Kurdi: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m lektura (budući da -> jer) |
||
Redak 112:
[[Datoteka:Dailam soldier.jpg|mini|desno|300px|[[Konjica|Konjanik]] iz [[Bujidi|bujidskog]] razdoblja]]
Još tijekom razdoblja [[Abasidi|abasidskog]] [[kalifat]]a počinju nicati brojne [[iran]]ske muslimanske dinastije sa sve većim stupnjem samostalnosti, što je uvjetovano necentraliziranom arapskom političkom administracijom, učestalim pobunama i otežanim komunikacijama na istoku [[Islam|muslimanskog]] imperija. U [[9. stoljeće|9. stoljeću]] bilježi se uspon [[Safaridi|Safarida]] na jugoistoku odnosno [[Tahiridi|Tahirida]] i [[Samanidi|Samanida]] na sjeveroistoku [[Iranska visoravan|Iranske visoravni]], dok istovremeno na području [[Kurdistan]]a vladaju iranski [[Sadžidi]] i [[Armenci|armenski]] (kršćanski) [[Bagratidi]] koji su međusobno ratovali. Tijekom [[10. stoljeće|10. stoljeća]] u Kurdistanu nastaje vrlo složena geopolitička situacija
Iz [[Bujidi|bujidskog]] razdoblja vrijedi izdvojiti i pet zavisnih lokalnih dinastija koje su bile kurdskog ili miješanog kurdsko-arapskog podrijetla: Šadadide, Ravadide, Marvanide, Hasanuide i Anazide. Šadadidi su bili [[suniti]] iz grada Dvina koji su [[941.]] godine uspostavili vlast u [[Gandža (Azerbajdžan)|Gandži]]<ref name="Wheatley2000.159">[[#Wheatley2000|Wheatley, Paul (2000.)]], str. 159.</ref> i proširili svoj utjecaj na dijelove [[Armenija|Armenije]] i ''Arrana''<ref name="Wheatley2000.159"/> (sjever današnjeg [[Azerbajdžan]]a) odnosno između rijeka [[Kura|Kure]] i [[Aras]]a. Vladali su tijekom iduća dva stoljeća<ref name="Wheatley2000.159"/>, a upamćeni su po ratovima protiv [[bizant]]ske vojske sredinom [[11. stoljeće|11. stoljeća]] kao i kasnijem savezništvu sa [[Seldžuci]]ma. Ostaci Šadadida danas žive u [[Azerbajdžan|Republici Azerbajdžan]], između Armenije i [[Gorski Karabah|Gorskog Karabaha]]. Ravadidi originalno potječu od [[Arapi|arapskog]]<ref name="McDowall1996.9"/> vojskovođe Ravada koji je pokorio [[Iranski Azarbajdžan|Azarbajdžan]]<ref name="IranicaArmIranVI">[[#IranicaArmIranVI|Papazian, H. (15.12.1986.)]]</ref> i čija je loza vremenom kurdizirana<ref name="IranicaArmIranVI"/><ref name="Wheatley2000.158">[[#Wheatley2000|Wheatley, Paul (2000.)]], str. 158.</ref>, a njihovi [[emir]]i vladali su u okolici gradova [[Tabriz]]a i [[Maraga|Marage]] sve do [[1070.]] godine<ref name="Wheatley2000.158"/>. Marvanidi su također bili arapskog<ref name="IranicaBujidi"/>-kurdskog<ref>[[#Wheatley2000|Wheatley, Paul (2000.)]], str. 103. i 438.</ref> podrijetla; tijekom [[11. stoljeće|11. stoljeća]] upravljali su dijelovima današnjeg sjevernog [[Irak]]a odnosno jugoistočne [[Turska|Turska]], a bili su u neprestalnim sukobima s [[Bizant]]om<ref name="IranicaBujidi"/>. Anazidi su stolovali u pograničnom području današnjeg [[Iran]]a i [[Irak]]a ([[Kermanšah]] s okolicom<ref name="IranicaAnazidi">[[#IranicaAnazidi|Aḥmad, K. M. (15.12.1985.)]]</ref>), a politički su se sukobljavali s Hasanuidima<ref name="IranicaAnazidi"/><ref>[[#Wheatley2000|Wheatley, Paul (2000.)]], str. 427.</ref> na istoku koji su među pet navedenih bili jedina [[Šijiti|šijitska]] kurdska dinastija.
