Srpski jezik: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 80.255.47.86 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Tulkas Astaldo Oznaka: brzo uklanjanje |
m lektura (budući da -> jer) |
||
Redak 57:
U okviru satemske skupine izdvojila se balto-slavenska etničko-jezična grupa. Jezične sličnosti među [[Balti|baltičke]] i [[Slaveni|slavenske]] skupine [[jezik|jezika]] su do te mjere brojne, da se prilikom proučavanja povijesti slavenskih jezičnih struktura često upotrebljavaju oblici iz suvremenih baltičkih jezika, čiji su pripadnici bili izoliraniji, pa su tako i sačuvali više starijih jezičnih oblika.
Sa sigurnošću se može tvrditi da je praslavenski jezik u svojoj konačnoj fazi postojao u 9. stoljeću,
===Pisma===
Redak 88:
* Sljedeća reforma dogodila se u Srbiji u vremenu privremene revitalizacije srpske državnosti tijekom vladavine despota Stefana Lazarevića. Nakon rasapa srpske srednjovjekovne države koji je prouzročila turska invazija, novonastali društveni odnosi vodili su sve većem utjecaju Srpske pravoslavne crkve kao baštinika kulturnih i nacionalnih tradicija nemanjićkoga razdoblja. Budući da su glavne silnice djelovale u smjeru jačanja veza s istočnokršćanskom ekumenom, od Bugarske i Bizanta do Rusije, nije neočekivano što je oko [[1400]] Konstantin Filozof, bugarski pismoznanac, pozvan da preoblikuje srpsku pismenost. U manastiru Manasija je, pod njegovim vodstvom, oblikovan novi, resavski pravopis koji je esencijalno arhaizirao i grecizirao srpsku jezičnu normu i s jezikoslovnoga motrišta predstavljao, u odnosu na Savinu kodifikaciju, korak natrag. Bez fonoloških potreba uveden je ponovno znak za tvrdi poluglasnik, kao i određeni broj drugih pravopisnih pravila čiji je cilj bio da se standardni srpskoslavenski jezik po svojim osobinama približi tadašnjoj bugarskoj normi, što je u praksi značilo povratak na arhaičnije oblike staroslavenske koine, s vidljivim grčkim utjecajem u slovopisu i pravopisu. Taj oblik jezika bijaše prestižnim u 15. i 16. stoljeću, pa su se mnoge knjige namijenjene Bugarskoj, Makedoniji, pa i Rusiji pisale i tiskale u srpskom jeziku resavske ortografije. Primjeri toga jezika nalaze se u ''Slovu Ljubve'' Stefana Lazarevića, ''Tricarstveniku'' Pahomija Logoteta i ''Životu despota Stefana'' Konstantina Filozofa. Tijekom razdoblja između 16. i 18. stoljeća pismenost Srba se petrificirala, a jedini bitan ostatak stare srednjovjekovne kulture nalazio se u manastiru Rača. Predstavnici te škole nazvani su Račanima. Najistaknutiji predstavnik Račana bijaše Gavril Stefanović Venclović, koji pokazuje izrazitu dvojezičnost u pisanju: sakralne je knjige pisao po pravopisu resavske škole, dok je puku namijenjene propovijedi zapisivao narodnim jezikom, začuđujuće sličnim pravopisu i azbuci koje je više od stoljeća i pol kasnije oblikovao [[Vuk Karadžić|Vuk Stefanović Karadžić]].
* Nakon Velike seobe 1680-90., pod patrijarhom Čarnojevićem, velik se dio srpskoga naroda našao u okviru Austrije koja ga je pokušala katolicizirati preko unijaćenja, tj. vjerskopolitičkih poteza kojim bi se ukinula samostalnost Pećke patrijaršije koja je okupljala srpski narod. Na civilizacijskom polju,
* Kao odraz na zbivanja u sakralnoj jezičnoj normi nastao je svjetovni jezik, koji je bio mješavina vojvođanskih dijalekata, ruskoslavenskog i ruskog jezika: [[slavenosrpski jezik]]. Na tom je jeziku tečajem 18. i 19. stoljeća stvorena osnova za suvremenu srpsku kulturu.
|