovlje je kod Aristotela znanost o onom najvišem, o prvim načelima [[bitak|bitka]]. Ono se
bavi spoznajom »onoga što je vječno, nepokretno i izdvojivo«. Ono je »prvotna znanost«.
''(Metafizika, VI 1, 1026a)'' Aristotel ga naziva i '''prva filozofija''', a također i jednostavno '''sofia''', [[mudrost]] (postoji određeno preklapanje i nedosljednost u korištenju pojmova filozofija, mudrost, znanost i teologija).
Tek u rimsko doba počinje se za "prvu filozofiju" koristiti naziv [[metafizika]] ([[latinski|lat.]] metaphysica), koji dolazi od [[grčki|grč.]] ''ta meta ta phisika'', »ono što dolazi iza fizike«.
Riječ [[teologija]] dobiva u okviru [[Kršćanstvo|kršćanske]] (kasnije i [[islam]]ske) [[religija|religije]] posebno značenje tumačenja Objave. Tako nastaje napetost između teologije i filozofije i problem odnosa "dviju istina", što je jedan od osnovnih problema [[Srednjovjekovna filozofija|srednjovjekovne filozofije]].
===== Logika, fizika i etika =====
Modifikacijom spomenute Aristotelove podjele "motriteljskih znanosti" na tri dijela u helensko i rimsko doba koristi se podjela filozofije na logiku, fiziku i etiku. '''Fizika''' (tj. naravoslovlje) obuhvaća sve prirodne znanosti u našem smislu riječi. U srednjem vijeku često se logika i fizika spajaju kao '''teorijska filozofija'', dok je etika '''praktična filozofija'''. ''(Windelbland, str. 60)'' [[Teologija]] je, kako je spomenuto, izdvojena. Dodana je pak kao posebna disciplina [[etika]], koja se bavi pojmovima dobra i zla, onim što se treba i onim što se ne smije činiti.
===== Praktična filozofija =====
Redak 201:
===== Filozofija prirode i prirodne znanosti =====
Naravoslovlje ostaje dio filozofije, kao '''filozofija prirode''', sve do 19. st. Tada se stvara pojam '''prirodne znanosti''' i njihova podjela na različite znanosti i discipline. Međutim, faktički već od 17. st. se "filozofija prirode" razvila u posebnu disciplinu.
U 19. i 20. st. metode i izvori sigurnosti prirodnih i društvenih znanosti predmet su intenzivnih filozofskih istraživanja. Egzaktnost prirodnih znanosti postaje opći ideal, koji često i sociolozi i drugi, a osobito ekonomisti, nastoje slijediti. To međutim dovodi i do reakcije, tvrdnje da u "duhovnim znanostima" egzaktnost nije ni moguća ni poželjna.
S druge strane dostignuća prirodnih znanosti i matematike, koja dramatično mijenjaju ustaljene pojmove i tresu osnove same znanosti (npr. [[teorija relativnosti]] i [[kvantna fizika]]), navode znanstvenike na filozofska promišljanja, a filozofe da se za znanost zainteresiraju.
Treći element odnosa prirodnih znanosti i filozofije jesu etičke i političke dvojbe koje izaziva nevjerojatno uspješna primjena znanosti kao tehnike. Znanost mijenja svijet, ali tko od toga zapravo ima '''korist'''? Da li je to '''dobro'''? Treba li i dalje '''činiti''' isto što i dosad?
Redak 218:
====Bibliografija====
=====[[Uvodi u filozofiju]]=====
* [[Boris Kalin|Kalin, Boris]] (1987.). ''[http://www.skolskaknjiga.hr/hrv/page.asp?item=020486&act=more Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa]'', Zagreb: [[Školska knjiga]]. {{ISBN
* Grayling, A. C. (1998.). ''[http://books.google.com/books?id=q5MPQgAACAAJ Philosophy 1: A Guide Through the Subject]'', Oxford, UK: Oxford University Press. {{ISBN
* Teichman, Jenny; Evans, Katherine C. (1999.). ''[http://books.google.com/books?id=Zk5cRt_cJi0C Philosophy: A Beginner's Guide]'', Malden, SAD: Blackwell Publishing. {{ISBN
=====Ostalo=====
* Critchley, Simon (2010.). ''[http://books.google.com/books?id=pgTDlLHAMekC Knjiga mrtvih filozofa]'', Zagreb: Naklada Ljevak. {{ISBN
* [[Vladimir Filipović|Filipović, Vladimir]]; [[Branko Bošnjak|Bošnjak, Branko]] (1984.). ''[http://books.google.com/books?id=F1wwAAAAYAAJ Filozofijski rječnik]'', Zagreb: [[Matica hrvatska]].
| |||