Redak 203:
Prvi ozbiljni [[Nacionalizam|nacionalistički pokreti]]<ref name="Olson1989"/><ref>[[#Izady1992|Izady, Mehrdad (1992.)]], str. 61.</ref> nicali su u [[Turska|Turskoj]] tijekom [[1920-ih]] i [[1930-ih]] godina, a u glavnoj ulozi našla su se uglavnom [[Aleviti|alevitska]] plemena [[Zaza]]<ref name="Olson1989"/>. Treba naglasiti da se prema suvremenoj stručnoj terminologiji njihov jezik [[Zazaki jezik|zazaki]] ne klasificira kao ogranak [[Kurdski jezik|kurdskog jezika]], no pripadnici tog [[Iranski narodi|iranskog naroda]] se zbog kulturološko-povijesnih poveznica većinom identificiraju kao Kurdi<ref name="Paul2008">[[#Paul2008|Paul, Ludwig (15.12.2008.)]]</ref><ref name="Leezenberg1992.13">[[#Leezenberg1992|Leezenberg, Michiel (1992.)]], str. 13.</ref>. Prva pobuna izbila je [[1925.]] godine inicijativom [[Šejh Said|Šejha Saida]] iz plemena [[Piran (Kurdi)|Piran]] koji je od bivših graničarskih hamidija osnovao grupu ''Azadi''<ref name="Olson1989"/> („Slobodnjaci”) i zatražio od kurdskih plemena da mu se pridruže u borbi za neovisnost tj. protiv turske vlasti<ref name="Olson1989"/>. Većina pristalica bila su plemena Zaza, dok su se određena kurdska plemena poput Herkija i Hormaka odlučno odbijala priključiti bilo kakvoj vrsti pobune. Velika većina Kurmandža također nije prisustvovala ustanku, a određena plemena su napustila savez nakon pljačkaških ispada gerilaca<ref name="Olson1989"/>. Ipak, ova pobunjenička skupina bila je prilično veća u odnosu na gerilu koja se nedugo ranije borila protiv [[Britansko Carstvo|Britanaca]] u [[Mezopotamija|Mezopotamiji]]<ref name="Olson1989"/>. Ohrabren vojnim snagama koje je imao na raspolaganju, Šejh Said se proglašava „kraljem Kurdistana” po uzoru na [[Mahmud Barzandži|Barzandžija]], no njegova vladavina u područjima koja danas približno odgovaraju [[Diyarbakır]]u i [[Mardin]]u potrajati će svega dva mjeseca. Poučeni britanskim iskustvom, Turci koriste identičnu strategiju zračnih udara novopečenim ratnim zrakoplovstvom koordiniranim s napadima kopnenih snaga pa brzo uništavaju otpor, a [[Šejh Said]] i njegovi najbliži suradnici su obješeni<ref>[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 196.</ref>. Krajem [[1920-ih]] godina u [[Turska|Turskoj]] izbija još jedan ustanak (nepovezan sa Šejhom Saidom)<ref name="McDowall1996.205">[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 205.</ref>: kurdska plemena iz istočne [[Anatolija|Anatolije]] uz pomoć [[Iran]]a<ref name="McDowall1996.205"/> uspostavljaju visok stupanj samostalnosti na padinama [[Ararat]]a odnosno sjeverno od jezera [[Van (jezero)|Van]]<ref name="McDowall1996.205"/> (tzv. „Republika Ararat”), a Turci prvotno nisu uspijevali uspostaviti kontrolu s obzirom kako su sjeverni i istočni obronci Ararata predstavljali međunarodnu granicu sa [[SSSR]]-om. Ipak, godine [[1930.]] Turci gomilaju oružane snage i uz [[SSSR|sovjetsku]] stratešku potporu počinju s gušenjem ustanka. Kurdi odgovaraju mobilizacijom snaga no priključuje im se relativno mali broj pristaša iz okolnih sela čiji motivi nisu bili nacionalistički već isključivo vjerski<ref name="McDowall1996.205"/>, te se početkom ljeta uspješno odupiru turskoj vojsci. Istovremeno, [[Turska]] proziva [[Iran]]a zbog potpore kurdskim pobunjenicima pa između dviju država gotovo izbija rat<ref name="McDowall1996.205"/>. Ustanak je ugašen u rujnu [[1930.]] godine nakon čega kurdski pobunjenici i njihovi zapovjednici bježe u [[Iran]]<ref>[[#Izady1992|Izady, Mehrdad (1992.)]], str. 215.