Dvorac Versailles: razlika između inačica

Kada je [[Luj XIII., kralj Francuske|Luj XIII]]. [[1624]]. započeo gradnju lovačkog paviljona nedaleko od [[Pariz]]a, nije mogao niti zamisliti da će ta skromna građevina jednoga dana postati političko i kulturno središte Europe, prijestolnica njegova sina Luja XIV. Oporbena stranka fronda prisilila je mladog nasljednika na bijeg iz svoje prijestolnice kao jedanaestogodišnjaka. Vratio se kasnije nakon što je ustanak ugušio kardinal [[Mazarin]]. [[Strah]] od građanske bune, [[prijezir]] koji je osjećao prema masi i nepovjerenje u grad koji je ipak bio prijestolnica kraljevstva rezultirali su premještanjem prijestolnice u Versailles. Zamisao da se kraljevsko središte premjesti iz Pariza nije bila nova, još je Mazarin razmišljao o premještanju dvora u Vensan, gdje je postojao dobro utvrđen kraljevski dvorac. Ali [[Luj XIV., kralj Francuske|Kralj Sunce]] nije ni pomislio na ideju da se skloni iza zidina kao neki feudalni kraljević, već je dao sagraditi palaču, palaču a ne dvorac, usred ogromnog parka kakav nije viđen još od vremena rimskog cara [[Hadrijan]]a i njegove vile u [[Tivoli]]ju. Nisu se svi slagali s tom idejom o premještanju prijestolnice, čak je Colbert, čovjek koji je trebao najviše pomoći Luju da se nametne kao apsolutistički vladar, rekao: ''Versailles je stvoren za razonodu, a Pariz za slavu''.

Iz nemira koji su mu ispunjavali mladost, Luj je izvukao pouku; suverenova vlast mora biti neograničena. Luj je podigao [[spomenik]] [[Apsolutizam|apsolutizmu]], neograničenoj moći, gdje će punih pedeset godina svijetu prikazivati [[balet]] moći.

Versailles prestaje biti kraljevska rezidencija [[1789]]. godine nakon [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]].

Pročelje Versaillesa uglavnom je sagradio Louis Le Vau [[1669.]] godine, ali je u njegovom planu srednji dio glavnog pročelja bio otvorena terasa. Godine [[1678.]] zatvorio ju je Hardouin-Mansart da se omogući gradnja ''Dvorane ogledala''. Istodobno je utrostručena dužina palače dodavanjem drugih krila, za stanove dvorjanika i administrativnog osoblja. Palača se naposljetku sastojala od stotina soba za oko 20,000 ljudi; dok su 4,000 sluga živjeli u palači, u blizini je bilo još 9,000 vojnika. Unutar zidina Versaillesa moglo je spavati oko 6,000 ljudi.

Do palače vode tri široke [[Avenija|avenije]] koje se zrakasto ulijevaju u veliki [[trg]] ispred palače. Glavna, središnja, avenija je os koja se nastavlja kao [[perivoj]] dalje u park, otvarajući prostore u beskonačno. Arhitekt pejzaža [[André Le Nôtre]] ([[1613.]]-[[1700.]]) osmislio je bogate vrtove s bazenima i fontanama s tipičnim baroknim osobitostima. Dvorac je usađen u prirodni [[krajolik]] koji je oblikovan u skladu s dvorcom; po strogom geometrijskom principu apsolutne [[Simetrija|simetričnosti]], čime se sve povezuje u cjelinu – tzv. „[[francuski park]]“. [[Volumen]]i raslinja se udaljavajući od dvorca postupno, ritmički, razvode šireči se u krila pravilnih dvorišta. [[Park]]ovi su geometrizirani i u tlocrtu i obliku (rezanje žbuna), te tako dodatno variraju kompoziciju arhitekture.

* Laurie Schneider Adams, ''A History of Western Art'', McGraw Hill, [[New York]], 2001. {{ISBN |0-7-231717-5}}

* ''Velike arhitekture svijeta'', urednik John Julius Norwich, Marjan tisak, [[Split]], 2005. {{ISBN |953-214-266-5}}

* Marilyn Stokstad, ''Art History (Wolume Two)'', Pearson Prentice Hill, [[New Jersey]], 2005. {{ISBN |0-13-145529}}

* Antun Karaman, ''Opća povijest umjetnosti'', Školska knjiga, [[Zagreb]], 2004. {{ISBN |953-0-21319-0}}

* Jadranka Damjanov, ''Likovna umjetnost 2'', Školska knjiga, Zagreb, 1994. {{ISBN |953-0-20203-2}}