Janus Pannonius: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci |
||
Redak 7:
| rođenje = [[29. kolovoza]] [[1434.]]
| smrt = [[27. ožujka]] [[1472.]]
| nacionalnost = [[Hrvat]]<ref>http://www.nsk.hr/u-spomen-na-jednoga-od-najpoznatijih-hrvata-15-stoljeca/ (pristupljeno 29. kolovoza 2013.)</ref> ili [[Mađar]]<ref>Pécs lexikon I. (A–M). Főszerk. Romváry Ferenc. Pécs: Pécs Lexikon Kulturális Nonprofit Kft. 2010. 345. o. {{ISBN
| poznat_po =
| zanimanje =
Redak 23:
[[Datoteka:Portrait de Janus Pannonius.jpg|230px|mini|desno|Janus Pannonius]]
Nakon studija vratio se u Ugarsku i vršio razne visoke dužnosti u katoličkoj crkvi. Bio je kanonikom varadinske crkve, a [[1459.]], s nepunih 26 godina, postao je [[biskup]] Pečuha (Pécs, danas u Mađarskoj). U svojoj je biskupiji malo boravio, već se po želji kralja [[Matijaš Korvin|Matijaša Korvina]] priključio nizu uglednih dvorjanika u [[Budim]]u.
Godine 1465. Jan Panonije je po želji kralja vodio poslanstvo u [[Rim]], na poklonstvo papi [[Pavao II.|Pavlu II.]]; a ujedno su od Pape tražili pomoć u ratu s Osmanlijama. Na talijanskom prostoru Panonije je obnovio stare veze i nabavio niz važnih latinskih i grčkih tekstova te time dobio nov poticaj za gajenje humanističkih znanosti. Godine 1469. i 1470. Panoniju je povjerena dužnost bana "cijele Slavonije" koju je vršio zajedno sa Ivanom Thuzom, ali su obojica uskoro smijenjeni.
U hrvatskom i ugarskom plemstvu su se javljali znakovi nezadovoljstva protiv kralja koji je težio za neograničenom vladavinom. Jan Panonije i [[Ivan Vitez od Sredne]] su se uključili u taj pokret koji je za cilj imao na ugarsko prijestolje dovesti za kralja [[Kazimir]]a, sina poljskog kralja. Urota nije uspjela. Jan Panonije se sklonio kod [[zagrebačka biskupija|zagrebačkog biskupa]] Osvalda Thuza na [[Medvedgrad]], gdje je umro 27. ožujka 1472. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Remetama, no tijelo mu je kasnije preneseno u pečušku katedralu.
Panonijev književni rad, čitav na latinskom, obuhvaća dulje pjesme u heksametru (Poemata ili Heroica), elegije (Elegiae) u [[Elegijski distih|elegijskom distihu]], [[epigram]]e (''Epigrammata'', više od 400) u raznovrsnim metrima [[Rimska književnost|rimske književnosti]], [[Proza|prozne]] prijevode s [[Grčki jezik|grčkog]], govore, pisma. U epigramima piše o ljubavi, prijateljima i svojim prepirkama s njima, raspravlja o [[Književna kritika|književnim pitanjima]], ali i o aktualnim društvenim prilikama. Elegije su mu sjetne i obavijene [[Melankolija|melankolijom]] i – premda su pune [[Mitologija|mitoloških]] i drugih aluzija na [[Antika|antičku]] povijest – ipak odaju pjesnikovu osjetljivu [[Lirika|lirsku]] narav. Česmički se u svojoj poeziji otkriva kao tipični humanistički ''poeta doctus'' ("učeni pjesnik"), čije pjesme odišu dubinskim znanjem o antičkoj kulturi, ali istodobno i kao pjesnik lirske intime i kao pjesnik koji emotivno reagira na događaje iz stvarnosti, osobito na provale [[Osmansko carstvo|Osmanlija]] na Balkan. Pjesme koje je po narudžbi napisao kao dvorski pjesnik ''(poeta laureatus)'' daleko zaostaju za onima u kojima daje izvorno književno stvaralaštvo.
Njegove pjesme je pronašao [[Stjepan Brodarić]] studirajući u Padovi, prepisao ih i uzaludno pokušao tiskati.
O podrijetlu Jana Panonija postoje razne pretpostavke. Nije sporno jedino da je bio podrijetlom iz srednjovjekovne Slavonije. U najnovije vrijeme je, ne isključujući druge mogućnosti, iznesena pretpostavka, da je vjerojatno bio podrijetlom iz Komarnice (danas [[Novigrad Podravski]] kod [[Koprivnica|Koprivnice]], [[Koprivničko-križevačka županija]]). Još se spominju Česmica kraj [[Čazma|Čazme]], Česmica kraj [[Bjelovar]]a (danas Novoseljani) i [[Aljmaš]].
Redak 42:
''Ad Rufum''
''Scripta quod et ludunt et amant mea, Rufe, modestis''<
''Illa placere negas? Pluribus ergo placent.''
Rufu
Zato što moje pjesme zabavljaju i što su omiljene, tvrdiš li Rufe<
Da se ne sviđaju čednima? Sviđaju se dakle većini.
<ref>Krešo Novosel, Sjaj osame, Janus Pannonius, Globus, Zagreb, 1979., str. 311</ref>
| |||