</ref>, a turska vojska nad preostalim Kurdima iz okolice Ararata provodi [[etničko čišćenje]]<ref name="McDowall1996.206">[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 206.</ref>. Turska diskriminacija i zločini nad Kurdima posebno su se pojačali [[1930-ih]] godina kada jača turski etnički nacionalizam<ref>[[#Çağaptay2002|Çağaptay, Soner (2002.)]], str. 1.-2. i 15.</ref> odnosno nakon [[1938.]] godine kada je u [[Dersim]]u<ref>[[#Bruinessen1994|(van) Bruinessen, Martin (1994.)]], str. 1.</ref> ugašena još jedna nacionalistička pobuna [[Aleviti|alevitskih]] Kurda i [[Zaza]]<ref>[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 208.</ref>.
Kurdska situacija u [[Iran]]u zbog snažnog osjećaja pripadnosti iranskoj naciji bila je mirna sve do konca [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] odnosno krize iz [[1946.]] godine kada se na sjeverozapadnu zemlje javlja prosovjetski separatizam socijalističkog karaktera<ref>[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 249.</ref>. [[Ugovor o savezu između SSSR-a, Velike Britanije i Irana|Ugovorom]] o savezu [[SSSR]]-a, [[Velika Britanija|Velike Britanije]] i [[Iran]]a<ref name="McDowall1996.243">[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 243.</ref>, [[Saveznici u Drugom svjetskom ratu|saveznici]] su za vrijeme rata koristili iranski teritorij kao koridor za prijenos [[Zapadni svijet|zapadne]] vojne pomoći [[SSSR]]-u<ref name="Lenczowski1990">[[#Lenczowski1990|Lenczowski, George (1990.)]], str. 7.-13</ref>, no nakon njegova isteka sovjetska vojska prvotno se odbija povući iz sjevernog Irana<ref>[[#UN-1946-5|UN Resolution 5 (14.5.1946.)]], str. 3.</ref>, a zatim potiče lokalne [[Azeri|azerske]] i kurdske [[Socijalizam|socijaliste]] na separatizam<ref name="Lenczowski1990"/><ref name="McDowall1996.218">[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 218.</ref> što je u studenom [[1945.]] godine rezultiralo osnivanjem azerske [[Narodna Republika Azerbajdžan|Narodne Republike Azerbajdžan]] (uz postojeću [[Azerbajdžanska Sovjetska Socijalistička Republika|Azerbajdžansku SSR]] na sjeveru) odnosno u siječnju [[1946.]] kurdske [[Republika Mahabad|Republike Mahabad]]<ref name="Lenczowski1990"/>. Ovom geopolitičkom igrom razdiranja multietničkog Irana [[Josif Staljin|Staljin]] je pokušavao proširiti [[SSSR|sovjetski]] utjecaj prema „toplim morima” ([[Perzijski zaljev]]) kao i britanskim interesima na područjima bogatim [[Nafta|naftom]] ([[Irak]]) što će naposljetku rezultirati snažnom [[SAD|američkom]] i [[Velika Britanija|britanskom]] potporom [[Iran]]u<ref name="Lenczowski1990"/>. Osim političke nenaklonjenosti zapadnih supersila i naravno samog Irana, prosovjetska marioneta „Republika Mahabad” bila je zemljopisno podijeljena i među samim Kurdima, te politički i između sebe<ref name="McDowall1996.242">[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 242.</ref>. Naime, obuhvaćala je manji dio iranskih područja naseljenih Kurdima (grad [[Mahabad]] s okolicom) dok u njegovom većinskom ostatku nisu zabilježeni separatistički pokreti, a politička struktura se oslanjala na prosovjetske socijaliste koji nisu imali potporu kod lokalnih plemenskih starješina. Sredinom [[1946.]] sovjetska se vojska povlači iz [[Iran]]a i dvije marionetske države gube izravnu vojnu zaštitu zbog čega se odmetnuta azerska vlast okreće [[Iran]]u<ref name="McDowall1996.243"/>, isto kao i veliki broj Azera koji su živjeli u Mahabadu i okolici (današnja [[iran]]ska pokrajina [[Zapadni Azarbajdžan]])<ref name="McDowall1996.243"/>. Istovremeno, kurdske plemenske starješine s navedenog područja zajednički prisežu vjernost [[iran]]skoj vlasti u [[Teheran]]u i započinju borbu protiv prosovjetskih kurdskih separatista<ref>[[#McDowall1996|McDowall, David (1996.)]], str. 244.</ref>. Krajem godine [[Oružane snage Irana|iranska vojska]] uspostavlja potpunu kontrolu na sjeverozapadu zemlje; dok azerske pobunjeničke vođe bježe u [[SSSR]], kurdski separatistički vođa [[Gazi Mohammad]] je uhićen i obješen<ref>[[#Izady1992|Izady, Mehrdad (1992.)]], str. 209.</ref>. Iako tzv, „Republika Mahabad” predstavlja gotovo irelevantnu epohu kurdske povijesti, u općem kontekstu njen značaj bio je svjetskih razmjera
=== Od 1950. do danas ===
Redak 391:
*******[[Lakijski jezik]] ''(upitno)''
[[File:Iranian-languages-map.jpg|mini|desno|300px]]
Problematika istraživanja povijesti i razvoja [[Kurdski jezik|kurdskog jezika]] leži u tome da je teško identificirati njegovog povijesnog prethodnika, kao i u činjenici da se najstariji oblici kurdskog jezika (uglavnom [[poezija]]) datiraju tek u [[16. stoljeće]] (''vidi dio:'' [[#Književnost|Književnost]]) zbog čega ne mogu biti relevantnim izvorom<ref name="Paul2008"/>. Danas se pokušaji rekonstrukcije temelje na komparativnim metodama kurdskog s drugim povijesnim i modernim [[Iranski jezici|iranskim jezcima]] odnosno njihovim narječjima: sinkronijski odnos kurdskog prema drugim iranskim jezicima prenosi se na dijakronijske tj. rodoslovne modele čime se dobiva najjasnija slika o njegovom razvoju<ref name="Paul2008"/>. Ipak, odnos kudskog jezika prema modernim iranskim jezicima i njihovim narječjima teško je definirati
Stručna razredba [[Iranski jezici|iranskih jezika]] povijesno je imenovana prema [[Strane svijeta|stranama svijeta]], no takva klasifikacija u geografskom kontekstu može biti vrlo zbunjujuća. Naime, kurdski jezik spada u [[Zapadnoiranski jezici|zapadnoiranske jezike]]<ref name="Paul2008"/> zajedno s [[perzijski]]m, [[mazandaranski]]m ili [[gilački]]m, ali i s [[beludžijski]]m čiji su govornici u geografskom kontekstu jedan od najistočnijih iranskih naroda. Sličan primjer je i s [[Osetski jezik|osetskim jezikom]] čiji su [[Oseti|govornici]] zajedno s Kurdima geografski najzapadniji iranski narodi, no stručno se klasificira pod [[Istočnoiranski jezici|istočnoiranske jezike]]<ref name="Panaino2006"/>. Daljnja razredba zapadnoiranskih jezika na [[Sjeverozapadni iranski jezici|sjeverozapadne]] i [[Jugozapadni iranski jezici|jugozapadne]] također je nesavršena iz geografske perspektive; njome se kurdski jezik zajedno sa spomenutim beludžijskim i brojnim drugim jezicima svrstava u prvu skupinu<ref>[[#Lewis2009|Lewis, M. Paul (2009.)]], Kurdish</ref>, dok ga se odvaja od perzijskog, [[Lurski jezik|lurskog]] ili [[Tadžički jezik|tadžičkog]] (također jedan od geografski najistočnijih iranskih jezika) iz druge skupine.
Redak 487:
Kurdske [[Islam|muslimane]] možemo okvirno podijeliti na većinske [[Suniti|sunite]] i manjinske [[Šijiti|šijite]], a takva se podijela zadržala od najranijeg procesa islamizacije do današnjeg dana. Nakon arapske invazije na [[Veliki Iran|Iran]] među Kurdima, [[Perzijanci]]ma i ostalima širila [[Šafijski mezheb|šafijska]] škola sunitskog ogranka islama, no smatra se kako su muslimani postali većina tek koncem [[10. stoljeće|10. stoljeća]]. Istovremeno se regijom širila i [[Hanefijski mezheb|hanefijska]] škola (također sunitski ogranak) , kao i [[Šijiti|šijitsko]] učenje islama (posebno u vrijeme iranske dinastije [[Bujidi|Bujida]]) koji prtovno nisu prihvaćeni kod [[Šafijski mezheb|šafijskih]] Kurda, no kasnije će znatno utjecati na religijsku povijest Kurda. Prije svega važno je istaknuti da [[Abu Hanifa]] iz [[Bagdad]]a, osnivač [[Hanefijski mezheb|hanefijske]] škole koja je najstarija među sunitskim [[mezheb]]ima i koju danas slijedi većina muslimana u svijetu, nije bio [[Arapi|arapskog]] već [[Iranski narodi|iranskog]]<ref>[[#IranicaAbuHanifa|ʿAbd-Allāh, U. F. (15.12.1983.)]]</ref> podrijetla - uglavnom se smatra [[Perzijanci|Perzijancem]]<ref>Vidi:<br>• [[#Nasr1975|Nasr, Seyyed Hossein (1975.)]], IV. svezak, str. 474. {{Citat|Abu Hanfia, who is often called the "grand imam" (al-Imam al-'Azam) was Persian.}}• [[#Glasse2008|Glasse, Cyril (2008.)]], str. 23. {{Citat|Abu Hanifah, a Persian, was one of the great jurists of Islam and one of the historic Sunni Mujtahids.}}</ref>, no moguće je i kurdsko podrijetlo. [[Hanefijski mezheb|Hanefijska]] i šijitska učenja prihvatila su se uglavnom na [[Iranska visoravan|Iranskoj visoravni]] i u [[Središnja Azija|Središnjoj Aziji]], što će početkom [[2. tisućljeće|2. tisućljeća]] u [[Horasan]]u rezultirati pojavom [[Sufizam|sufizma]], [[Misticizam|mističkog]] učenja islama koje će značajno utjecati na razvoj kurdskih religija [[Aleviti|alevita]] i [[Jesidi|jesida]]. Značajniji utjecaj [[Hanefijski mezheb|hanefijske]] škole u kurdskom dijelu [[Anatolija|Anatolije]] započinje dolaskom [[Turkijski narodi|turkijskih]] [[Seldžuci|Seldžuka]] u [[11. stoljeće|11. stoljeću]], dok šijitski utjecaj na kurdskom dijelu Iranske visoravni jača usponom [[Mongoli|mongolskog]] [[Ilkanat]]a ([[13. stoljeće]]) odnosno [[Safavidi|Safavida]] ([[16. stoljeće]]) koji ga promiču kao službenu religiju njihovog carstva<ref>[[#Hooker1999|Hooker, Richard (6.6.1999.)]]</ref>.
U prvoj polovici [[2. tisućljeće|2. tisućljeća]] oblikovale su se i tri specifične iranske religije koje možemo okarakterizirati kao kurdske - aleviti, jesidi i jarsani. [[Sinkretizam|Sinkretična]] religija [[Aleviti|alevita]] u početku se oblikuje kao primitivni spoj [[Šijiti|šijitskog]] [[islam]]a<ref>[[#BarAsher2002|Bar-Asher, Meier (2002.)]], str. 1.</ref> s iranskim religijama [[Manihejstvo|manihejstva]] i [[Zoroastrizam|zoroastrizma]]<ref>Vidi:<br>• [[#Izady1992|Izady, Mehrdad (1992.)]], str. 150.<br>• [[#Astare2001|Astare, Kemal (2001.)]], II. svezak, II. dio</ref>, a konačni oblik poprima tijekom [[12. stoljeće|12. stoljeća]] kada [[Turkijski narodi|turkijska]] plemena u [[Kurdistan]] donose [[sufizam]], ali i vlastita [[Šamanizam|tradicionalna vjerovanja]]. Aleviti se danas smatraju ogrankom [[Šijiti|šijita]]<ref>[[#Nasr2006|Nasr, Vali (2006.)]], str. 1.</ref>, a iz njihovog vjerovanja u kombinaciji sa sufizmom izrodili su se i [[bektaši]] odnosno [[derviš]]i<ref name="IranicaBektaši">[[#IranicaBektaši|Algar, Hamid (15.12.1989.)]]</ref> koji se tijekom [[Osmansko Carstvo|osmanlijskog razdoblja]] šire i [[Balkan]]om gdje i danas postoje tragovi iranske kulture (npr. slavljenje [[Novruz]]a kao Nove godine)<ref name="IranicaBektaši"/>. Unatoč višestoljetnoj osmanlijskoj represiji nad alevitima, njihov se utjecaj proširio i izvan kurdske zajednice zbog čega se danas sve njene pripadnike ne može klasificirati kao Kurde. U gotovo isto vrijeme kada i alevitska, pod sjevernim obroncima [[Zagros]]a rađa je još jedna religija - [[Jesidi|jesidska]]. Radi se o heterodoksnoj religiji čiji su korijeni vrlo složeni; [[Sufizam|sufijski]] utjecaj i slikovita simbolika može se prepoznati u religijskom rječniku (posebno u terminologiji njihove ezoterične literature), no većina njihove [[Mitologija|mitologije]] i [[Kozmogonija|kozmogonije]] je neislamska tj. pripada drevnim [[iran]]skim religijama<ref name="IranicaJesidi"/>. Jesidi vjeruju u jednog [[Bog]]a kao stvaratelja svijeta na koji je poslao sedam uzvišenih bića ili [[Anđeo|anđela]] (''haft serr''; „sedam zagonetki“) da ga čuvaju, a njihov vođa je ''[[Malak Taus]]'' („Paunov anđeo“)<ref name="IranicaJesidi"/>. Njega su muslimani često poistovjećivali sa [[Sotona|Sotonom]] zbog čega su jesidi progonjeni od svog postanka, posebice u doba [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]] kada su prisilno preobraćivani na [[Hanefijski mezheb|hanefijsku]] školu sunitskog [[islam]]a<ref>[[#Hastings2003|Hastings, James (2003.)]], XVIII. dio</ref>. Jesidska religijska tradicija uglavnom se prenosila oralnom predajom na [[Sjevernokurdski jezik|kurmandžiju]] (sjevernokurdskom jeziku)<ref name="IranicaJesidi"/>, dok je autentičnost njihovih svetih tekstova „Crne knjige“ (''Mašafa Reš'') i „Knjige otkrivenja“ (''Kiteba Jelva'') tiskanih počekom [[20. stoljeće|20. stoljeća]] krajnje upitna
Danas je odrediti koliko Kurda pripada određenoj religiji jednako složeno koliko i definirati sam pojam „Kurda“. Procijenjuje se da oko 80% Kurda pripada [[Suniti|sunitskom]] islamu, od čega su velika većina sljedbenici [[Šafijski mezheb|šafijske]] škole ([[Irak]] i jugoistočna [[Turska]]) odnosno manjina one [[Hanefijski mezheb|hanefijske]] (središnja Turska). Ostatak kurdskih muslimana koji čine oko 15% ukupne populacije su [[šijiti]] koji se također dijele na dvije grane - [[Aleviti|alevite]] u središnjoj Turskoj, te [[Dvanaestnici|dvanaestnike]] u istočnom Iraku i [[iran]]skom dijelu Kurdistana odnosno [[Horasan]]a. Izuzetak u islamskom slučaju su sljedbenici njegova mističnog učenja [[Sufizam|sufizma]] kojih ima najviše u Turskoj. Ostatak od oko 5% nemuslimanskih Kurda čine uglavnom manje [[Kršćani|kršćanske]] i [[Židovi|židovske]] zajednice diljem Kurdistana, [[jarsan]]i u Iranu i [[jesidi]] u Iraku<ref name="IranicaJesidi"/>.
Redak 495:
Kurdska [[književnost]] podrazumijeva sve pisane oblike na [[Kurdski jezik|kurdskom jeziku]]<ref name="IranicaLiterature"/>, a najčešće je dijelimo prema kurdskim narječjima [[Sjevernokurdski jezik|kurmandžiju]], [[gurani]]ju i [[sorani]]ju na kojima je pisana. Tradicionalno, pisana poezija igrala je manju ulogu u kurdskom društvu od narodne poezije prenošene usmenom predajom zbog čega je njen opus značajno je manji od onih na [[Perzijski jezik|perzijskom]], [[Turski jezik|turskom]] ili [[Arapski jezik|arapskom jeziku]], no može se mjeriti s [[Paštunski jezik|paštunskim]]<ref name="IranicaLiterature"/>. Kurdska se književnost do [[20. stoljeće|20. stoljeća]] uglavnom sastojala od [[Poezija|poezije]], dok su se djela pisana u [[Proza|prozi]] razvila kao posljedica društvenih i političkih čimbenika. Najranija pisana kurdska poezija slijedila je šablone arapsko-perzijske poezije što upućuje kako se takva tradicija pojavila prije najstarijih poznatih kurdskih pjesnika<ref name="IranicaLiterature"/>.
Pet najstarijih poznatih kurdskih pjesnika su Ali Hariri, Malaje Džezri, Faki Tajran, Malaje Bati i Ahmad Hani<ref>[[#Izady1992|Izady, Mehrdad (1992.)]], str. 176.-177.</ref>, pripadnici tzv. „[[Sjevernokurdski jezik|kurmandžijske]] škole“ (nazvane prema narječju kojim su pisali). Osnivačem ove škole smatra se [[Malaje Džezri]] ([[1570.]]-[[1640.]]), na kojeg su snažno utjecali [[Perzijanci|perzijski]] pjesnici poput [[Hafiz]]a ([[14. stoljeće]]). Džezrijev golemi umjetnički opus uključuje [[Oda|ode]] i [[Lirika|lirike]] od kojih su neke popularne i dan danas. Njegovim se učenikom smatra [[Faki Tejran]]<ref name="Kurdo1983">[[#Kurdo1983|Kurdo, Kanat (1983.)]], str. 70.-89.</ref> ([[1590.]]-[[1660.]]) koji je također pisao ode (''kašida'') i lirike (''gazal''), no bio je prvi kurdski pjesnik koji se u narativnim pjesmama služio i dvostihom (''matnavi''). Među njegovim sačuvanim djelima su „Priča Šiki Sanani“ (''Hekajata Šeke Sanani''), „Pjesma crnog lovca“ (''Kavli haspi raš'') i „Priča Bar Sis“ (''Kisija Bar Sis''). Podaci o [[Ali Hariri|Aliju Haririju]] ([[1425.]]–[[1495.]]) vrlo su oskudni, a njihovu provjeru otežava činjenica kako su mu pojedine pjesme pripisivane zbog počasti<ref>[[#Kurdo1983|Kurdo, Kanat (1983.)]], str. 57.-64.</ref>. Jedino što se pouzdano zna o Haririju jest to da se zajedno s Džezrijem i Tajranom spominje na popisu plodnih prethodnika u uvodu Hanijevog „Mam u Zina“. [[Ahmad Hani]] ([[1650.]]-[[1707.]]) je vjerojatno najpopularniji od svih klasičnih kurdskih pjesnika zbog njegovog slavnog ljubavnog epa ''Mam u Zin'' kojeg se može smatrati kurdskim ekvivalentom značajnijih narodnih epova diljem svijeta. Djelo sadrži određene sličnosti s [[William Shakespeare|Shakespearevom]] tragedijom „[[Romeo i Julija]]“
U [[16. stoljeće|16. stoljeću]] pod dinastijom [[Safavidi|Safavida]], u područjima koji približno odgovaraju današnjem iranskom Kurdistanu, plemićka obitelj Ardalan bila je nositeljem lokalne pismenosti i promicala je razvoj književnosti na [[gurani]]ju<ref name="IranicaLiterature"/>, jeziku čiji se korijeni razlikuju od kurdskog ali se općenito smatraju njegovim narječjem. Gurani je vremenom postao religijskim jezikom glavnog ogranka [[jarsan]]a<ref name="MacKenzie1965">[[#MacKenzie1965|MacKenzie, David N. (1965.)]], str. 255.-283.</ref><ref>[[#Asatrian2009|Asatrian, Garnik (2009.)]], str. 16. {{Citat|The Awromani dialect of Gurani became the sacral language of the Ahl-i-Haqq sect and was functioning as sort of a written language in the Southern Kurdish linguistic region.}}</ref>, nove iranske religije koju je još u [[15. stoljeće|15. stoljeću]] utemeljio [[Sultan Sahak]]. Na guransku književnost za razliku od kurmandžijske snažno je utjecala lokalna pjesnička tradicija, što se očituje u korištenju deseterca s prekidima između dva [[Rima|rimujuća]] dvostiha, što je tipično i kod ostalih iranskih narodnih pjesama<ref name="MacKenzie1965"/>. Osnivačem i prvim predstavnikom guranske škole smatra se [[Jusuf Jaska]] (u. [[1636.]]) koji je pisao lirike (''gazale''). Među njegovim učenicima bili su [[Ahmad Takti Marduki]] ([[1617.]]-[[1692.]]), [[Šejh Mustafa Bisarani]] ([[1641.]]-[[1702.]]) i [[Ahmad Begi Komasi]] ([[1796.]]-[[1877.]]). [[Kana Kobadi]] ([[1700.]]-[[1759.]]) sastavio je „Šalavatnamu“, hvalospjev o proroku [[Muhamed]]u i [[Ali|Imamu Aliju]], te poznatu priču o [[Širin]] i [[Hozroje II. Parviz|Hozroju]]. Posljednji i najpopularniji iz guranske škole bio je Sajjed Abdal Rahim Mola Saidi Tavgozi ([[1806.]]-[[1882.]]), poznat po umjetničkom imenu [[Madumi]] ili Mavlavi. Njegovo religijsko pjesništvo bilo je snažno inspirirano [[Sufizam|sufijskom]] literaturom, u kojoj slikoviti ljubavni govor igra važnu ulogu. Za istaknutu kurdsku pjesnikinju Mah Šaraf Kanom [[Mastura Kurdistani]] ([[1805.]]-[[1847.]]) dugo se vremena vjerovalo da je pisala isključivo na [[Perzijski jezik|perzijskom]], ali naknadno su otkrivene pjesme i na guraniju.
| |||